Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Marko Pogačar • 06.07.2012.

Kriza kritike iliti o zadaćama, funkciji i stanju novinske kritike

Deskriptivna kritika nije kritika. Ova je tvrdnja možda ponešto gruba, odrješita, možda donekle i redukcionistička, no, s obzirom na aktualno stanje hrvatske kritike, potrebno ju je, čini mi se, upravo tako formulirati. U ovom slučaju posebno me, nauštrb akademske, zanima masmedijalna, tzv. novinska kritika. U prvom redu ona književna, kako zbog vlastitih interesa i (ne)kompetencija, tako i zbog činjenice da je, usprkos njezinom evidentnom statističkom povlačenju iz mainstream medija, u takvim tiskovinama ipak još uvijek najzastupljenija pa i ponešto povlašteno tretirana u odnosu na kazališnu, filmsku i glazbenu kritiku, da pobrojimo samo one kojima je još moguće ući u trag. Dodatni razlog je to što su upravo književne tehnike i pripadajuća žanrovska pomutnja osnovno tehničko sredstvo kojima se kritika rješava vlastite svrhe - toga da, osim što interpretira i klasificira, djelo unutar različitih dostupnih konteksta i kompetencija sagledava aksiološki, dakle, vrednuje. Ponavljam: kritika koja odbija vrednovati svoj predmet nije kritika; tim je izborom dokinuta njezina temeljna sinkronijska i dijakronijska funkcija.

 
Funkcije kritike

Kakvim vidim te funkcije? Na sinkronijskoj ravni ovako bi shvaćena, nužno (i) aksiološka kritika služila prije svega kao orijentir, vrsta pomagala kojom putokaz-kritičar, profesionalni čitatelj (problematična figura kojoj ću se vratiti), olakšava "čitatelju-amateru", ali i ostalim profesionalcima snalaženje u sve nepreglednijoj makiji književne proizvodnje. Većina ključnih unutarnjih regulatornih mehanizama te proizvodnje (koji se, na ovaj ili onaj način, mogu podvesti pod mehanizme selekcije - od recenzija, preko izdavačkih planova do uređivanja teksta) u posljednje je vrijeme, ako ne posve eliminirana, a onda barem u znatnoj mjeri suspendirana, što u spomenutoj produkcijskoj sferi uzrokuje nikad do sada viđenu anything goes stihiju, a pred kritiku, kao barem nominalno eksterni regulatorni mehanizam (bljutavu kritiku, bezmudu kritiku), stavlja dodatnu odgovornost. 

Taj nam orijentir mora prije svega pomoći da eliminiramo poplavu poluproizvoda koje probušeno sito knjižne produkcije sve obilatije propušta (drastično smanjenje proizvodne cijene knjiga, pojednostavljenje procesa te uloga interneta u distribucijskom lancu ovdje također nisu zanemarivi), a zakrčuju ionako drastično sužen čitalački obzor. Prozvano je suženje konjukturno uvjetovano i nije mišljeno moralistički, no u dijagnostičkom smislu treba ga ovdje prihvatiti. Mora zatim tu pažnju usmjeriti na najrelevantniju proizvodnju, kontekstualizirati je - kako međusobno, tako i s obzirom na regionalnu i svjetsku produkciju - te tek potom analizirati i interpretirati; to je njezina osnovna razlikovnost. Konzistentnost analitičkog aparata i postupka te interpretativna vještina funkcioniraju ovdje primarno kao legitimacija vrijednosnog suda. Masmedijalna kritika je utilitaran, pragmatičan žanr, vrsta pomoćnog aparata. To nipošto ne znači da jest i da si može dopustiti da bude trivijalna, manje stroga i zahtjevna, manje odgovorna; upravo suprotno.     

Iako a propos dijakronijske funkcije - uloge u formiranju kanona, oblikovanju književnih povijesti, strukturiranju pojedinih opusa, stilskih i inih formacija i drugo - tzv. akademska kritika možda i igra dominantnu ulogu, dionicu one novinske nije podcijeniti. Opet je njezin glavni adut njezina manifestna, sinkronijska aksiologija koje se - fokusirajući se na analizu i interpretaciju te u ime (neodržive) "objektivnosti" - akademski tekstovi nerijetko odriču, namećući svoju ideju o njoj međutim implicitno, mnogo perfidnije, u svojoj osnovi hegemonijski. Novinska kritika ovdje može i mora stajati kao neka vrsta istovremeno mosta i filtra ne samo između proizvodnje i "amaterskog čitatelja", publike; već i između proizvodnje i počesto autističnog akademskog pogona, njegove inercije, tromosti, sklonosti da se samopropisanom tradicijom u nekoj vrsti entropijskog kolapsa sasvim ružno i u vlastitim balama uguši.

 
Zadaće kritike

Što, dakle, naša novinska kritika, napose ona književna, uglavnom ne radi? Njezin sasvim lijep dio, prevelik i često olako uzet dio jednostavno, na sve moguće načine, pokušava izbjeći iole jasno formuliranje vlastitog suda o djelu, što postaje eksponencijalno izraženije kada se dade naslutiti da bi taj sud mogao ili trebao biti negativan. U tome segmentu ona, nerijetko upravo u to ulažući golemi napor, vještinu, eksplanatornu akrobatiku, eksploataciju višestruke uronjenosti u kontekst i drugo, podbacuje u izvršavanju svoje primarne funkcije kakvom je ovdje vidimo - vrednovanja.

Što radi umjesto toga? Na to je dobrim dijelom odgovoreno gore: ulažući golemi napor, vještinu itd., naša novinska kritika redefinira vlastiti žanr, iskrvljuje ga često do potpunog žanrovskog bastarda, radikalno mijenja njegove dominante u prvi plan gurajući površnu analitiku i anegdotalnu interpretaciju, provodeći politiku netalasanja i nezamjeranja, svojevrsnu uravnilovku, pojam koji bi od kritike trebao biti neizmjerivo udaljen, stran kao piletu sisa. Puka (banalna) deskripcija tako prečesto ostaje njezinim konačnim horizontom.

U kapitalnom eseju Politika i engleski jezik George Orwell izveo je brutalnu no nužnu, iznimno hladnu i preciznu vivisekciju političkog pisma njemu suvremenoga engleskog jezika, ne štedeći niti vlastitu, progresivnu političku opciju. Esej je dobro poznat i nema prostora da se detaljno njime bavim, ali gotovo svi mehanizmi koje Orwell detektira kao glavne utege oko nogu pisma u fokusu (čiju primarnu funkciju također definira izrazito pragmatički), aktivno kontaminiraju aktualni kritički korpus, novinski, kao i onaj akademski.

Svrha i rezultat takvih postupaka - diskurzivno, namjerno ili nenamjerno, bacanje prašine u oči, što rezultira smušenim, zamagljenim, nejasnim, komunikacijski i reprezentacijski problematičnim tekstovima - u domeni akademske produkcije dovest će prvenstveno do besmislene hermetike i znanstvene nemuštosti, dok će novinsku kritiku do kraja razoružati. Sve to fraziranje, floskule, nekritičko preuzimanje sudova, ispraznu metaforiku i ino katkad je teško izbjeći - ni na kraj pameti mi nije tvrditi da ih u izobilju nema i u mom vlastitom kritičkom pismu. Ako, međutim, pobrojani mehanizmi apsolutno dominiraju i ako, napose, služe prvenstveno da zamaskiraju izostanak vrijednosnog suda, imamo ozbiljan problem.   

 
Obrana žanra

Zašto je tomu tako? Ovo složeno pitanje ću tek dotaknuti. S jedne strane ne treba zanemariti sistemski okvir - dobro poznati i uglavnom utemeljen narativ o sustavnom protjerivanju kritike iz masovnih medija, apsurdnoj redukciji raspoloživog prostora i sličnom. Potonje je, jasno, nužno promatrati unutar pripadajućeg političkog konteksta: dvadeset i kusur godina nasilne inauguracije tzv. tržišnog modela, apsolutne diktature kapitala praćene dobrim dijelom i sasvim svjesnom politikom zatupljivanja naroda pomnom selekcijom plasiranog mu štiva -  senzacionalističkog, prividno depolitiziranog "novinarstva", katekizama, trivijalnih "romana s ključem". S druge strane to slabo iskupljuje kritičare: kritika je oduvijek bila poligon otpora.

Ne bih, dakle, u cenzuri ili kapacitetima tražio bazu problema. Ona će, čini se, prije biti u jednoj drugoj kontekstualnoj datosti: suludoj incestuoznosti književnog polja čiji su dionici u fokusu - kritičari - (ubrajam ovdje i sebe) na ponekad teško isprative načine uvezani i isprepleteni uzduž i poprijeko najrazličitijih sfera književne proizvodnje koje svakodnevno interferiraju, dovodeći do raznih vidova sukoba interesa. Kritičari su istovremeno pisci (objekti kritike), urednici, izdavači, prevoditelji, nakladnici, novinari, tko zna što sve ne i, k tomu, prijatelji i neprijatelji. U toj je malenoj, ali gustoj žabokrečini formalnih ili neformalnih lobija zamjeriti se postalo socijalno, a sve više i ekonomski neprihvatljivo: oportunizam je postao njezin temeljni modus operandi. Ovako ili onako, žabokrečina nam je došla do grla.   

Što se tu može napraviti, i što s onim "putokazom-kritičarom", "profesionalnim čitateljem" s početka? On je, prije svega, u osnovi problematična figura. Sve je prije nego nepogrešiv, njegovo poznavanje pripadajućih konteksta je ograničeno, nužno su ograničeni njegovo znanje i kompetencije. On je, na različite načine, političko biće; valjda nije više potrebno prokazivati famu o nepristranosti i objektivnosti. Kritičar često griješi. Zato kritički sudovi supostoje, a na čitatelju je da ih odvagne. Da uzme, na kraju krajeva, u ruke taj list iz makije oko kojeg se lome koplja i presudi. Problem, međutim, nastaje kada se koplja ne lome. Prepisuje se i preuzima, tapša se po ramenima i uzdiže vlastite tabore, dok se tuđe jednostavno ignorira ili zatire.

Kritika, možda najvažnije, sustavno odbija preuzeti odgovornost za vlastiti sud, stati iza vlastitog mišljenja. To i ne iznenađuje toliko, jer ona sve češće (čast izuzecima) ni sud ni mišljenje nema, ili ga se opasno skanjuje izreći. A to je, ako ništa, četverotračna avenija u smrt novinske kritike, njezin marche funebre.

I, što da se radi? Da se na sebe baci prvi kamen. Da se, u obranu žanra kojim smo se odlučili baviti, u obranu njegove funkcije (kritika nije PR, nije najava ni izdavački oglas), kad god mislimo da je potrebno kaže: ne valja, jednako kako se ne libimo reći: izvrsno; da se argumentirano i sustavno potkazuje prosječno. Ukratko, da se raskrči makija, pomogne da se iz nje formira ozbiljna, zrela šuma. Makar i listopadna.


* Tekst je objavljen u velikom ljetnom dvobroju Zareza, broj 338-339, 05. srpnja 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autora.

Između ostalog, u novom broju Zareza možete pročitati i:

- komentare radničke pobune na Braču i studentske pobune u Kanadi
- osvrte na najavljenu reformu školstva i na medijsku instrumentalizaciju djetinjstva
- polemiku Borke Pavičević i Biljane Vankovske o makedonskom nacionalizmu
- kritiku recentnih istupa Slavoja Žižeka koju piše Richard Seymour
- temat o migrantskom radu
- neuobičajen ljetni ljubavni roman Sane Perić
- recenzije, kritike, eseje, razgovore...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –