Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 08.03.2010.

Jure Kaštelan : Svjetiljka od zemlje

Manje je poznato da je Jure Kaštelan, pjesnik, prevoditelj, profesor teorije književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, bio strastveni zaljubljenik u Vespu. Upravo je Vespa izmumitelja Enrica Piaggiona, inspirirala brojne filmove, ima ju i Barbie, ona je simbol talijanskog nacionalnog ponosa od 1953., a nije joj odoljela ni Audrey Hepburn. Vožnja Gregoryja Pecka i Audrey Hepburn Vespom po rimskim ulicama filmska je scena iz "Praznika u Rimu" koja je i sam motor lansirala u zvijezde.  Vespa naprosto ima šarm, i to je jedini motor na kojemu nije smiješno vidjeti čovjeka s kravatom. 

Jure Kaštelan, tankoćutni osobenjak bez kravate, pedesetih je godina među prvima dovezao Vespu u Hrvatsku. Ugledni profesor  pripadao je onima koji su poput Jonkea, Frangeša ili Batušića bili u isto vrijeme i gospoda i pustolovi, i erudite i zanesenjaci, i pjesnici i osluškivači. Kaštelan je vjerovao u "glasni" govor o književnosti mada je bio neobično samozatajan i poprilično nečujan. Bio je on i diskretni zagovornik europske otvorenosti spram "malih povijesti" posebice nakon smrti Antuna Barca (1955.). Uz Stamaća, Flakera, Škreba, Solara, Pranjića, Žmegača i Lasića, on promiče književnu znanost u časopisu "Umjetnost riječi".

Rodio se Jure Kaštelan 18. prosinca 1919. u Zakučcu kraj Omiša, na desnoj strani tirkizne Cetine, između Mosora i Biokova. Klasičnu, sjemenišnu gimnaziju polazio je u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodio je s makedonskog, francuskog, španjolskog, grčkog, ruskog, češkog, talijanskog i slovenskog jezika. Pisao je olovkom ili perom, krasopisno. Često je uz tekst koji je započinjao na malim papirićima ili u dnu papira, crtao geometrijske znakove, a volio je pisati u više boja.

Doktorirao je 1955. godine pišući o lirici A. G. Matoša. Nekoliko je godina proboravio u Parizu, gdje je na Sorbonni bio profesor hrvatskoga jezika. Na odsjeku za Kroatistiku dugi je niz godina bio predstojnik Katedre za teoriju književnosti koju je utemeljio. Bio je redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te ravnatelj Instituta za književnost i teatrologiju HAZU. Umro je 24. veljače 1990. u zagrebačkoj plućnoj bolnici.


Upravo njegova književna produkcija (poezija, proza, drama, esejistika) objavljena u knjizi "Svjetiljka od zemlje" ostavlja dojam pun lirskoga šarma („Volio bih da me voliš"),  tajnovitosti ("Jezero na Zelengori"), zanosa ("Konjanik"), ushita krajolikom zavičaja („Čudo svetog Arnira"), metaforike nalik onoj Garcie Lorce ("Nebeski konj"), ona je i potresna ("Tifusari"), nepredvidiva („Brodovi kao viđenje svijeta"), stilizirana („Prsten života"), sinestetična („San koji pomaže živjeti"), opora („Uzvisenje zmije") autobiografska („Noć u Podgori"). U ovoj se knjizi prvi put objavljuje i pjesma "Nebeski konji" pronađena u pjesnikovoj ostavštini, a koja je tiskana samo u nekadašnjem Vjesniku u srijedu.

U esejima (o Mažuraniću, Matošu, A. B. Šimiću, I. G. Kovačiću, Tadijanoviću, Ujeviću, Krleži, Cesariću,  Murtiću,..) posebice dolazi na izražaja njegova sklonost lirskom fragmentarnom meandriranju i pretapanju različitih umjetnosti, slike i riječi, asocijacija, kratkih nedovršenih rezova iz udaljenih kulturoloških prostora.

U kontekst hrvatske književnosti Kaštelan ulazi objavljujući u vlastitoj nakladi zbirku poezije "Crveni konj" uoči Drugoga svjetskog rata. Zbirka je bila opremljena jakim ilustracijama Ede Murtića i odmah je po objavljivanju bila zaplijenjena i uništena. Zajedno s  Bonaventurom Dudom glavni je urednik kapitalnog izdanja "Biblije" (Stari i Novi zavjet, Stvarnost, 1968.) na hrvatskom jeziku.

Bio je Kaštelan ljevičar i kršćanin, urednik u prvim redakcijama „Slobodne Dalmacije" i „Vjesnika". Bio je i jedan od osnivačima grupe EXAT 51, promicao je on likovnu avangardu i pjesničku razliku. U katalogu  prve eksatovske izložbe napisao je: "Svaki je umjetnik eksperimentator, otkrivač i pronalazač sebe u stvarnosti u kojoj živi."

Promatraju li se kao poglavlja u knjizi, pojedinačno, Kaštelanova poezija, proza, drama  (prikazanje "Pijesak i pjena") i eseji (prizori, pobude, prigode) oni ostavljaju dojam briljantne i oštroumne, pune bodlji i tajanstvenih začina, tekstualne igre. Samo na prvi pogled meko je to zavođenje igrom riječi, boja, mirisa. Prvi pogled na more, prva silina udara vala o obalu može ushititi i uzbuditi osjetila no taj se osjećaj troši ako doživljaj potraje. Tada valovi, koji uistinu u najvećoj mjeri naliče jedan drugome, ubrzo postaju nerazlučivi i tonu u općeniti tijek i monotono pjenušanje. Poezija i proza Jure Kaštelana možda na trenutak zamara jednako kao i krajolik prepun odraza koji jedan drugome u krajnjoj liniji pomućuju sjaj.

Ipak jedno je sigurno. Uspio je Kaštelan oblikovati mentalne svjetove posve osobnog krajolika. Njegove su pjesme i priče, ali i eseji o književnicima i slikarima, nalik svjedočenju unutrašnjom vizurom. One kao da rastvaraju sjećanje pohranjeno u samom dnu papira, u tragovima napuštenih kuća, u kamenu i buri koja se zaustavlja pisanjem. Kaštelan umjesto svjetiljke od zemlje uzima ono nevidljivo koje proizlazi iz osobne srođenosti s prostorom i ljudima. Osamljenost pjesničkog subjekta kozmičke je naravi, jer ogledajući se s dubinom i tišinom on nalikuje anđelu koji bdije nad uzglavljem postajući zrcalna slika nečijih snova.

Stoga moraju njegove knjige biti odložene tek što su uzete u ruke. I iznova čitane jer iskustvo njihova čitanja vodi izoliranim prosvjetljenjima koja se ne daju povezati ili se pak neki od čitatelja vraćaju nekom neodređeno stopljenom dojmu omame. I imaju potrebu o njemu pričati, iznova ga doživjeti.

Čini se da sučeljenje s Kaštelanom nije još počelo. Dosad ga se ili slavilo i oponašalo ili pak  iskorištavalo i zanemarivalo. Kao da se nije još od njega dovoljno povijesno razdvojilo da bi se mogao stvoriti razmak iz kojeg bi moglo uspjeti vrednovanje onoga što je snaga ovoga književnika.

Sučeljenje s njegovom knjigom "Svjetiljka od zemlje" koju predgovorno otvara Tonko Maroević najviši je i jedini način istinskog vrednovanja nekog mišljenja. Jer ona se prihvaća toga da promisli njegovu misao i da je proslijedi u njezinoj djelatnoj snazi, ne u slabostima.  Njome kao da iznova  počinje otkrivanje kulturnog i književnog spektra u kojemu se proširio Kaštelanov utjecaj. Jer njegova riječ naprosto ima šarm. I zato priča o Vespi umjesto biografskog uvoda.   


( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –