Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Alemka Lisinski • 05.03.2013.

Komercijalni mediji između tržišnog natjecanja i javnog interesa

NAČELNE PRIMJEDBE


Predložene izmjene i dopune Zakona o elektroničkim medijima trebale su - zbog svojeg značaja - svakako proći dulju i ozbiljniju javnu raspravu, u koju je sustavno znatno angažiranije morao biti uključen i temeljni javni informativni servis ove države - a to je Hrvatska radio televizija.  Ne odričući najbolje namjere predlagatelju promjena zakona, nekoliko elemenata ipak dovodi u pitanje njegov osnovni cilj - a to je poticanje raznorodnosti medijskih projekata.

Izvrsno je da se Fond za pluralizam otvara i elektroničkim publikacijama, ali se u istom mahu i zatvara pred njima, jer predviđa financiranje samo tzv. neprofitnih elektroničkih publikacija i proizvođača neprofitnih programa. Pritom nam nije jasno predočena definicija neprofitnih medija, niti je analiziran udio tzv. trećeg medijskog sektora u općoj medijskoj slici Hrvatske. Umjesto toga dobili smo gotovo emocionalno obojenu vrijednosnu poruku u strateškom dijelu objašnjenja Prijedloga promjena zakona, pa se tako u dokumentu Ministarstva kaže: 

Tzv. treći medijski sektor zasad ovisi o projektnoj snalažljivosti i aktivizmu skupina entuzijasta, što onemogućuje ostvarivanje većih projekata i ideja, te je stoga potrebno sve neprofitne medije različitih zajednica, uključujući elektroničke publikacije, sustavno i trajno stimulirati putem različitih javnih natječaja s razrađenim ciljevima i evaluacijskim strategijama.

Pretpostavljam da se na temelju i ove odrednice pribjeglo oštrom eliminacijskom formalnom kriteriju za natjecanje, a to je pravna osobnost - ili jednostavnije rečeno - iz natjecanja su isključena trgovačka društva odnosno portali registrirani kao d.o.o.

Dakle, umjesto procjene kvalitete određenog projekta i njegovog sadržaja, forma je istaknuta kao ključni kriterij. I također, implicitno je poslana poruka da među portalima koji nisu registrirani kao udruge - nema entuzijasta koji se već godinama trude da njihov web projekti prežive, već je riječ o nekim poduzetnicima koji ubiru lijepe profite, pa je vrijeme da odustanu od državnih jasli. Naravno, pritom i površni poznavatelj internetske scene u Hrvatskoj - a ni globalno nije puno drugačije - zna da portali jedva preživljavaju, odnosno da ih financira ili print biznis, ili neka druga uspješna komercijalna djelatnost.

Nejasno je također kako pomoć isključivo neprofitabilnom sektoru može biti javni interes u ovom području kreativne industrije, dok se istovremeno uskraćuje potpora poduzetnicima iz te iste industrije, a pritom je opći smjer politike Vlade RH upravo razvoj malog i srednjeg poduzetništva. Tim više što se u drugim područjima - npr. izdavaštvu ili potpori kazalištima  i samo Ministarstvo kulture - odlučuje na potporu i projektima koji imaju pravni d.o.o. status. Dakle, postoji mogućnost da se odrede kriteriji prema kojima se vrednuje program bez obzira kako je registrirana pravna ili fizička osoba koja taj program predlaže. Portali, odnosno elektroničke publikacije, nalaze se naprosto na drugoj tehnološkoj platformi - oni su medij, baš poput tiskanih izdanja, te sukladno i europskim smjernicama ne bi smjeli biti diskriminirani prema činjenici na kakvoj su platformi proizvedeni, odnosno distribuirani.

Također je potrebno precizirati pojam evaluacijskog procesa, koji se višekratno spominje, ali se ne definira dovoljno jasno. Kriteriji i indikatori u ovom su procesu ključni - transparentno se mora prikazati cijeloj javnosti kako se mjeri doseg, utjecaj i/ili važnost pojedinog financiranog medija. Naime, čak i tzv. komercijalni mediji koji se mjere kriterijima kompetitivnog tržišta - u slučaju news portala npr. alatom Gemiusa, koji je ključan za odluke oglašivača - uključuju u mjerenje svojeg uspjeha, a to se onda reflektira i na nagrađivanje svih novinara i urednika - i nezavisno mjerenje reputacije.

Postoji naravno i mjerenje citiranosti, i druge tehnike mjerenja učinka odnosno uspjeha inicijalnih namjera financiranog medija - a koje nisu povezane s tzv. komercijalnim uspjehom. Naravno, pritom se određuje i ciljana publika - sasvim je sigurno da npr. III program Hrvatskog radija, legendarno elitno rasadište intelektualnih ideja, koncepata i trendova svoj učinak neće mjeriti na broju slušatelja.

Također, propušteno je opisati jasnu kontrolu troškova, što je za praćenje javno financiranih projekata neizmjerno važno, kako zbog vjerodostojnosti financijera, tako i zbog vjerodostojnosti samog medija, a nije potanko ni objašnjena kriterij odabira tzv. nezavisnih vrednovatelja koje može angažirati Vijeće za elektroničke medije u svrhu procjene projekata koji mogu dobiti sredstva, a kako bi se izbjegao konflikt interesa u najvećoj mogućoj mjeri. Rekla bih da smo iz dnevne prakse svjedoci da su upravo ovakva tijela - koja donose odluke o redistribuciji sredstava namaknutih od poreznih obveznika - vrlo često na dnevnom redu zbog mogućeg konflikta interesa, naročito u našem društvu, iscrpljenom teškom korupcijom.

Prijedlog također kaže sljedeće:

Sredstvima Fonda poticat će se i zapošljavanje visokoobrazovanih stručnih radnika u nakladnicima televizije i/ili radija na lokalnoj i regionalnoj razini, nakladnicima neprofitne televizije i/ili radija, neprofitnim pružateljima medijskih usluga iz članaka 19. i 79. ovoga Zakona, proizvođačima neprofitnih audiovizualnih i/ili radijskih programa te pružateljima neprofitnih elektroničkih publikacija koje je izravno povezano s proizvodnjom programa i sadržaja....

Ovaj pak stavak de facto rješavaju ili bi trebali rješavati drugi zakoni RH - tim više što će, po svoj prilici, mnoge molbe za potporu biti projektne prirode, ili čak vremenski ograničene prirode. Smatram da bi bilo sasvim dovoljno naglasiti da će se u okviru evaluacijskog procesa i kontrole financiranja, u suradnji s drugim za to nadležnim institucijama u RH, striktno voditi briga o ispunjavanju radnih prava svih djelatnika uključenih u medijske projekte koji će dobiti potporu. Vjerujem da je za poticanje puno primjerenije pozvati na uključivanju što većeg broja kreativnih pojedinaca u projekte koje će biti potpomognuto sredstvima Fonda.


 
MOGU LI PRIVATNI MEDIJI ZASTUPATI JAVNI INTERES?


Nakon brojnih razgovora s kolegama, škrtih, ali ipak postojećih polemika u medijima, ali i razgovora, a ponekad i žučnih rasprava na društvenim mrežama - čini se da problem s ovom podjelom zapravo ne leži u formalnoj odredbi, neprofitni mediji naspram onih registriranih kao d.o.o., ili da budemo realističniji - neprofitni mediji naspram onih koji su u svojoj nakani profitni - već u prilično ideologiziranoj i isključivoj definiciji javnog interesa, odnosno uloge medija u društvu. Kako bi inače bilo moguće da danas, 2013. godine  imamo prijedlog zakona koji implicitno, ali svejedno sasvim jasno poručuje da nevladin sektor po definiciji zastupa javni interes, a privatni sektor isključivo privatni interes.

Istina je da, prema definiciji Josepha R. Dominicka "masovnu komunikaciju proizvodi složena i formalna organizacija, masovna komunikacija  ima više "čuvara vrata" (osoba ili grupe ljudi zaduženih za selekciju sadržaja koji će doprijeti do javnosti), potrebna je značajna novčana svota da bi organizacija masovne komunikacije funkcionirala, organizacija masovne komunikacije  postoji zbog stvaranja profita i organizacija masovne komunikacije je kompetitivna."(The Dynamics of Mass Communication, Joseph R. Dominick, Random House, 1987. str. 20.).

Na prvi pogled ova se definicija sjajno uklapa u viđenje medija kakvo je prijedlogom promjena Zakona pokazalo i Ministarstvo kulture. No, jesu li stvari doista tako jednostavne? Je li činjenica da smo se na određeni način osnovali, imenovali i ustanovili određene procedure doista garantira našu poziciju javnog dobra, odnosno službu u korist javnost interesa? Uzmimo u hrvatskom slučaju samo primjer HRT-a, koji nije utemeljen zbog profita, a koji je u posljednjih dvadeset godina vrlo često bio primjerom nacionalizma, izražavanja i podržavanja najrazličitijih predrasuda, dok su čast ove institucije spašavali intelektualni radio programi, ili pak pojedinačni novinari i urednici, i njihove tv emisije - da bismo ovih dana na ekranima te iste televizije gledali sjajnu, a istovremeno mračno samokritičnu dramsku seriju o prvih dvadeset godina hrvatske samostalnosti - koja je stigla iz tzv. omražene vanjske produkcije, baš one koja želi stvoriti i profit.

Na globalnoj razini danas je 'en vogue' danska kinematografija zbog uspješnog načina financiranja, a još više danska televizija koja, rekli bismo, na traci proizvodi sjajne serije - koje su primjeri razmišljanja o javnom interesu - kao npr. serija Borgen o sprezi politike, pr-a i kapitala, a koju upravo gledamo na III programu HRT-a. Pritom se ovaj danski autorski rad ni u svojoj inicijalnoj nakani nije odrekao da bude i zabavan - dok smo mi npr. izrijekom u novom zakonskom prijedlogu rekli da su zabavni sadržaji 'out'. 

Kada van Gogh slika svoje gavrane u Provansi, ili kada Ferić piše knjige o starcima sa Šalate, oni podižu razinu općeg dobra bez obzira jesu li, i kod koga, unovčili svoje radove, i neovisno o tome je li dotični umjetnik udružio svoj rad u sindikat ‘solidarnosti' ili neki drugi esnaf. On ne stvara svoja djela da bi ga državne komisije lakše klasificirale u ‘opće' ili puko ‘privatno' dobro, a njegova djela u umjetnost ili šund. Neki međutim misle da je takva klasifikacija nužna kako bi se zaštitilo javno dobro. Kada se to dogodi, kada se ukaže ‘potreba' za takvom državnom klasifikacijom, treba izoštriti oko i naćuliti uho, i postaviti pitanje cui bono, odnosno unaprijed posumnjati zadovoljava li državna komisija ili institucija nečije partikularne interese pod okriljem navodnog ‘općeg dobra'.

Naprotiv, čini se da se uvijek (i po nuždi stvari) zbiva da su članstva u tim državnim komisijama uvijek bila oblik rentijerstva i posebnog patronata (tko-komu?). Ona su oduvijek bila izvor korupcije, koja će biti još zloćudnija kada će partikularne i skrivene interese zaogrtati zastavom ‘općeg dobra' i ‘solidarnosti'.

Ovaj kratki odlomak iz kolumne Balada o općem dobru dr. Darka Polšeka zorno pokazuje da sve opasnosti koje vrebaju novinare i urednike komercijalnih medija, od pritiska oglašivača, vlasnika sve do intervencija politike, nimalo ne spavaju ni kada su u pitanju javni mediji, jer se i oni kreću na tržištu - samo vrlo ograničenom, među igračima koji se međusobno natječu za državna sredstva potpore. Dakle, opasnost od sukoba interesa, lobističkih igara i političkih presija je uvijek prisutna - naime, radi se o novcima koje će netko dobiti, a netko ne - kao što će na kompetitivnom tržištu neki mediji dobiti oglase i šansu da prežive, a drugi pak neće...

Treba li uopće reći da će distribucija sredstava sigurno dijelom ovisiti i koja je politička garnitura na vlasti, bez obzira koliko se trudili utvrditi neutralne mehanizme prosudbe. I tu je već plodno tlo za kompromisne poteze koji ne vode zadovoljavanju javnog interesa, već želji za preživljavanjem, a svatko tko žmiri na ovu opasnost je ili krajnje naivan, ili krajnje ciničan.

U dijelu naše medijske javnosti postoji uvjerenje kako nijedan medij koji 'samo' kritički propitkuje, ali i ne radi aktivno na promjeni temelja društvene paradigme u kojoj živimo  - a to znači predstavničke demokracije i slobodnog tržišta - de facto ne može nositi naslov medija koji se zalaže za javni interes. Sasvim legitimna pozicija rekonstrukcije (ne samo) medijske stvarnosti, ali jedino ako i drugim svjetonazorskim pozicijama i medijskim konceptima dopusti pravo na poziciju zastupanja javnog interesa - a sve pod pretpostavkom poštivanja profesionalnih standarda. Dakle, priznanje uključenosti, a ne isključivanje kao princip koji vjeruje jedino u vlastitu idejnu ispravnost.

Ako doista vjerujemo da javno dobro po definiciji ne može ili ne smije biti profitabilno, odnosno da se privatni i javni sektor u potpunosti isključuju - onda je ovaj zakonski prijedlog sasvim ok. Ako pak vjerujemo u inkluzivnost, koju promovira i Europska unija - a koja inzistira na poticanju samostalnosti u idejnom, kreativnom i poslovnom smislu malih nezavisnih medijskih subjekata koji umjesto da budu uniformirani i potpuno zavisni od strane jednog centra moći, šire prostor stvaralaštva i različitosti u proizvodnji sadržaja - i to bez obzira jesu li neprofitni ili su poduzetnici, onda ovaj prijedlog valja mijenjati.

U čitanju različitih definicija javnog interesa naročito značajnim smatram što se naglašava - bez obzira je li riječ o američkim ili europskim autorima - uz brojne druge preduvjete, i činjenica kako na promociji javnog interesa moraju surađivati tzv. mainstream mediji (privatni, profitni) sa svim mogućim udrugama i pokretima, javnim/državnim medijima i neprofitnim medijiskim projektima - kako bi se kontinuirano promicala javna rasprava i dijalog, u kojem će svi dionici, uključivši i sve manjinske grupe - imati svoje mjesto.

Ako želimo raditi na takvoj evolucijski prosvjetiteljskoj medijskoj slici Hrvatske - da se vratim na početak - onda bi se jednostavno svi medijski projekti, bez obzira na njihovu pravnu osobnost, trebali moći natjecati kod Fonda za pluralizam medija, a oni koji sredstva i dobiju, trebali bi redovito izvještavati javnost o svojem financijskom stanju, o svim svojim donatorima, i naravno o postignutim ili nepostignutim učincima na koje su se obvezali. 

Osobno, dakle, ne vjerujem u odluke ili-ili, već u pristup i-i, jer samo tako možemo ostvariti temeljne predispozicije za otvorene i pluralističke medije, odnosno preduvjet za svakodnevnu bitku da ih takvima doista i učinimo - naime, nijedan izvor financiranja ne može unaprijed osigurati slobodno mišljenje i ispravan moralan odabir.


**

Izlaganje Alemke Lisinski, direktorice i glavne urednice tportal.hr, na konferenciji o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima održanoj 01. ožujka 2013.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –