Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dean Trdak • 20.11.2015.

Kristijan Vujičić : Knjiga izlazaka


Glasovita Wittgensteinova rečenica s kraja njegova Tractatusa „O čemu se ne može govoriti, o tome se treba šutjeti“ na prvi pogled nigdje ne bi mogla naći tako dobro primjenu kao na području ljubavi, temi o kojoj je već toliko napisano da se onaj tko se pokuša upustiti u takvo što izlaže opasnosti da zagazi u patetičnost i banalnost.

Peti roman Kristijana Vujičića Knjiga izlazaka pokazuje, međutim, da se o temama kao što su usamljenost i traganje za ljubavlju može pisati na zabavan i duhovit način. No, ispod te lepršavosti postoji i jedan dublji sloj u koji bi valjalo zagrepsti.

Protagonist romana je Božidar Kukec, četrdesetogodišnjak koji, preispitujući svoj ljubavni život, dolazi do zaključka o besmislenosti daljnjih pokušaja da srodnu dušu pronađe putem izlazaka. Pritom se uspoređuje s Mojsijem i židovskim narodom koji su u starozavjetnoj Knjizi izlaska četrdeset dana lutali pustinjom tražeći Obećanu zemlju, dok on, eto, već četrdeset godina luta „pustinjom ljubavi“. U tom trenutku mu u kafkijanskom stilu na vrata kucaju dva agenta Odjela za ćudoređe simboličnih prezimena Gott i Vargek koji ga optužuju da je „serijski monogamist“ i, kao u nekom srednjevjekovnom moralitetu, pokreću proces njegove preobrazbe tjerajući ga da im ispripovijeda svoju „Knjigu izlazaka“, povijest svojih neuspješnih izlazaka sa ženama.

Iako je na pragu odluke da odustane od žena i izlazaka, Kukec na početku još uvijek traži metodu, zaziva razum da mu pomogne u potrazi za ljubavlju, a ne srce. No, problem primjene apstraktnog i teorijskog mišljenja na područje ljubavi jest to da se, umjesto da se sjedinimo s objektom ljubavi, želimo li ga spoznati, od njega moramo odmaknuti.

Knjiga izlazaka Vujičić Kristijan

Ali kakva je to „pustinja“ iz koje se četrdeset godina svim silama trsio izaći Kukec? Odgovor na to pitanje mogao bi nam dati jedan drugi Kukec, Božidarov prezimenjak Rafael, protagonist Krležine novele Vjetrovi nad provincijalnim gradom koja čini dio zbirke Hiljadu i jedna smrt. Rafael Kukec, profesor matematike i fizike, bezglavo lutajući neimenovanim provincijskim gradom (bez sumnje Zagrebom s početka prošloga stoljeća) u potrazi za ljudskim kontaktom, duboko u sebi osjećajući dosadu, ravnodušnost i prazninu, naposljetku odabire „izlaz“ pod kotačima vlaka, neposredno prije toga uzviknuvši: „Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne plave prostore! Izaći treba!“ .

Da Vujičić za svog protagonista nije slučajno izabrao prezime Kukec, već nam je time želio skrenuti pozornost na nešto što ta dva lika imaju zajedničko, možemo se uvjeriti u njegovom ogledu Logor života. Grad usamljenost i praznina (Krleža za ponavljače, Sandorf, 2014) posvećenom spomenutoj Krležinoj noveli. Pišući o kierkegaardovskom duševnom stanju strepnje i straha Krležinog Rafaela, autor kao da piše i o strahu od samoće svoga Božidara (koji na početku romana znakovito čita knjigu o Kierkegaardovu životu):

...ono što je danski filozof Kierkegaard tvrdio već u 19. stoljeću, a to je da pred vlastitim beskonačnim mogućnostima egzistenciju, koja je konačna, obuzima strepnja ili strah, a strepnja potom „ovladava pojedincem“ jer „mogućnost otkriva sve konačnosti, ali ih idealizira u obliku beskonačnosti“.

To unutarnje stanje skučenosti i tjeskobe koje Vujičić naziva „Logorom života“ u Krležinoj noveli dobiva svoj odraz u vanjskom svijetu, u „malenom provincijalnom gradu s jednom jedinom ulicom: od kolodvora do ciglane i od vojničke bolnice do plinare.“ Uspoređujući Zagreb iz Krležine novele s današnjim Zagrebom, Vujičić kao da priprema pozornicu na kojoj će se stoljeće kasnije pojaviti njegov Kukec. Unatoč činjenici što se Zagreb znatno proširio i nadogradio, malo toga se promijenilo u njegovom mentalitetu i duhovnoj klimi u odnosu na početak dvadesetoga stoljeća. I danas je, kao i tada, u prvom planu pohlepa i utrka za što više moći i novca, tvrdi autor i potom zaključuje kako se jadni Rafael Kukec ne bi najbolje snašao ni u ovom našem vremenu.

Ni Rafaelov prezimenjak Božidar, međutim, iako čovjek ovoga doba, ne snalazi se u njemu ništa bolje. U gradu u kojem živi, on je marginalac. Umjesto da poput drugih traži novac i moć, on sve snage usmjerava u potragu za ljubavlju. Stanuje u centru grada, ali se radije kreće njegovim rubovima i uz glazbu koja predstavlja soundtrack njegove samoće, uz pjesme Azre, Boba Dylana, Queena i The Smithsa, traži ljubav po mjestima kao što su okretišta tramvaja na Črnomercu i Dubravi, brod na Savi na kojem glazba svira do jutra,  raskalašena zabava s bizarnim likovima u nekoj kući na Gornjem Stenjevcu...

No, za što ga to terete agenti Odjela za ćudoređe, u čemu je to njegov grijeh ili, kao što je to ironično primijetio Vargek, uzrok njegova Pada?  
    
U svojoj knjizi Umijeće ljubavi filozof i psihoanalitičar Erich Fromm drži kako većina ljudi problem ljubavi shvaća kao problem objekta, a ne kao problem sposobnosti. Drugim rječima, vjeruju da voljeti samo po sebi nije teško, već je teško pronaći pravu osobu koja bi nas voljela. Ako je tako, potraga za ljubavlju postaje nalik obilasku trgovačkog centra iz čijih izloga nam se osmjehuju poželjni objekti ljubavi. Zahvaljuljući modernim tehnologijama možemo, kao što to čini i Kukec, pokušati pronaći partnera preko interneta (u poglavlju Dubec-beg) ili putem organiziranih brzinskih spojeva, takozvanog speed datinga (u poglavlju D(r)ama s Ka(r)melijama). Za to vrijeme, da bismo bili što privlačniji, navlačimo svoju najbolju društvenu masku, ali događa nam se isto ono što bi nam se dogodilo i u trgovačkom centru – u svoj toj ponudi objekata ljubavi, poput Jerryja Seinfelda u humorističnoj seriji – svakome od njih kad-tad pronaći ćemo neku manu (ili će je oni pronaći nama): možda se nećemo sjetiti djevojčina imena (kao Kukec u poglavlju Šest(insk)o čulo) ili objekt našega zanimanja „ima problema u glavi“ (Ne jedem, dakle jesam), pomalo je perverzan (Lanci za Bukowskoga i Priča o škorpionu i žabi) ili je jednostavno neuravnotežen (D(r)ama s Ka(r)melijama). Kad već spominjemo Seinfelda, valja reći kako Kukecovo pripovijedanje krase humor i svojevrsna poetika banalnosti vrlo bliski tom američkom komičaru, a da to nije slučajno dobivamo potvrdu u poglavlju u kojem Kukec posjećuje kafić u New Yorku kojem se snimala kultna serija.
    
Kukcu problem predstavlja i to što je pomalo filozof. On ne samo da čita knjige o filozofima već i nastoji shvatiti u čemu griješi kad je riječ o ženama. Primjer za to odlomak je s početka romana koji funkcionira poput svojevrsne invokacije nakon koje, kao u nekom epu, glavni junak sniva proročanski san:

Bože, pomislio sam, pa zar sam ja takav čudak da ne mogu naći ženu koja mi   odgovara... Pošalji mi nekoga da me urazumi i da shvatim što mi je činiti.

Iako je na pragu odluke da odustane od žena i izlazaka, Kukec na početku još uvijek traži metodu, zaziva razum da mu pomogne u potrazi za ljubavlju, a ne srce. No, problem primjene apstraktnog i teorijskog mišljenja na područje ljubavi jest to da se, umjesto da se sjedinimo s objektom ljubavi, želimo li ga spoznati, od njega moramo odmaknuti.

Zahvaljujući Gottu i Vargeku Kukec polako počinje shvaćati da ga je upravo metoda i dovela u nevolju u kojoj se nalazi (uspoređujući dvije gotovo identične Braqueove i Picassove slike u muzeju MOMA u New Yorku Kukec dolazi do zaključka kako dvojica slikara „metodom nisu stigli do ideje, nego do istoidejnosti, bezidejnosti...kloniranja“) te da put ljubavi, naposljetku, nije put filozofa, već put mistika (stoga i ne čudi prisutnost Meistera Eckharta u motu romana, kao ni aluzija na Wittgensteinov „odlazak u mistiku“). Pokajavši se zbog svog promašenog ljubavnog života, Kukec odustaje od lutanja „pustinjom ljubavi“ i odlučuje prigrliti samoću u kojoj mu se možda napokon otvori prostor da nekoga zavoli i bude voljen.

Nakon što se okrivljenik pokajao, Gottu i Vargeku na kraju preostaje jedino da mu izreknu presudu koja se sastoji u tome da mora napisati knjigu o onome što im je upravo ispripovijedao, a koja će potom biti objavljena pod tuđim imenom. Kukec tako dobiva prigodu za katarzu i konačno distanciranje od vlastite prošlosti.
     
Težak udarac za piščev ego, ali veliko olakšanje za dušu iscrpljenu bijegom od samoće i potragom za ljubavlju.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –