Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 22.03.2012.

Keith Richards : Život

Prva ploča koju je Richards kupio bila je "Long Tall Sally" Little Richarda. Kaže da su dobre stvari bolje što su starije, a ova je pjesma i danas dobra. Glazba je za njega bila jača droga od heroina. Sve je upijao kao spužva. Čak i Mozarta i Bacha. Bili su za njega prezahtjevni, ali su bili glazba, jedini svijet koji ga je ikada zanimao.

Kao klinac izbačen je iz tehničke škole i prebačen u umjetničku, gdje je bilo puno glazbe i malo umjetnosti. Oglašavanju su se učili razmećući se pred curama. Trudio se postati bitnik. Kasnije je shvatio kako je umjetnost umjetničke škole bijedni ostatak negdašnje tradicije. Leonardo sveden na reklamu za piće. Nije znao da je Chuck Berry crnac, kao što je teško povjerovati da je Elvis bijelac.

Prva ikona: Scotty Moore, Elvisov gitarista. Znati odsvirati neku njegovu dionicu značilo je znati svirati gitaru. Kad se danas govori o Richardsovoj svirci redovito se spominju mali biseri koje je u stanju odsvirati - Scotty Moore ima u jednoj pjesmi jedan takav dio koji Richards još uvijek nije u stanju "skinuti." Neka jednostavna finta, ali ne ide. Određene su stvari danas u Hrvatskoj iste kao u Engleskoj pedesetih: naručio je ploču 'direktno iz Amerike' i koštala je manje nego ove iz lokalnog dućana. Samo ploče, ploče, ploče.

A zaljubljenici u blues okupljali su se po kućama poput ranih kršćana. Alexis Korner jedan je od apostola. Brian Jones, nikada dokraja preobraćeni grešnik koji je želio samo jedno - biti Elmore James. Već je imao troje djece s tri različite žene. Kocka je tada bila sklopljena, manje više. Ian Stewart je osnovao Stonese. Mrzio je Keithovu svirku koja mu je smrdila na rock'n'roll, i puštao im je ploče. Robert Johnson okrenuo je vodu na mlin koji je kasnije samljeo svijet diskografske industrije. Šteta što se Johnson upuštao u nedaće sa ženama i mlad umro, piše Richards.

Nastavak je munjevit. Prve ploče, prva pjesma koju su napisali Jagger i on, turneja po Americi i Amerika kao raj na zemlji. 1965. se počinje drogirati i to je navika koja ga prati cijeli život. Kaže da je na turnejama padao s nogu i da mu je jedan crni glazbenik koji je uvijek izgledao odlično i odmorno dao amfetamin i joint. Najbolji mogući savjet, dodaje Richards.

Objašnjavajući fenomen američkih radio postaja spominje Jima Dickinsona čije je albume pametno ubaciti u player (to kažem ja). On je svirao klavir na "Wild Horses" Stonesa, i jedan je od onih podvodno utjecajnih glazbenika; producirao je Willia DeVillea i "male Stonese" Green on Red, The Replacements i Tav Falco. Stonesi odlaze na turneje. Odlazak u Belgiju uspoređuje s odlaskom na Tibet, a jug Australije asocira ga na Tombstone. Imali su čak i privezišta za konje: totalno depresivno.

Naličje slave pokosilo je Briana Jonesa. Nije bio glup, ali je nekritički uronio u svijet slave. Potpuno ga je obuzela. Smatrao je da su Stonesi njegov bend i bio je stalno razvaljen. To je nerviralo Richardsa. Prva cura koja mu je slomila srce je Linda Keith. Možete je vidjeti u dokumentarcu "Jimi Hendrix". Ostavila ga je zbog nekog pjesnika koji se furao na Dylana. Kvazi otkačenog, nafuranog, ukratko - inferiornog Richardsu, tvrdi Richards. Danima je cvilio i jurcao ulicama tražeći ju. Kasnije je njoj srce slomio spomenuti ljevoruki gitarist.

Antologijske su stranice posvećene preminulom gitaristi Stonesa. Jones se nađe s Dylanom i onda kaže Keithu: Nisi mu drag. Obožavao je slavu i paradiranje, sve je isticao: Evo, tko bi rekao da sam na tripu? I slično. Razdirala ga je Jaggerova i Richardsova skladateljska sposobnost. Bio je okretan glazbenik, ali ništa više od toga, zanemarimo li spomenutu pompeznost, koja je bila kolosalna. Netko mora, ističe Richards, i pisati pjesme, oko njih se vrti sve ostalo. Ruga mu se zbog snobizma, ali kada govori o Aniti Palennberg divi joj se jer poznaje sve redatelje, umjetnike, intelektualce. Ista stvar koja ga je nervirala kod njegova drugara iz grupe kod Anite se premetnula u čistu superiornost. Valjda hoće reći kako je u nje sve to prirodno, a da su oni dečki s dna.

Recimo ona vucibatina Ginsberg: "to staro blebetalo" popuje o svemu i svačemu i proizvodi oummm zvukove hineći da ne pri
mjećuje ljude oko sebe. Prema Lennonu nije oštar, on ga se dojmio, osvojila ga je njegova iskrenost. Ili Gram Parsons, kojeg je nazvao glazbenim vrelom iz kojeg još uvijek izvlači pitku vodu. Parsons je imao bolji kokain od mafije i talent ravan Lennonovu. Richards, a to se vidi kroz nekoliko epizoda sa spomenutim likovima, ima priličnu radnu sposobnost, na koju se često zaboravlja jer se uglavnom govori kako odlično preživljava drogiranje.

Jonesovi izostanci sa snimanja natjerali su ga da nauči svirati, snimati, nasnimavati i kombinirati u studiju, Parsons ga je, kao i Lennon, otvorio drugim glazbama, potvrđujući njegov osjećaj kako se sve te glazbene ladice smišljaju samo zbog kritičara i lakše prodaje. Nema predrasuda, odnosno, nema ih u ugrožujućem smislu, sve može šljakati, sve što ubrzava proces stvaranja.

Bill Wymann je u svojoj autobiografiji (a on je jedini izvorni Stones koji je napustio sastav) pisao kako Stonesi nisu bili pretjerani lovci na suknje. Richards piše da mu je teško biti s nekim samo jednu noć, da mora imati nekakav odnos i da onda sve može.

Autobiografija je sročena sinopsistički, kratka je i jasna, iako ima 600 stranica. Pisana je istim načelom kojim ovaj neobični lik svira. Na netu možete pronaći njegovo gostovanje u javnoj biblioteci New Yorka. Na pitanje po čemu se ovo vrijeme razlikuje od njegove mladosti, rekao je: Danas više nitko ne čita. A on je svejedno napisao knjigu. Ponosni je vlasnik velike biblioteke i uopće nije blesav kao što izgleda, ali, uostalom, u to su se uvjerili svi koji su gledali intervjue s njime, ili njegova pojavljivanja u dokumetarcima, primjerice onom BBC-ija o Gramu Parsonsu.

Ovaj tip svira na pet žica, i dan danas obožava Chucka Berrya, a na konto bi mu se mogao upisati i jedan od najboljih intervjua u povijesti rock glazbe, koji je svojedobno preneo i časopis Džuboks, gdje Richards nije pretjerivao u priči, i u kojem je opisan kao čovjek sa zaraznom strašću prema preslušavanju glazbe i gomilom piratskih snimaka omiljenih autora koje bi puštao svakome tko bi ih htio slušati. A tko ne bi htio slušati ono što voli slušati Keith Richards?

O kojim se tu dimenzijama radi možda najbolje može ilustrirati činjenica da "Život" prikazuje i onaj slavni konac šezdesetih, kada su Stonesi bili fakat veći od cijelog hippie pokreta, iako se atmosferu psihodelije i začaranost cvjetnim aranžmanima vremena može čuti barem na jednom njihovom albumu. Stonesi su bili najbolji kada su se držali korijena. A u Stonesima je srž baš Richards. Tako barem svi kažu.

Autobiografija vrvi hapšenjima i onim podljudima odvjetnicima. Richards je dovoljno pametan i pošten da zna kako bi sve izgledalo drugačije da iza njega nije stajao moćan financijski pogon. Ni droga koju je kupovao ne bi bila prva liga, pa bi već zaorao ledinom. Knjiga je zanimljivo svjedočanstvo o jednom potpuno nerealnom životu (zaboravite SF i fantasy) vođenom toliko odvojeno od realnosti koliko je to valjda moguće jedino uz pomoć novca i droge.

Čak je iznenađujuće do koje mjere i koliko često njen koautor (jer knjigu mu je pomogao uobličiti James Fox) stoji čvrsto, s oba svoja nepotkovana kopita, na majčici zemlji.  


Keith Richards: "Život"
Preveo Tomislav Belanović

Profil, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Keith Richards - Life - dio 1. –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –