Josip Vaništa : Skizzenbuch 1932.-2010.

Po izlasku knjige podigla se prava mala oluja u boci oko navodno nemilosrdnih Krležinih zapažanja o njegovim suvremenicima objavljenima u memoarskim zapisima "Skizzenbuch 1932-2010. : Iza otvorenih vrata" slikara Josipa Vanište. Da knjiga poput Vaništine može biti iskorištena za stvaranje posvema artificijelnih valova na akumulacijskom jezeru koje je naša kulturna scena govori o beskrupuloznosti onih koji njegove monstruozne pličine opetovanom ignorancijom produbljuju iz dana u dan. Jer Vaniština knjiga sušta je tišina, poziv na kontemplaciju, finesu, na traganje za dekorom nevidljivog drhtanja svakodnevnih nam zadaća.

Slikarevi su zapisi miljama daleko od vulgarnosti rekla-kazala mentaliteta naše varijante salonskog intelektualiziranja kako se može okarakterizirati diskurs onih koje je navodno duboko pogodila Krležina taština. Ta su se slavoljubiva kreketala svojski pomučila iz "Skizzenbucha" izmusti malicioznost jednog velikog pisca, ali se ona u njihovim priprostim perima pretvorila u drugorazredne objede čovjeka koji onima za koje pišu nije ni od trećerazredne važnosti.  Što je Krleža, dokono zavaljen u tapecirani naslonjač svoje gvozdovske izbe,  rekao o Cesarcu ili Kovačiću, Cesariću ili Ujeviću, u hromim pokušajima da razbije monotoniju staračke svakodnevnice, ne može biti dalje od samozatajne preciznosti Vaništine knjige i u njoj danih portreta. Njeno je tijelo od riječi daleko od svake profanosti isto onoliko koliko i spomenuta častohlepna kreketanja pod krinkom kulture od ukusa i uglađenosti.

Svi koji poznaju čudo Vaništinog slikarstva njegovu će produljenu ruku prepoznati i u slikarevim zapisima nastalim u razdoblju od 1932. do 2010., a koje nam donosi "Skizzenbuch". U njegovu se metafizičkom slikarstvu razaznaje interes za unutarnje koji svoju vanjskost nalazi u precizno promišljenoj formi. Tako će još 1952. godine, povodom Vaništine prve izlože (zajedno s Miljenkom Stančićem) Radoslav Putar u Krugovima zapisati: „Vaništa je izraziti psiholog.  Živih i neživih stvari." , upozorivši tako već na samom početku slikareva puta na njegovu gotovo religioznu predanost unutarnjem, a Feđa će Gavrilović gotovo šezdeset  godina kasnije, povodom majstorove posljednje samostalne izložbe održane ovog lipnja u Galeriji Forum, uputiti na kontinuitet slikareve potrage zapisavši: „ Josip Vaništa svoj je život sveo na liniju, beskonačni pravac koji poput stare željezničke pruge prolazi kroz živote mnogih velikih ličnosti naše kulture: Krleže, Putara, Knifera, Juneka, Tartaglie, Jevšovara, te (posthumno) Milana Steinera, čijim se crtežima divi."

Spomenuta imena žive u metafizičkoj liniji njegova slikarstva, ali i u bijelim tišinama njegovih zapisa. Kao i u svom slikarstvu Vaništa se u "Skizzenbuchu"  zanima za dvije stvari: ljude i krajolik u svjetlu njihove unutarnje tajne. Tako već u prvom zapisu (godina je 1932.) kroz par eliptičnih rečenica pred nama izranja krajolik umjetnikova rodnog Karlovca nastanjen njemu bitnom ljudskom figurom, a riječima dan iz kristalizirane senzacije djetinjeg oka: „Crvene kuće, kuće željezničara sa četiri stepenice na ulazu, polugola djeca. Nasuprot suncu koje izlazi iza kolodvora, u prašini koju podiže hodajući, vraća se iz službe Milanov otac." Dok u svom slikarstvu krajolik rekreira u živi prostor metafizikom svoje linije, a ljudski lik prevodi u čistu prisutnost snagom svoje percepcije, u zapisima ih pred nama oživljava preciznošću i čistoćom svoje asketske riječi bilježeći njome stvarnost na isti način na koji je hvata svojim crtežom, posvećeno i asketski.

Vaništa je u svom slikarstvu portretirao svoje duhovne suputnike, od Gidea i Rimbauda, do Prousta i Kafke, a u svojim zapisima slika portrete onih umjetnika čije su se linije života približile njegovoj, a to su, ne iznenađuje, najčešće slikari, od onih od kojih je učio (Ljubo Babić, Marino Tartaglia), preko kolega s kojim se formirao (Miljenko Stančić) do onih kojima se divio (Leo Junek). Vaništa ih prvenstveno rekreira kroz detalj, kroz unutarnja titranja uhvaćena u trenutku kad su se njihovi valovi na trenutak osjetili na površini. Tako u dijelu knjige posvećenome Leu Juneku kojeg je posjećivao u Parizu Vaništa kroz nekoliko naoko jednostavno uobličenih elementa (kako to čini i na svojim platnima) dobiva nevjerojatno plastičan portret.

Ti elementi su opis slikareve svakodnevnice: „ Junek živi u Orsayu, južnom predgrađu Pariza. Njegova kuća na kraju je male, strme ceste, Gleda na mjesno groblje. Sastoji se od sobe i atelijera. Prozori su bez zavjesa. Posvuda slikarska platna, velika i mala, nekoliko stakala. U vitrini skromna biblioteka.", zatim razgovori o umjetnosti kroz koje razotkrivamo Junekovu osobnost: „Parlons peinture, francuskom uzrečicom kojom je Lhote naslovio svoju poznatu knjigu o slikarima i slikarstvu još 1936. često se služio u govoru Leo Junek: Ili je njome izbjegavao neželjene teme ili se, živeći u svijetu slikarstva, klonio svake druge muke s riječima. Htio sam ga pitati za rane godine njegova života, o Zagrebu, o Dolcu, o plemićkom konviktu, o roditeljima. Kao da je otklonio prijedlog teško uočljivom gestom, rekao je: „Parlons peinture...", prihvatio Cézanneovu monografiju sa stola, koju je netko upravo donio iz Lenjingrada , rastvorio je... Govorio je malo i tiho, gestikulirajući. Kaže da je zaboravio hrvatski jezik." te naposljetku nesenzibiliziranom oku skriveni detalji kroz koje izranja ono neuhvatljivo nešto što život uvijek stavlja korak ispred njegovog umjetničkog uobličenja: „ Večer u Orsayu, 1972. Junek je zamišljen, malo govori. Ali, govori Suzanne Prouvost, njegova druga žena. Na stolu su dvije prozirne kriške kruha."

Čak trećina "Skizzenbucha" posvećena je sjećanjima na Krležu i dobro je da je tako jer je  slikareva asketska odmjerenosti našla prikladan izazov u piščevoj baroknoj ličnosti pa su zapisi o Krleži najbolji dio knjige. Vaništa njegov portret daje uglavnom prenoseći ulomke razgovora što su ih vodili tijekom dvanaest godina prijateljevanja koje je počelo kada je slikar 1969. godine bio zamoljen da izradi piščev portret za ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti u kojoj se spremao izbor iz Krležina djela u pet svezaka. Evo kako Vaništa opisuje piščevo prvo poziranje:

„Krleža je šutio. Gledali smo se preko stola nijemi i napeti. - Nisam nikome sjedio od vremena Ljube Babića i Petra Dobrovića, upamtite to! - povikao je. Ruka u zraku kao da se grozila. U gegenlichtu umorno lice bilo je loše osvijetljeno stropnom svjetiljkom. Početak nije bio sretan. Našao sam se između naturalističkih grubosti koje su bile preda mnom, i praznine klasicističkog pristupa kojemu me vodila moja idealizirana slika, koja se sad lomila. Jedva sam držao na okupu sve elemente koji su mi se u danom času nudili. Situacija me silila da ga promatram, a to je pojačavalo njegovu zlovolju. Pogled mu je, na trenutke, bio pun bijesa. Ali je ljutnje s vremenom nestalo. Neobično izražajne oči sada su me mirno i pomalo sažalno gledale. Onda bi duhom otputovao. Više kao da nisam pred njim sjedio. Nije čuo šum olovke na papiru. Moja je ruka bivala sve slobodnija, opterećenje je nestalo."

Kako sam Vaništa pri prvom pokušaju portretiranja primjećuje, njegov se klasicistički pristup bio prisiljen proširiti pred bogatim nijansama piščeve ličnosti, a na taj je izazov odgovorio uvaživši različitosti između svog i Krležinog pristupa svijetu u kojem zato  sličnosti još jasnije sjaje. Najljepši dijelovi "Skizzenbucha" rezultat su trenutaka u kojima je slikarev senzibilitet pronašao svoj ekvivalent u nekom Krležinom opažanju. Pripitomljavajući piščevu verbalnu bujicu svojom slikarskom koncentracijom na detalj Vaništa iz razgovora bira tek sitno iverje opažaja zastrašujuće oštrine. A senzibiliteti se dvojice umjetnika najsretnije približavaju u minijaturi metafizike svakodnevnog, kako kroz uporna vraćanja zapamćenih senzacija poput: "Degenova 7, drugi kat, stan desno; prozor je gledao na Ribnjak. Kuća nasuprot još postoji. U očekivanju proljeća, znao sam po sjeni te kuće da dolazi, da je blizu pred vratima..." tako i kroz prozirne niti njihovog zajedničkog sada:

" Zvao Krleža oko tri sata. Na telefonu je Rozsi.  - On spava - veli - probudit ću ga.
- Nemojte, bilo bi to suviše okrutno.
- Da mu što poručim?
- Recite mu samo da je danas prekrasna jesenji dan i da ne smije biti melankoličan..."

Što se reminiscencija na suvremenike tiče flambojantna je, gotovo bijesna, Krležina misaonost našla pravi odgovor u slikarevoj trudbeničkoj posvećenosti klasicističkoj pročišćenosti pa su zabilježene anegdote najsličnije pjesmama u prozi, a prenijeti piščevi stavovi tek premazi iza kojih pulsira nedokučiva narav ljudskih odnosa koju Vaništa gospodski tek naznačuje puštajući da sami ispišemo njene romane. Osjećao je to i sam Krleža, pa je u Vaništinu društvu često odlazio u godine djetinjstva i mladosti izvlačeći odande suptilne crtice zatomljenih nježnosti, kao što se nije libio ni govoriti o sadašnjim, kao i o posljednjim stvarima, o Belinoj smrti i svom bliskom odlasku:

„Sa mnom sve je lošije. Vi znate da se nisam nikad tužio. Ali, evo, sjedim ovdje i umirem. Da li će to biti danas po podne, sutra ili za mjesec dana? Ako to potraje, morat ću u kolica kao dijete, vidjet ćete pravog Lazara. Moj duhovni život nikad nije bio jači, ni osjetljivost veća. Vodim u sebi razgovore s masom ljudi, o prilikama, mislima na svoje propuste i, dok taj veliki teatar traje, ja nekako svladavam ovu nemoguću situaciju, ali ako se to prekine... Sve počinje odavde (pokazuje rukom na čelo) a tek onda prelazi na tijelo... Zatvaram oči  i gledam u crno. Sve se pretvara u neko grimizno crvenilo."

Možda se snaga slikareve prozne tehnike sretno uperene ka raskoši Krležine svijesti najjasnije razabire u ovoj sublimnoj minijaturi: „ U Kukovićevoj 28 spavao sam do 10,11, 12 sati dopodne. Bela je imala probe u deset sati i prije odlaska u kazalište, ostavljala bi u mojoj spavaćoj sobi srebreni poslužavnik s čajem, mlijekom i putrom. Srebro je držalo toplinu, dodirom prsta po srebrnom vrču, u polusnu, ja bi po toplini ili hladnoći znao koje je doba dana. Ah, već je pola jedan, ili jedanaest je sati, podne..." 

Vaniština riječ dijeli tu jedinstvenu kvalitetu srebra, drži toplinu onih koji su joj predani na čuvanje.

Josip Vaništa: "Skizzenbuch 1932-2010. : Iza otvorenih vrata"

Kratis, 2010.

( Tekst je prvotno objavljen na Trećem programu HR-a, u emisij Bibliovizor )