Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Višnja Vukašinović • 11.04.2016.

John Burnside : Ljeto utopljenika

John Burnside: Ljeto utopljenika

Ljeto utopljenika Burnside John

Trudbovanje kojega je cilj stvoriti, iskusiti ili fiksirati lijepo česta je tema istog tog lijepog. U domenama umjetničkog potraga za estetskim optimomom, svejedno je li shvaćen kao istinito, dobro ili lijepo, nije tek esencijalna nužnost već i nepresušno vrelo nadahnuća.  Samosagledavanje potrebe za stvaranjem, opijanjem i žrtvovanjem umjetnosti jedna je od najčešćih tema koje ćemo u njoj pronaći. Narcistička priroda umjetnosti i umjetnika neprestano se uvija nad samu sebe zadovoljno se ogledajuć. Jer, kako je zapisao Leon Battista Alberti u traktatu "De Pictura": "Što je slikarstvo ako ne pokušaj da se putem umjetničke discipline obuhvati površina jezerca u kojem se gledamo?"

Sve ovo naravno prije svega vrijedi za esteticistički orijentiranu umjetnost koja je danas rijetko u središtu interesa jer su snažni i divlji duhovi povijesnog vremena vjetrokaz okrenuli prema onoj umjetnosti koju krasi druga vrsta narcizma – onog koji je tjera da vjeruje kako je upravo ona najpozvanija reći nešto o boljkama vremena koje je proizvodi.  Negdje na pola puta smjestili su se oni autori koji su, opet posvema narcistički, kao najvažniji zadatak izražavanja u sferi umjetničkog doživjeli iznošenje vlastitog života, onako kako se doigodio baš i jedino njima.

Osmi roman uglednog škotskog pjesnika Johna Burnsidea "Ljeto utopljnika" spada u prvu kategoriju – knjiga je to o umjetnosti, za umjetnost te umjetnički, ili, preciznije, poetski prozno uobličena. Ljeto utopljenika je esteticistički roman par excellance – njegovi junaci su ili umjetnici ili robovi umjetnosti, njegova proza pomno je izbrušena poetska bujica slika, osjeta i misli, njegov je konačni i uspješno dosegnuti cilj stvoriti samodostatnu arkadiju koja funkcionira po vlastitim zakonima i logici. Stoga Burnside svoj roman, koji u narativnom smislu krase neočekivane natruhe kriminalističkog trilera, smješta u ambijent malenog otoka duboko u Arktičkom krugu. Nadahnut nordijskim mitovima i predajama škotski pisac uspješno rekreira atmosferu sa slavne slike norveškog slikara Haralda Sohlberga "Ribarova kuća" koja ujedno daje i naslov središnjem dijelu romana.

Na tom ulju na platnu naslikanom davne 1907., na vrhuncu esteticizma, kroz geometrijski poredana stabla brezove šume rijetkih krošanja nazire se bijela kućica smještena tik uz morsku obalu te horizont na kojem se nazire udaljeno kopno. Ozračje slike je mistično prije svega zbog gotovo nadrealnog svjetla koje zrači s neba što izranja iza široko postavljenih stabala. Nije riječ ni o danu ni o noći niti o nekom  prijelaza jednog u drugo. Nebo je tik uz horizont naslikano svijetlo plavo, gotovo bijelo, te prema vrhu slike postaje sve intenzivnije, nadrealno plavo.

Slika je naime jedan od najslavnijih umjetničkih prikaza takozvanog polarnog svjetla odnosno bijelih noći kojima se obično pridaju mistične karakteristike. Gornji i donji rub slike zakriveni su tamom koja kao da guta neobičnu svjetlost što je naziremo kroz krošnje pa se stječe dojam kako je riječ o subjektivnom pogledu nekog samotnog zatočenika te čudesne prirode. Burnsideov roman na impresivan način ovu atmosferu transponira u gustu umjetničku prozu čiji svijet kao da je smješten u tom međuprostoru sna i jave što ga kreira izmicanje horizonta očekivane izmjene dana i noći i koja posljedično u ljudima koji joj svjedoče stvara osjećaj povišene ili snižene stvarnosti.

Pripovjedačica romana vraća se desete godina u prošlost, u ljeto kada je imala osamnaest i s majkom, svjetski slavnom slikaricom Angelikom Rossdal, živjela u arktičkoj izolaciji kamo je ova došla stvarati zaštićena samoćom i nadahnuta čudesnom prirodom. Na udaljenom otoku sjeverne Norveške jedino društvo mladoj Liv pravi postariji čudak Kyrre Opdahal koji živi u obližnjoj kolibi dok drugu iznajmljuje gostima željnim nordijske čarolije. On je zabavlja pričama o raznoraznim mitskim stvorenjima poput huldre - sablasti koja preuzima oblik mlade djevojke kako bi mamila mladiće u izvjesnu smrt.

Mađioničarski prepredeno zrcaleći priče kojima je naša pripovjedačica opsjednuta – roman se otvara smrću, odnosno misterioznim utapanjem dvojice braće od kojih je jedan s Liv išao u razred. U djevojčičinoj će se svijesti stopiti starčeve priče i stvarnost tako da ih ni ona pa stoga ni čitatelj kojeg vodi kroz svijet romana ni u jednom trenutku neće moći razlikovati.

Burnside se od početka poigrava svojevrsnim pripovjednim ludilom u kojem nam se stalno sugerira kako je sve što čujemo vjerojatno tek fiktivni produkt prebujne mašte naše pripovjedačice – usamljene djevojke koja živeći u dubokoj sjeni svoje distancirane, umjetnosti posvećene majke i malo po malo gubi sliku realnosti. Ostavljeni smo da se do samog kraja pitamo je li djevojka Maia koju naša junakinja krivi za smrt mladića tek utvara iz njene mašte – veo magije kojim je prikrila svoju monotonu svakodnevnicu. Jer kuda se skriti nego u čudo priče kada realnost nenadano dosegne točku emocionalnog usijanja.

Ljeto koje je započelo zlokobnim utapanjem školskih kolega pokazat će se prekretnicom u djevojčinom životu iz više razloga. Nakon što su se utopila dvojica braće u obližnju kolibu za iznajmljivanje uselio se tridesetogodišnji mladić s kojim će ostvariti poseban odnos, a  koji će onda i sam završiti tragično. Također, njena majka koju viđa tek u rijetkim trenucima kada ova napusti atelje, po prvi put će flertovati  pred njenim očima, nakon čega Liv dobiva pismo u kojem je se poziva da u Engleskoj posjeti oca kojeg nikada nije upoznala. Stvarnost će dakle uporno kucati na vrata, a Liv će se od nje skloniti u siguran svijet mašte i snoviđenja, baš kao što se njena majka od života sakrila u atelje.

Kako romanom vlada Livina evazivna svijest događaji postaju posvema sekundarni, dok svijet umišljaja i zamišljaja kojim preobražava doživljeno čini njegovo pravo tkivo. Njena preosjetljiva mašta i perverzna voajeristička priroda nalik je onoj koju obično susrećemo kod pisaca i umjetnika. Prozvavši se božjom uhodom Liv je na samom početku ovako za nas opisuje: "Mene su zanimali samci, oni koji su tražili jedino čudo u koje bi mogli vjerovati – čudo kada vrijeme stane ili barem uspori na jedno godišnje doba, pa živi ljudi, koje obično progoni kazaljka sata, mogu baciti brz pogled na sreću koja im se nakratko ukaže. Ti su mi ljudi bili jednako simpatični kao i bilo tko drugi tih dana i svima sam željela dobro. Mislim da je to bio glavni razlog zašto sam ih uhodila. Bilo je to zato što sam im željela sreću."

Roman "Ljeto utopljenika" funkcionira kao velika ispovijed jedne usamljene božje uhode koja pred nas velikodušno prosipa mrežu tankoćutnih opservacija o prirodi ljudi i svijeta: dnevnik je to osamljenice koja iz skrivenog kutka promatra svijet, dakle čini ono što radi svaki pravovjerni pisac. Burnside mudro postavlja Liv zrcalo u liku njene majke – umjetnice koja radi to isto. Obje žive u stvarnosti koju su same za sebe stvorili i iz koje, kao kroz staklo, promatraju svijet i ljude u njemu ne bi li ih izbavili fiksirajući ih u transcendenciji umjetničkog. Nitko ih se od njih u svakodnevnici ne dotiče, sve su to tek utvare, ništa stvarnije od mitoloških bića iz predaja i priča. Stoga je u konačnici svejedno je li svijet romana tek usamljeničko bunilo bolesno maštovite djevojke koja je život zamijenila prividom baš kao što je njena majka kaos iskustva zamijenila savršenstvom umjetnosti. Jer njihova je egzistencija oda i žrtva lijepog i za lijepo, zov s onu stranu dostupnog i dohvatljivog. Majka i kći odabrale su put satkana od ogledala uz koji rastu narcisi. Njihovo je poslanje pronaći i zarobiti lijepo, stopiti se s njim, utopiti se u njemu.

Naslov izvornika "A Summer of Drownig" doslovno znači ljeto utapanja – i uistinu Burnside uvjerljivo slika utapanje u mislima, zamišljajima, sanjarenju, fiksacijama, stvarnim i nestvarnim misterijima. Jer nisu bitni događaji, koliko god se činili veliki i važni – bitna je čarobna svijest koja ih percipira, a ona je začarana i opčarana, duboko perceptivna i sposobna transponirati stvarno u magiju umjetnosti. Govoreći o svojoj majci Liv zapravo govori i o sebi: "Majci je sve oblik, sve joj je mogući predmet promatranja i preobrazbe u njezinoj mašti i nema razloga zašto bih o tome trebala misliti iole drugačije."

Kada je jednom pokušala naslikati portret svoje kćeri na kraju ga je namjerno ostavila nedovršenim. Jer kako bi se živjelo kad bi potraga za savršenstvom bila sretno okončana: "Prilično sam sigurna da ga više nije ni dotakla. A čak i površan pogled pokazuje da ni približno nije gotov – pozadina je završenija od samog lika, no čak i ondje, među ljetnim travkama i poljskim cvijećem, javlja se osjećaj da nešto nedostaje, što je istodobno jasno na prvi pogled i istodobno prikriveno."

Ljeto utopljenika oda je svijetu onih za koje nešto uvijek nedostaje i koji ga uporno pokušavaju uloviti u svjetovima što ih za nas i za sebe stvaraju. Vječno i beskrajno utapanje u bijeloj noći umjetnosti njihovo je jedino iskupljenje pa nam, eno, sretno mašu s otoka samoće na kojeg su se svojevoljno smjestili kako bi u miru promatrali svijet.


*** Tekst je prvotno objavljen u emisiji Bibliovizor Hrvatskog radija, odakle ga prenosimo na prijedlog autorice.

John Burnside

Ljeto utopljenika

  • Prijevod: Andy Jelčić
  • Vuković & Runjić 09/2015.
  • 320 str., meki uvez
  • ISBN 9789532861280
  • Cijena 129.00 kn

Slikarica Angelika Rossdal izabrala je maleni otok duboko u Arktičkom krugu, da bi se posvetila usamljeničkom ispunjenju svojega poziva. Njezina kći Liv odrasta u izolaciji, provodeći većinu vremena sama ili s postarijim susjedom, Kyrreom Opdahlom koji je opčini starim narodnim predajama i pričama o trolovima, sirenama i o huldri, sablasti koja se pojavi u obliku neodoljivo prekrasne djevojke mameći mladiće u smrt.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –