Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 20.10.2011.

Karim Zaimović : Tajna džema od malina

Hrvatsko izdavaštvo možemo okvirno svrstati u dva tabora. S jedne strane stoje veliki igrači koji izbacuju desetke naslova godišnje (što prijevoda, što udžbenika, što stručne literature, što domaće proze il' poezije), a s druge - pomalo pritajeni pod sjenom ovih prvih - stoje male izdavačke kuće čije naslove rijetko možete ugledati na policama velikih knjižarskih lanaca.

Dok se prvi vode logikom profita i na tržište izbacuju "ono što publika želi", drugi krpaju kraj s krajem inzistirajući na naslovima od kulturnog značaja. Kako svi dobro znamo, kultura u ovoj zemlji (a situacija nije puno bolja ni negdje drugdje) ne donosi profit. Dok ovi prvi imaju golemu pogonsku mašineriju, nerijetko se dogodi da ovi drugi leže na plećima samo jednog čovjeka.

U slučaju ogranka Matice hrvatske u Bizovcu, riječ je o plećima Vjeke Ðaniša. Ðaniš već dvadeset godina ustraje na suludom projektu uređivanja i izdavanja časopisa za strip i teoriju stripa Kvadrat, jednom od onih projekata s kojima bi bilo muke i na nekim razvijenijim i 'kulturnijim' tržištima, a da mu život ne bi bio isuviše jednostavan  prošle je godine odlučio pokrenuti književnu biblioteku Machu Picchu kojom je naumio otvoriti prostor autorima koji su se tijekom svog života bavili i stripom i književnošću.

Prve dvije knjige spomenute biblioteke, osim stripa i književnosti imaju još nekoliko zajedničkih stvari. Riječ je o nedovršenim rukopisima koje njihovi autori, na žalost, neće moći dovršiti jer već neko vrijeme nisu s nama. Radovan Domagoj Devlić umro je 2000. godine, a Karim Zaimović pet godina ranije, u Sarajevu, od posljedica onoga što se dogodi  ljudskom tijelu kad granata eksplodira par metara pored njega, pred sam kraj rata u Bosni i Hercegovini. U trenutku smrti, Zaimović je imao 24 godine. Bila bi to još jedna od bezbrojnih sarajevskih tragedija, nevjerojatno teška onima koji su Zaimovića poznavali, ostalima tek pitanje statistike, da nije bilo jednog, baš onako sarajevski nadrealnog bizarluka.

U posljednjoj, nenaslovljenoj priči ove zbirke, Zaimović je opisao svoju smrt baš onako kako će se ista, samo par mjeseci kasnije i dogoditi. Bila je to posljednja točka na i, ironičan komentar univerzuma na rad autora koji je u svojim tekstovima, tijekom plodne ali kratke karijere, neprestano miješao fikciju i zbilju, htijući pomoću književnosti od ratom razrušenog Sarajeva napraviti mitološko središte Europe. U Zaimovićevim pričama (njih 11 je okupljeno ovdje) miješale su se fantazmagorije zaigranog i kreativnog uma s lucidnim prikazima sarajevske stvarnosti.

Sve svoje priče Zaimović će ispričati u maniri novinarskih reportaža pisanih za fiktivnu radio-emisiju "Josif i njegova braća". U njima će "stvarni likovi" poput književnika Nigela Breena sretati mitske figure poput Prattova Corta Maltesea, u njima će Sarajevo postati središtem genetskih istraživanja Trećeg Reicha, njima će zujati nacisti, neonacisti, preprodavači i kolekcionari umjetnina, tajni agenti i špijuni, golemi štakori, nevidljivi ljudi i ljudi sa Šiljinim licem, Sarajevo će skrivati tajnu džema od malina, božanskog nektara za širenje ljudske svijesti, oko čijeg se recepta već stoljećima bore dvije sekte: malinaši i anti-malinaši kao i originalna umjetnička djela, pokradena od strane nacista iz muzeja diljem Europe.

Sve će ove priče nastajati u ratnim uvjetima, na laptopu, u gradu u kojem su struja, hrana i voda bile luksuz. Zaimović je, nagnut nad ekranom računala, skicirao grandiozne priče koje je tek trebao konkretnije uobličiti jednom kad rat završi i kad im se bude mogao s mirom posvetiti. No, u taj su scenarij prste gurnuli nezvani producenti i zamišljeni film se više nije mogao gledati.

Petnaest godina kasnije, Zaimovićeve priče, netaknute i neuređene, autentični svjedoci nekog drugog vremena, dolaze na najbolje moguće mjesto - u biblioteku koja nosi ime po jednoj nedosanjanoj utopiji. "Machu Picchu" iz njena naziva nije tek puka prijestolnica Inka, već nikad dosegnuto i nikad pronađeno mjesto, mitski Shangri-La za kojim tragaju likovi Devlićevog epohalnog, istoimenog, stripa iz osamdesetih. Kako su oni tragali za bijegom iz vječnim ratom razrušenog svijeta, tako je i Zaimović u svojim pričama tragao za nekim drugim i drugačijim Sarajevom.

I da je netko pisao fantastične, borhesovske romane s fabulom koja objedinjuje strip-autora, strip-kritičara, nedovršene rukopise, utopijske gradove u apokaliptičnim svjetovima, utopijske svjetove u apokaliptičnim gradovima i ostvarene vizije vlastite smrti, rekli bismo da je taj netko dobrano pretjerao i da je ta vrsta postmodernističke papazjanije već odavno prežvakana. Književna teorija nema nikakve šanse kad se suoči sa svijetom oko sebe.

"Tajna džema od malina" čita se kao uspomena na ono što je moglo biti. Čita se kao  nedovršeni rad nedvojbeno talentiranog autora koji je mogao obilježiti bosansko-hercegovačku kulturu i književnost daleko više nego što je to dospio učiniti. Čita se kao ljubavno pismo upućeno stripovima, fantastici, okultnome, bizarnome, tragičnome i nevjerojatnome, a prije svega kao ljubavno pismo upućeno Sarajevu - gradu za koji je Zaimović imao velike literarne planove. Možemo samo zamišljati što bi ga još snašlo, da je bilo Zaimoviću dati još samo malo vremena. Marsovci, masoni, David Icke i njegovi gušteri, toliko je toga ostalo neiskorišteno, a opet prisutno u Zaimovićevoj viziji sudbine ovoga grada.

U konačnici, "Tajna džema od malina" čita se kao književnost. Nedovršena, neuređena, sirova književnost kojoj ne manjka demijurškog zamaha. Možda je ovu zbirku najbolje čitati na ovaj, posljednji način. Uživajući u onome što jest, zaboravljajući na ono što je moglo biti.


Karim Zaimović: "Tajna džema od malina"

Matica hrvatska Bizovac, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –