José Luis Peixoto: Ispod Zagreba ima jedan grad
Kad sam na internetskoj stranici časopisa posvećenog putovanjima Volta ao mundo pročitao tekst portugalskog pisca José Luisa Peixota, odmah sam se sjetio razgovora s njim koji smo na portalu Moderna vremena objavili u srpnju prošle godine. Peixoto je svjetski putnik i često u časopisima i na internetskim portalima objavljuje kratke tekstove o zemljama koje posjećuje, ali ovaj tekst privukao mi je pozornost i odlučio sam ga prevesti, i to ne samo zato što je riječ o crtici o Zagrebu.
Tekst koji slijedi više je od samog putopisa i doživljaja Zagreba viđena očima nekog turista. U neku ruku, u njemu se ogleda Peixotova poetika opsesivnog traganja za samim sobom, bilo kroz vrijeme bilo u susretu s geografskim Drugim.
Sad kad pogledam, čini mi se da sam na kompliciran način rekao ono za što je na portugalskom dovoljna samo jedna riječ: saudade.
***
Ispod Zagreba ima jedan grad koji samo ja vidim. Zgrade, krajolici, ljudi i predmeti na istom su mjestu, gotovo se preklapaju, ali postoje sitne razlike u obrisima, u tonovima nekih boja. Ponekad je teško točno opisati razlike između Zagreba i grada koji samo ja vidim. Nije to jasno određen grad, ali postoji, posjeduje određenu razinu opipljivosti koja je za mene vrlo važna. Ispod Zagreba nalazi se grad koji sam upoznao kad sam ovamo došao prvi put prije gotovo dvadeset godina i koji se širio tijekom mojih više ili manje dugotrajnih boravaka u njemu, između sjećanja i zaborava.
Postoje ulice ispod ovih ulica. Njima sam šetao i divio se sitnicama. Sada rujansko sunce daje boju kamenu; prije je možda bio prekriven snijegom koji je upravo pao, a ja sam osjećao kako mi se ledene pahuljice rastapaju na koži, ili ga je možda također obasjavalo sunce, također u rujnu, nalik ovome, ali drugačije; drugo sunce, nekog drugog rujna.
Tramvaji prolaze na isti način kao što prolazi vrijeme. Zvuk koji proizvode klizeći po čeličnim tračnicama ostaje tek nekoliko trenutaka u zraku. Mogao bih sada ući u jedan od ovih tramvaja i odvesti se do kraja Ilice. Isto tako bih mogao pronaći stol na nekoj terasi na Cvjetnom trgu gdje je vrijeme stalo, gdje se poslijepodneva pretvaraju u bezobličnu, prozirnu tvar.
Ulice središta Zagreba ispunjavaju se glasovima muškaraca, žena, očeva i majki djece koja trče, prodavačica cvijeća, muškarca koji sada prodaje kukuruz a u listopadu će prodavati kestene, časne sestre od glave do pete u crnini, tinejdžerki vrlo svijetle, plave kose u kratkim hlačicama. Hrvatski je jezik pokrov nad protjecanjem vremena, njegovi slogovi presijecaju trenutke.
Koliko još gradova postoji ispod ovoga? Ulazim u antikvarijat i listam knjige i časopise iz doba Jugoslavije. Slova na njihovim stranicama nesvjesna su ove sadašnjosti, još se uvijek obraćaju sedamdesetim još se uvijek nalaze u gradu i državi koje samo neki vide. S fotografija časopisa široko se smiješe lica pokazujući samouvjerenost nekoga tko je u sadašnjosti, a ona to i jesu.
Liježem na travu u parku Zrinjevac. Ovo zelenilo živi od svoje mladosti. Promatram nebo kroz krošnje visokih topola. Stabla polaze s tla na kojem ležim, potom se polako uzdižu uvis i onda istodobno eksplodiraju u grančice i lišće; nepomična eksplozija koju miluje povjetarac. Boja neba rađa se iz sebe same, plavetnilo se slaže na plavetnilo stvarajući neznatne varijacije boje, moguće i nemoguće. Vlaknasti oblaci raspršuju se nad tom apsolutnom pozadinom. Vrlo polako, jer tako se kreću progonjeni vjetrom, iščezavaju.
I to je oblik shvaćanja, izražavanja vremena. Ustajem s travnjaka, osjećam temperaturu, zvukove, prisutnost Zagreba. Iznenada mi se čini da sam ja sâm jedna od razlika ovoga grada. Ako sam se ja promijenio, mora postojati drugi na mom mjestu, netko s kim se uvijek nekako mimoiđem, različitih obrisa i boja. Tko ga može vidjeti?
Preveo: Dean Trdak