Krešimir Bagić: Kada sam pjesnik, ne uzdam se u pomoć kritičara i profesora Bagića
** Dopuna 6. srpnja 2022. - Ovogodišnji dobitnik Nagrade "Tin Ujević" za najbolju zbirku poezije objavljenu u prošloj godini je Krešimir Bagić za knjigu pjesama "Ponornice".
Svoju novu pjesničku zbirku "Ponornice" (MeandarMedia, 2021.) Krešimir Bagić započinje sljedećom slikom: sivo nebo/ krovovi pod nebom/ ljudi pod krovovima/ šute. I odmah potom nastavlja, pomalo paradoksalnom naredbom – šutjeti treba na sav glas! O čemu, ili za koga, pjesnik na sav glas šuti u ovoj zbirci u kojoj se stihovi smjenjuju s dnevničkim bilješkama, crticama, komentarima, svjedočenjima, zaključcima, parafrazama, izrekama?
O "Ponornicama" Miroslav Mićanović kaže da su one dnevnik samoće, radost pisanja, manifest slobode; uzbudljive, neistražene, ozbiljne, slagane kao soneti, crteži, intervencije… One su palimpsest koji pulsira od užitka igre i grafičkog oblikovanja slova, riječi i značenja, govori Mićanović, a Bagić je pjesnik koji se ne boji zaziva i vokativa, šume i zemlje, koji ne piše pravocrtno, niti od početka do kraja, koji piše jezikom slatkim, strasnim i crnim, kao lastavica.
Krešimir Bagić (1962.) autor je zbirki pjesama "Svako je slovo kurva" (s B. Gregorićem, 1988.), "Između dva snažna dima" (1989.), "Krošnja" (1994.), "Bršljan" (1996.), "Jezik za svaku udaljenost" (2001.), "Le palmier se balance" (Pariz, 2003.), "U polutami predgrađa" (2006.), "Trebalo bi srušiti zidove" (2011.), "Plaši li te moja boja" (2013.) i "Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom" (Rennes, 2016.). No, osim što je pjesnik, on je i vrstan stilističar – profesor je stilistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i urednik portala stilistika.org, te cijenjeni književni kritičar, urednik i autor niza znanstvenih, književnokritičkih i esejističkih tekstova i knjiga. Bio je član uredništava Studentskog lista i književnog časopisa Quorum, uređivao je emisije Bibliovizor i Rječnik Trećeg programa na Trećem programu Hrvatskoga radija, dvije je godine vodio Sekciju za teoriju književnosti, predavao hrvatski jezik i književnost na Sorboni (1996.-1999.) te bio voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005.-2009.). Koliko se njegovog profesionalnog opusa ogleda u ovoj zbirci? Po Mićanoviću, puno: "Ponornice" žive od različitih poticaja, slučaja i vijesti, od čitanja i bavljenja drugim tekstovima, nadovezuju se na pročitano, zagubljeno, zaboravljeno, započinju na prešućenim, iskorištenim mjestima, izranjaju kao poziv, vedra poskočica, i pretvaraju se u narativ o relativnosti i prolaznosti vremena i njegovih parola.
S autorom razgovaramo o njegovoj novoj knjizi, suvremenom hrvatskom pjesništvu, ulozi poezije i zadaći pjesničke kritike, aktualnim tendencijama u hrvatskoj književnosti, o jezičnome stilu i budućnosti stiha, te, naravno, ponešto i o onome što se razdvaja i spaja, vidi i ne vidi, vrtloži, nastaje i nestaje u sličicama okupljenim u ovoj zbirci, dok, riječima pjesnika, glazba podneva kuca na vrata činjenica/ bicikl kruži oko zgrade/ ispod betona vriju vijesti ponornice.
Šutjeti treba na sav glas
Ponornice
Gea Vlahović: U „Ponornicama“ su okupljeni raznorodni tekstovi – pjesme, crtice, kratki tekstualni 'uzorci', komentari, bilješke… pa i jedna kratka priča objavljena 2017. u Večernjem listu. Što su „Ponornice“, kako su i koliko dugo nastajale, što nam želi reći struktura njihovih izviranja i poniranja?
Krešimir Bagić: Knjiga je nastajala zadnjih nekoliko godina. U njoj su ukoričeni tekstovi koji su naglašeno različiti po motivima, intonaciji, ritmu, izravnosti. Kada sam zapisao stih ispod betona vriju vijesti ponornice, pomislio sam: ponornice, da, to bi mogao biti moj naslov. Ono što se događa ispod površine uglavnom je nepredvidivo, ta riječ metaforički može obuhvatiti sve što ću u nekom trenutku možda napisati. U njoj su tragovi svijesti i podsvijesti, dnevnog i noćnog sustava slike, tragovi imaginacije, igre, nervoze, čitanja... Zbirku sam oblikovao tako da skokovitost i nepredvidivost poniranja ostane vidljiva – čini ju 105 obrojčenih tekstova; tek ih nekolicina ima i naslove.
Rekli ste jednom kako vjerujete „u detalje u kojima se krije cjelina“: Kakav interpretacijski slijed predlažete čitateljima svojih „Ponornica“? Postoji li ključ koji će nam pomoći dohvatiti skrivenu cjelinu ove zbirke, pronaći spoznajna uporišta vaših ponornica dok, kako kaže Miroslav Mićanović, istražuju vlastita potonuća tražeći izlaz na svjetlo dana?
Kada bih mislio da postoji ključ koji će osvijetliti sadržaj knjige, ona se vjerojatno ne bi zvala „Ponornice“. Vrata knjige su otvorena, a tama koja u njoj postoji krije i mišljenje, i emociju, i humor i ironiju – oni se doduše pojavljuju impulzivno, redoslijedom koji nije racionalno utvrdiv. Čitatelj je taj koji može upaliti svjetlo i osmisliti nešto od pročitanoga, naravno u okviru vlastitoga iskustva. Da, vjerujem da se u detaljima može uočiti cjelina. No značajni detalji ove zbirke kao što su šutnja, hodanje, šuma, popravljanje sata, nogomet, riječi, bombe u trgovačkom centru i sl. potencijalno mogu biti signali različitih cjelina. „Ponornice“ su, bar iz moje perspektive, mjesto susreta različitih evidencija i diskurza, pa i različitih načina pjevanja. U knjizi se izmjenjuju slobodni i vezani stih, sonet, pjesma u prozi i letrističke tvorbe.
„Ponornice“ počinju šutnjom, tj. naredbom: šutjeti treba na sav glas! Jer – i šutnja je mišljenje. Kakvu vrstu polemičkog naboja sadrži ta pjesnička „uputa za čitanje“? Ako je „istinski revolucionar“ doista onaj koji je „u glasanju uvijek suzdržan“, ne prijeti li nam opasnost da postanemo civilizacija šutljivih „intelektualaca u predgrađima i diktaturama“? Koliko se cinizma krije u tim pjesnikovim tvrdnjama?
Šutnja je jedan od provodnih motiva knjige. Ona je naličje govora, njegov partner. U mnogim situacijama šutnja može biti snažnija od govora, može biti promišljeniji i jači odgovor na izazov. Uostalom počesto spominjemo rječitu šutnju ili tišinu jaču od riječi. Kada sam zapisao da treba šutjeti na sav glas, posegnuo sam za paradoksom te na taj način sugerirao da ne mogu govoriti doslovno, da u stihovima koje pišem ne treba tražiti plakatnu retoriku. No isto tako tim paradoksom naglasio sam da imam odnos prema stvarima i događajima oko sebe te da ih se ne libim tematizirati. Nisam autor koji misli da mu je misija dizati revoluciju. Revolucionari posežu za parolama kojima se snaga, nerijetko i vjerodostojnost, veoma brzo potroši. Pjesnik treba tražiti prikladna sredstva reakcije ili ih graditi unutar pjesničkog jezika. Ako posegne i za parolom, ona treba biti estetizirana. Doista vjerujem da ironija, sarkazam, čak i cinizam u nekim situacijama mogu biti temelj lirske polemičnosti.
U poeziji ne tražim parole niti od poezije očekujem recepte za djelovanje. Ona je višeznačni poziv na razmišljanje i imaginiranje. Mislim da sam bio pjesnički prilično izravan kazavši da šutjeti treba na sav glas, da „istinski revolucionar na koncu mora dignuti ruku na samog sebe“, da se „politika miješa u sve osim u brašno kojim se posipa kruh“. Svaki čitatelj iza takvih iskaza može oblikovati svoje poruke. Posebnih naputaka nemam niti bi imali smisla.
U zbirci se bavite i pitanjem tzv. angažirane književnosti, nudeći oprečne odgovore na pitanje “jeste li vi angažirani pisac (?)”. Što je za vas “angažirana” književnost i treba li književnost biti “angažirana” da bi bila dobra?
Na ista pitanja često dajemo različite odgovore, a zapravo govorimo isto. To ovisi o trenutku, raspoloženju, kontekstu i ozbiljnosti s kojom na njih odgovaramo. U najopćenitijem smislu pojma "angažman" kao usredotočenosti na pojedinu temu ili fenomen, svaka je književnost angažirana. Pa i moja poezija. Ipak o angažmanu u užem smislu obično govorimo kao o aktivističkom zauzimanju za kakvu ideju ili ideologiju. Otvoreno i gorljivo zauzimanje neizostavno ima svoje ciljeve i svoje mete. Nekad nam se ti ciljevi i te mete čine samorazumljivima i humanima, nekad parcijalnima, a nekad se baš i ne možemo složiti s piscem. Otvoreno angažirana književnost najčešće širi prostor slobode i nameće društvu neugodne teme. Literarni angažman dobrodošao je sve dok ideja koju pisac promiče ne postane važnija od načina na koji to čini. Još je Krleža, koji je svakako školski primjer angažiranog pisca, naglasio da se društveno angažirano može pisati dvojako – pisarski i doživljajno. Da bi bila dobra, književnost, bar za mene, treba najprije biti estetična, privlačiti čovjeka iznimnošću jezika, kompozicije, uvida, perspektive, a pritom može i ne mora biti angažirana.
Spomenuli ste Krležu; pisci i pjesnici nekada su imali velik utjecaj na javno mnijenje – kakvom ocjenjujete sadašnju situaciju? Imaju li riječi još uvijek kakvoga utjecaja? Može li poezija imati politički i subverzivni potencijal?
Moglo bi se reći da živimo u vremenu apsolutne komunikacije. O svakoj, pa i naizgled nevažnoj temi, javljaju se brojni iskazi i mišljenja. Tko god želi, može doći do riječi i javnosti. To je načelno dobro. Međutim onaj tko bi se htio bolje obavijestiti o nekoj temi mora najprije pažljivo ocijeniti autoritet govornika i prirodu iskaza koji ga okružuju. U javnosti je često isti prostor dodijeljen onima koji doista ozbiljno misle i verbalnim egzibicionistima, znalcima i polusvijetu. K tome nerijetko je teško razgraničiti komentar od reklame ili stav od samopromocije. Treba dakle biti jako pažljiv.
Da se nešto ozbiljno događa s komunikacijom govori nam među ostalim i činjenica da se u medijima pojavilo obilje tzv. komunikacijskih stručnjaka. Još prije dvadesetak godina taj pojam uopće nije postojao. E, sad, što poezija može u takvom miljeu? Na prvi pogled ništa ili malo. Ipak čini mi se (možda sam naivan ili to želim biti) poezija dugoročno može biti čuvar i nositelj humaniteta. Pritom naravno mislim na poeziju koja se neće dati pripitomiti, koja će ustrajati na kompleksnosti svoga jezika i praktičnoj nesvodivosti svojih uvida, na poeziju koja se neće dodvoravati ili prilagođavati trenutačno prestižnim idiomima.
Ja sam od onih koje privlače nezaposjednuti položaji i neizvjesnost susreta s jezikom koji pruža otpor.
Uvod u suvremenu hrvatsku književnost
Prije pet godina objavili ste knjigu „Uvod u suvremenu hrvatsku književnost“. U njoj ste napravili jedan zanimljiv iskorak uvrstivši Johnnyja Štulića ravnopravno s „pravim piscima“ i ocijenivši ga istinskim pjesnikom. Iste godine, Bob Dylan dobio je Nobela za književnost. Je li to bio slučajan, vizionarski istup ili ste naslutili nove datosti dinamike cirkulacije, recepcije i tumačenja konceptualnih paradigmi književnosti?
Rekao bih da uvrštavanje Štulića u pregled književnosti nije ni slučajan ni vizionarski potez. Radi se naprosto o konstatiranju jedne literarne činjenice. Tekstovi Štulićevih pjesama nedvojbeno su bitno utjecali na senzibilnost pisaca i književna iskustva osamdesetih pa i na ona poslije. U trenutku kada se relativizira granica između elitne i popularne kulture, Štulićevi stihovi na jedinstven način propituju obje strane te granice i nude autentično iskustvo na koje su se mnogi pisci rado referirali.
Je li nešto važno pridodano suvremenoj povijesti hrvatske književnosti nakon što je ta vaša knjiga objavljena?
U toj sam knjizi ponudio kontekstualno intoniranu priču o književnosti od 1971. do 2010. Od trenutka u kojemu taj pregled prestaje, dakle u zadnjih desetak godina, dogodilo se puno toga. Kontekst, kako kulturološki tako tehnološki i politički, osjetno se izmijenio. U ovom se trenutku ne bih upuštao u precizniju analizu desetljeća koje je za nama. U našoj literaturi pojavio se niz dobrih i knjiga i pisaca. Spomenut ću samo prozaike Kristiana Novaka i Luku Bekavca te pjesnikinje Mariju Dejanović i Moniku Herceg.
Osim što ju pišete, poeziju godinama sustavno pratite, kritičarski vrednujete. Utječe li ta vaša kritičarska uloga na pjesničko pisanje? Kakav suživot vode Krešimir Bagić – kritičar i Krešimir Bagić – pjesnik? Kako se slažu s Krešimirom Bagićem – znanstvenikom stilističarom? Nadopunjavaju li se ili si međusobno smetaju?
Možda bi najbolji odgovor bio: podnose se. Kada se posla prihvati kritičar, pjesnik zašuti. Doslovno. Dosad sam triput imao kritičarsku kolumnu u kojoj sam pisao o poeziji – jedanput u Jutarnjem listu, a dvaput u Vijencu. Svaka je ta kritičarska dionica trajala oko dvije godine. U tim razdobljima svoju poeziju gotovo uopće nisam pisao. Dobar dio spisateljske energije očito ode na čitanje i razumijevanje tuđih stihova. Osim toga kritičar nastoji govoriti iz perspektive znanja, dok pjesnik istražuje prostor koji mu je barem djelomice nepoznat, zakriven, sjenovit, u kojemu će možda kreirati uzbudljiv prizor ili stih za koji nije znao da u njemu postoji. Nikada me nije privlačila mogućnost da pišem poeziju u kojoj bih koristio nešto od manje-više tehničkih znanja o tome kako se to čini. Takvo bi pisanje bilo kao rad na traci, a njegovi rezultati predvidljivi, serijski. Ima pjesnika koji to rade – nađu kalup i onda proizvode. Ja sam od onih koje privlače nezaposjednuti položaji i neizvjesnost susreta s jezikom koji pruža otpor. Izvjesno je naravno da različite uloge u kojima se pojavljujem, a sve se tiču književnosti, međusobno interferiraju. Te interferencije nisu planirane, često ni osviještene. Nastojim se u svakoj situaciji ponašati u skladu s ulogom u kojoj se nalazim.
Zadržimo se još malo na vašoj kritičarskoj poziciji. Kako biste ocijenili suvremenu hrvatsku pjesničku scenu? Čini se da je posljednjih godina došlo do poplave pjesničkih zbirki, osobito mlađe generacije pjesnika. Što ključno zapažate prateći njihovu produkciju?
Da, zadnjih godina izlazi dosta pjesničkih knjiga. Za to su uz pjesnike zaslužni i nakladnici koji su – nakon razdoblja suzdržanosti – shvatili da i poezija posjeduje stanovit tržišni potencijal (vjerojatno ništa manji od većine proznih ili publicističkih izdanja). Neki su izdavači čak počeli tiskati zbirke pjesama s tvrdim koricama, ponekad i tako da je svaka lijeva stranica prazna. Kada su u pitanju strategije pisanja, dio recentne produkcije obilježava povratak metafori, dapače hipermetaforizacija – pjesma funkcionira kao vrtoglavo preispisivanje jedne metafore drugom. U ostatku produkcije obično se događa kolokvijalizacija poetskoga govora te se lirski iskaz često približava kratkoj priči, crtici, dnevničkoj bilješci, dijaloškoj replici. Kada su pak u pitanju tematski interesi mlađih pjesnika, primjetno je propitivanje subjekta i njegove intime s jedne i aktivističko zauzimanje za humanističke vrijednosti s druge strane.
Imamo li, međutim, više zbirki poezije nego čitljivih pjesnika? Da još malo posegnem za vašom kritičarskom personom: prepoznajete li među mlađima nekog budućeg klasika?
Naravno da među onim što se tiska ima dobre i loše poezije. Tako je uostalom u svemu. Kao što svi majstori, profesori, vozači, nogometaši ili novinari nisu jednako dobri, tako nisu ni svi pjesnici. Kao što je jedan Messi, jedan je i Dragojević. Međutim uzdajmo se u logiku velikih brojeva – što se više zbirki tiska, veća je vjerojatnost da će dobrih i iznimnih knjiga stihova biti više. Koji su potencijalni klasici među suvremenicima!? Hm, nije baš pametno pokušati odgovoriti na to pitanje. Ako čovjek i zanemari reakcije nespomenutih suvremenika, izvjesno je da će pogriješiti. Veliki francuski kritičar Albert Thibaudet jednom je zapisao da bi kritičara koji bi u aktualnoj produkciji mogao prepoznati buduća kanonska djela i pisce trebalo preventivno likvidirati jer će u suprotnom taj ubiti književnost. Ovako ću vam odgovoriti: ne znam hoće li njihove stihove za pedeset godina učiti napamet ili ih rabiti na način koji će tehnološki biti primjeren tom dobu, ali volim čitati poeziju Marka Pogačara, Branislava Oblučara, Eveline Rudan, Lidije Deduš… Ovdje ću stati. Moram biti krajnje restriktivan. Ipak ste pitali o klasicima. Ne mogu nabrojati sve koje bih htio.
Dragovoljno sam pristao na svojevrsno „ispadanje iz povijesti“. Nisam se ni pokušao sroditi s tim svijetom klikova, emotikona, prijateljskih tapšanja u manjim ili većim kružocima. Ipak ne sumnjam da se tamo događaju mnoge zanimljive i uzbudljive stvari i kada je riječ o poeziji.
Kad je riječ o književnoj kritici, neki tvrde kako danas više ne postoji ni, s jedne strane, kritična masa obrazovane, zainteresirane čitateljske publike, niti kritična masa vjerodostojnih kritičarskih pera koja bi tu publiku mogla odgajati i usmjeravati s druge strane. Slažete li se? Postoji li u Hrvatskoj književna kritika, ili je kritički govor (osobito o poeziji) sveden na šačicu časnih iznimaka? U skučenoj književnoj kulturi kao što je naša, u kojoj već nekoliko desetljeća vlada suverena sprega medija i književnosti, pri čemu književnici i nakladnici medije doživljavaju sve više kao svoj PR odjel, što bismo od kritike, i koliko, smjeli i trebali, a što možemo – očekivati?
Jedan od mogućih odgovora na ovaj vaš niz pitanja mogao bi biti ovakav: s obzirom na okolnosti i interes, književna se kritika u nas jako dobro drži. Taj oblik zapodijevanja književnog dijaloga i priručnog razmještanja tekstova, stilova, poetika i pisaca gotovo je posve istisnut iz medijskog prostora. Kritički se govor pojavljuje na njegovim rubovima, i to u prilično odjelitim rezervatima kao što su Treći program Hrvatskoga radija, Vijenac, Novosti ili na portalu Booksa. U tzv. većim medijima mjesto kritike, kako kažete, već je davno zauzela prikrivena ili otvorena reklama, a u književnom životu brojni festivali s predstavljanjima na kojima se ekstatično hvali sve što se tiska. Gotovo bi se moglo ustvrditi da će današnji pisac, kada objavi knjigu, lakše dobiti neku od nagrada nego recenziju. U takvom miljeu, kritičari su svedeni na nepotrebna gunđala ili čudake koji rabe nejasne formulacije i koji ne uspijevaju vidjeti ono što je očito. Kada rekoh da se kritika jako dobro drži, mislio sam na to da – unatoč svemu – povremeno ili redovito o književnosti piše desetak respektabilnih autora. Oni su te časne iznimke. Može se dakako spekulirati o tome postoji li publika za njihove tekstove. Čini mi se da uglavnom ne postoji. Međutim o publici treba brinuti, publiku treba odgajati, a sve to samo manjim dijelom ovisi o kritičarima. U pitanju su očigledno globalni procesi, refleksi tržišne ekonomije i općeg zanemarivanja humanističkih kategorija, a ti su refleksi to jači i pogubniji što je kultura manja i krhkija. Ništa ne može funkcionirati u zrakopraznom prostoru.
Da povučem naizgled nemoguću paralelu, i to između nogometa i književnosti. U Zagrebu postoji nogometni klub čiju svaku utakmicu najavljuju svi mediji, ispredaju o njoj priče, prenose ju radio i televizija, pa ju onda specijalizirani kanali višestruko repriziraju. Dnevno možemo konzumirati intervjue s igračima, trenerima, maserima tog kluba… Ne, ne mislim na Dinamo, nego na Lokomotivu. Unatoč svemu, taj klub nema navijača, na tribinama se pojave eventualno uži članovi obitelji prvotimaca. E, sad, zamislite da se čitava ta medijska i društvena mašinerija zavrti oko hrvatskih pjesnika. Uvjeren sam da bi efekt bio nemjerljivo uspješniji. Pjesnici bi stekli brojne poklonike, ljudi bi opet počeli neke stihove pamtiti i učiti napamet, otvorio bi se prostor za ozbiljan razgovor o poeziji, njezinim modalitetima, vrstama, o dobrim i lošim pjesnicima. Naposljetku i kritičari bi došli do riječi i mogli bi se slušati s razumijevanjem. Ovom sam utopijskom usporedbom samo htio plastičnije istaknuti kakav je svijet u kojemu živimo i koji su mu prioriteti.
Koliko vidljivosti poezije pridonose novi mediji, odnosno, nove, nepregledne internetske, mogućnosti objavljivanja? U konačnici, je li budućnost poezije – digitalna?
Nisam baš najprikladnija osoba za odgovor na to pitanje. Kada su društvene mreže počele ulaziti u živote ljudi i na neki ih način usmjeravati, ja sam jednostavno ostao s druge strane, tj. zadovoljio sam se korištenjem maila, Googlea i servisa koji mi pomažu pri oblikovanju teksta. Dragovoljno sam pristao na svojevrsno „ispadanje iz povijesti“ (kako je Nikica Petrak naslovio jednu krasnu pjesmu). Nisam se ni pokušao sroditi s tim svijetom klikova, emotikona, prijateljskih tapšanja u manjim ili većim kružocima. Ipak ne sumnjam da se tamo događaju mnoge zanimljive i uzbudljive stvari i kada je riječ o poeziji. Uostalom društvene su mreže stvorile jednog od trenutačno najzanimljivijih pjesnika – Svena Adama Ewina. Štoviše one su mu omogućile da sačuva svoju privatnost i u književnosti funkcionira samo pod pseudonimom. Budući da je medij s kojim komuniciram uglavnom knjiga, i Ewina sam upoznao kada su njegovi stihovi ukoričeni, najprije u Matici, a poslije i kod drugih izdavača. Zapravo poeziju, književnost uopće, i na mreži ozbiljno čitam gotovo isključivo u knjigama. Recimo prilično pažljivo pratim biblioteku koja nastaje na portalu BEK. Osim toga nerijetko kupujem e-knjige za Kindle. To je veoma praktično i čovjek trenutačno može doći do štiva za koje je zainteresiran. No u takvim se slučajevima radi o izdanjima koja su nastala ili digitalizacijom postojeće klasične knjige ili postupkom koji je vrlo sličan načinu na koji nastaju klasične knjige. Nadam se da budućnost poezije nije samo digitalna.
Više vrijedi poznavati četiri Marulićeva stiha koje možda do kraja ne razumijemo nego čitavu „Juditu“ u tzv. prijevodu.
U polutami predgrađa
Pogled iz Dubrave
Profesor ste stilistike na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. Katedru ste preuzeli 2001. od njezina utemeljitelja Krunoslava Pranjića. Može li se, na „bojnom polju jezika“, u smislu nekakvog cjelokupnog izražajnog sustava, govoriti o postojanju „hrvatskog nacionalnog stila“? Ako postoji, kako biste opisali taj „stil epohe“, razdoblja naše suvremenosti? Drugim riječima: Kamo ide naš jezik? Je li Hrvatima danas „važno imati (jezičnoga) stila“?
Ne bih se usudio govoriti o nacionalnom stilu. Takvo što bi eventualno mogao bolje vidjeti, pa onda i opisati netko izvana, netko tko bi jasnije prepoznao globalne tendencije baš zato što nije uronjen u kontekst. Ono što je vidljivo jest to da je hrvatski jezik prečesto bio pitanje o kojemu su više htjeli, smjeli ili morali brinuti političari i ideolozi nego lingvisti i pisci. Tako je nastalo nekoliko sociolingvističkih tikova koji prate govor o jeziku – primjerice često se traže „hrvatskiji“ izrazi, naglašava jezična samostalnost, povlače oštre granice prema srpskom, oštro polemizira oko propisivanja pojedinih pravopisnih znakova i sl. No, otkad imamo državu, javna briga o jeziku više je deklarativna nego stvarna. Recimo u dnevnim novinama krajem osamdesetih bilo je višestruko više lektora nego što je slučaj danas. Znam iz prve ruke – radio sam tada kao lektor u Večernjaku. Međutim danas nam dnevne novine svako malo za male novce nude praktične jezične priručnike ili pak prijevod „Judite“ na suvremeni standard (i to uz potporu ministarstava kulture i znanosti). To je zapravo nevjerojatno. Nacija koja se toliko poziva na tisućljetnu kulturu odustaje od svog utemeljiteljskog teksta i nudi nekakvu informaciju o njemu koja nema veze ni s književnošću ni s kulturnom memorijom, pogotovo ne s idejom literarnosti pa – ako hoćete – ni s postojanjem nacionalnoga stila. Više vrijedi poznavati četiri Marulićeva stiha koje možda do kraja ne razumijemo nego čitavu „Juditu“ u tzv. prijevodu.
Pokojni profesor Pranjić bavio se interpretacijama jezičnih pejzaža Andrića, Krleže, Matoša… Mnogi misle da danas društveni mediji i mogućnosti koje oni otvaraju mijenjaju definiciju onoga što književnost jest i što može biti. Gdje je u tom kontekstu mjesto stilistici? Kako se stilističar snalazi s tom promjenom paradigme onoga što čini i što jest (književnovrijedni) literarni narativ? Je li tzv. ozbiljna književnost u opasnosti?
Profesor Pranjić i drugi predstavnici Zagrebačke stilističke škole poput Ive Frangeša, Petra Guberine, Aleksandra Flakera ili Zdenka Škreba utemeljili su modernu hrvatsku književnu i jezičnu znanost upravo oko pojma stil. Veoma je važan njihov prinos načinu na koji promatramo, razmišljamo i govorimo o jeziku i književnosti. Istina je da se u odnosu na vrijeme u kojemu su oni djelovali literarni i lingvistički pejzaž znatno izmijenio. No stilistika nije izgubila na svojoj aktualnosti. Budući da je riječ o disciplini koja je nastala na razmeđi jezika i literature, ona združuje elemente različitih disciplina od lingvistike ili jezične pragmatike do književne teorije, diskurznih studija ili vizualne retorike. Stilistika je izrazito dinamična disciplina koja stalno nalazi alate da se otvara novim komunikacijskim izazovima. U zadnje vrijeme oblikovala se tzv. multimodalna stilistika koja svoje uvide zasniva na proučavanju teksta i konteksta, medija i izvedbe, višestruke kodiranosti svakog iskaza. Takav pristup dosta dobro odgovara prirodi današnje književne proizvodnje i mogućnosti da se ona opiše i interpretira na prikladan način. U našoj književnosti još uvijek nasreću ne manjka izazovnih tekstova vrijednih stilističkoga bavljenja. Je li tzv. ozbiljna književnost u opasnosti? Jest, naravno. Kao i uvijek. Ali književnost koja je ozbiljna ozbiljna je upravo po tome što odolijeva kušnjama trenutka.
U svojem ste književnom opusu odavno usvojili poziciju „promatrača iz predgrađa“. Što vam ta pozicija omogućuje kao piscu i kao „promatraču“, dakle, kritičaru? Je li moguće biti unutar akademskog sustava i istovremeno biti izvan centra?
Predgrađe se pojavljuje kao važan toponim i u mojoj poeziji i u kritici. To se već vidi i po naslovima knjiga – jedna se pjesnička zove „U polutami predgrađa“, a jedna kritičarska „Pogled iz Dubrave“. Iza te mistifikacije predgrađa stoji želja za distanciranjem od skučenih tipiziranih mišljenja, distanciranjem od ideoloških paradigmi, makar bile i književne. S tim je povezana i činjenica da sam osviješteni nečlan – nečlan književničkih udruga, različitih asocijacija, čak i sindikata. Drugim riječima želim otvorenim očima promatrati ono što se oko mene zbiva. Predgrađe k tome može biti metafora prostora na kojemu se susreću različitosti, na kojemu su istodobno prisutni i urbano i ruralno, i sirovo i rafinirano, na kojemu se gradi i ruši te na kojemu se govori ono što se misli. To je otprilike sadržaj koji upisujem u ideju promatrača iz predgrađa. I u skladu s tim se nastojim ponašati u literarnom prostoru. Kada sam pjesnik, ne uzdam se u pomoć kritičara i profesora Bagića. Kada držim nastavu na fakultetu, nastojim biti intrigantan, odgovoran prema temi i studentima, ne prizivam u pomoć pjesnika koji pjeva o tržnici u Dubravi. Kada pišem kritičke tekstove, pokušavam proniknuti u autorske stilove, interpretirati ih te – ako izričem ocjenu – ne razmišljati o tome što bi dobro zvučalo na Trgu bana Jelačića. Druga je stvar kako me se percipira i u koje se postojeće sheme najbolje uklapam...
Što se akademskog sustava tiče, on već dugo nije u centru zbivanja, društvenih pa ni književnih. Figurativno govoreći, predgrađe mu je sve manje strano.
Ponornice
- Meandarmedia 08/2021.
- 132 str., meki uvez
- ISBN 9789533342948
Složene u prividnom kronološkom nizu, redovito označene brojevima i ne uvijek naslovima, ponornice su domišljene kao pjesme, dnevničke bilješke, parafraze. Ali one su više od onoga što im je, oslanjajući se na upućenost i znanje, namijenio njihov autor: uzbudljive, neistražene, ozbiljne gnomske izreke, prepisani arhaični uzorci, otkriveni uzroci.