Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 29.06.2018.

Lidija Dimkovska: Skrivena kamera ; Rezervni život

Lidija Dimkovska: Skrivena kamera ; Rezervni život

Skrivena kamera Dimkovska Lidija
Rezervni život Dimkovska Lidija

U iščekivanju hrvatskog izdanja romana "Non-Oui", u Makedoniji objavljenog 2016. kao najnovijeg u bibliografiji Lidije Dimkovske, nagrađivane makedonske pjesnikinje i prozaistice, prevoditeljice i doktorice rumunjske književnosti, u hrvatskom prijevodu iščitali smo njezin nastupni, a potom i idući roman. Prozni debi te autorice s ljubljanskom adresom, rođene 1971. u Skoplju naslovljen "Skrivena kamera" i izvorno objavljen 2004., hrvatskoj publici predstavila je lanjskog proljeća u prijevodu Borjane Prošev-Oliver (V.B.Z., 2017.) dok je opsežan romaneskni tekst "Rezervni život", u Makedoniji izišao 2012., a na hrvatski jezik četiri godine poslije preveo Borislav Pavlovski (Naklada Ljevak, 2016.).


"Rezervni život" roman je koji kroz intimizam začudnog, štoviše zazornog iskustva odrastanja para sijamskih blizanki u Makedoniji 1980-ih godina, alegorijski literarizira složenu zajedničku povijest, a zatim i brutalni krah zajedništva bivših jugoslavenskih republika. Sestrama spojenih glava tek će u njihovim dvadesetima uspjeti prikupiti novac za korak kojem se nadaju odmalena, no rizična operacija odvajanja okončava se smrću jedne od njih.

Problemsko ishodište "Rezervnog života", monumentalne proze od gotovo pet stotina gusto otisnutih stranica srastanje je, a onda i neodvojivost različitih i samosvojnih jedinki: pripovijest se otvara u desetoj godini dviju junakinja, da bi se nastavila namotavati tijekom dinamičnih povijesno-političkih gibanja u našim krajevima, ali i u svijetu, a sve to u razdoblju između 1984. i 2012., u kružnom kretanju od skopskih predgrađa te makedonskih i crnogorskih ruralnih predjela do Londona i natrag.

"Skrivena kamera" pak unatoč kompleksnoj fragmentiranoj kompoziciji u usporedbi s impozantnošću "Rezervnog života" doima se gotovo poput šarmantne i oštroumne stilske vježbe. Kraći je to i čitateljski nešto manje zahtjevan tekst putopisno esejističkog određenja koji dokumentira privremeni suživot troje naoko nespojivih mladih umjetnika na tromjesečnoj bečkoj rezidenciji. Roman titra u ritmu prijateljevanja makedonske spisateljice, albanske fotografkinje i pakistanskog glazbenika, a onda i tragičnog zaljubljivanja Albanke i Pakistanca, ukratko, prati intenzivne procese upoznavanja i zbližavanja koji nadilaze prostorne granice te mentalitetne i svjetonazorske različitosti. I ovdje će čitatelj žalovati za junakinjom za koju se tijekom dvjestotinjak stranica itekako vezao, Albanka Eldira podleći će teškoj bolesti.

Primarno je u "Rezervnom životu" riječ o živoj rekonstrukciji posljednjih desetljeća prošlog stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije, i to kroz kroniku djevojačkog sazrijevanja u tipičnom skopskome socrealističkom naselju. U užem je smislu, dakle, riječ o bildungsromanu, a istodobno o familienromanu u kojem se realističkim postupkom bilježi tjeskobna egzistencija skromnog i besperspektivnoga radničkog sloja.

Motivski se "Rezervni život" u stanovitoj mjeri nadovezuje na prethodni roman - sočan je to i izuzetno zavodljiv dokument jednog prostora i vremena začinjen popkulturnim referencama, etnološkim bilješkama te autentičnim, koloritnim, nerijetko i humornim slikama urbanog i ruralnog življenja, kao i specifičnih običaja i vjerovanja. Dok se "Rezervni život" usredotočuje na jugoslavensku povijest, njegov prethodnik analepsama u formativno razdoblje makedonske spisateljice Lile, svojevrsnog Dimkovskina alter-ega, zahvaća nešto šire, klizeći s lakoćom od Balkana do Istočne Europe.

Kut gledanja u razmatranim romanima vrlo je osobit: promatrač u "Skrivenoj kameri" spravica je iz naslova, koja se zbog nesvakidašnje nezgode u dojenačkoj dobi junakinje nekako našla u njezinu nožnom palcu. U "Rezervnom životu" fokalizatorica je Zlata, preostala blizanka, koja nastavlja živjeti mučena grizodušjem zbog sestrine zle sreće. U oba slučaja iz fokalizacijske pozicije progovara nešto ili netko neodvojivo vezano za Drugog čime se naracija snažno očuđuje; "Skrivenu kameru" čitamo kao transkript snimke sveprisutnog objektiva, a u koji su interpolirani Lilini dnevnički zapisi te njezine evokacije djetinjstva. Forma je ispovjedna, a rečenica žustra, razigrana i suverena, čime se kao i u "Rezervnom životu" potvrđuje stilska gipkost koju autorica očito istače iz svoje poezije.

Lidija Dimkovska u oba se romana usredotočuje na tematski čvor nepripadanja, isključenosti, otpadništva, ukratko - drugosti, koja kod njezinih protagonista može biti nacionalnog, vjerskog ili ekonomskog predznaka.

Lidija Dimkovska u oba se romana usredotočuje na tematski čvor nepripadanja, isključenosti, otpadništva, ukratko - drugosti, koja kod njezinih protagonista može biti nacionalnog, vjerskog ili ekonomskog predznaka. U "Skrivenoj kameri" ali i u "Rezervnom životu" Dimkovska se, naime, zaokuplja animozitetom između Makedonaca i Albanaca, katolika i pravoslavaca, antagonizmom istoka i zapada ili pak pojedinih sastavnica nekadašnje Jugoslavije, a u užem smislu nepovjerljivosti među pripadnicima iste obitelji, koja proizlazi iz nejednakog imovinskog statusa ili oprečnog političkog opredjeljenja.

Autorica nadalje u svakom od romana problematizira diskriminaciju zbog neizlječive bolesti (Edlira u "Skrivenoj kameri") ili invaliditeta (blizanke u "Rezervnom životu"). Edlirinu smrtonosnu infekciju u "Skrivenoj kameri" njezini će domaćini u do sterilnosti uređenim bečkim prilikama doživjeti kao tehničku komplikaciju, ali i nešto pomalo sramotno što se nije trebalo dogoditi, jer narušava tijek pomno planiranog međunarodnog projekta u sklopu kojeg odabrani umjetnici imaju i stanovite obaveze, a one ovaj put uslijed nepredviđenih okolnosti možda neće biti ispunjene. Slično je i s blizankama iz "Rezervnog života" prema kojima rijetki pokazuju suosjećanje, mahom im se rugaju ili ih se groze - kamo god dođu, groteskan su prizor, smetnja i višak.

Prikazi svakodnevnih patnji dviju djevojaka I u roditeljskom domu i u društvenim situacijama krupno su kadrirani i eksplicitno detaljni, tjeraju na nekontroliran smijeh koji u istom trenu zapinje u grlu, krive lice u grimasu nevjerice i nelagode. A rijetki trenutci sreće, maštovito, gotovo pa nadrealno uobličene epizode uzvraćene ljubavi, vjenčanja i rane trudnoće koje će iskusiti Srebra, dominantnija blizanka, čitatelja će tek potpuno sluditi. 
U očištu romana "Rezervni život" cjeloživotna je trauma pojedinca koji se nikad neće osloboditi tereta disfunkcionalnih ponašanja kojima je svjedočio u svojoj primarnoj obitelji. Izložen od najranijih dana takvim nepovoljnim okolnostima s velikom će vjerojatnošću i u odrasloj dobi biti sklon iracionalnim i autodestruktivnim odlukama, što je uočljivo u razmišljanjima sestara, ali možda još i više u ponašanju njihove majke koja u odnosu prema suprugu i djeci perpetuira obrasce iz svoje nuklearne obitelji.

Nesreća se nepopravljivo utisnula u strukturu ličnosti Dimkovskinih likova što u ovom romanu ponajprije oprimjeruju blizanke Zlata i Srebra, razmjerima osobne katastrofe nalik dvjema tragičnim junakinjama iz filmskog medija - Mouchette Roberta Bressona i Rosetti braće Dardenne. Jedan je filmski kritičar svojedobno zaključio kako će prosječan gledatelj svaku reakciju Rosette, siromašne mlade žene koja očajnički i uzaludno traži zaposlenje, smatrati nelogičnom pa time i pogrešnom; zureći u ekran iz svog urednog građanskog okvira, nesposoban pojmiti abnormalnost djevojčine egzistencije, uvjeren je kako bi on na njezinu mjestu postupio drugačije. Gotovo istovjetno, s čuđenjem, nerazumijevanjem, pa čak i ljutnjom, čitatelj će povremeno reagirati na postupke dviju djevojaka, unatoč nastojanjima da to ne čini, jer zahvaljujući stvarnosno i slojevito oblikovanim karakterima, rano će razviti empatiju za te nedužne žrtve odraslih i vršnjaka iz njihova okruženja te stoga istinske mučeničke figure.

Roman je, također, detaljan i zastrašujuć prikaz surovog odnošenja majke prema kćerima, djeci s teškom i doista specifičnom invalidnošću. U nedostatku funkcionalne majčinske figure uznemirujuća je odsutnost stabilne referentne osobe tijekom odrastanja djevojčica koje su stoga prepuštene same sebi tj. jedna drugoj. Jedino svaka od njih u potpunosti može razumjeti što prolazi ona druga, premda obje silno pate u tom prisilnom i krajnje bizarnom zajedništvu, koje podrazumijeva posvemašnji i jedva zamisliv nedostatak intime, neprekidno prilagođavanje sestri, aposlutno zatiranje vlastitih potreba i objema toliko nepodnošljivu zrcalnost.

A njihova majka, mučena neobjašnjivim neurološkim ispadima, traumatizirana prijezirom okoline u primitivnoj sredini te izglobljena osjećajem krivnje i srama što je rodila takve, čudnovate ili čak čudovišne kćeri, neostvarena u svojoj bračnoj i roditeljskoj ulozi, ona vegetira u vječnoj oskudici, materijalnoj i emocionalnoj; življe i ispunjenije osjeća se u poduzeću gdje radi kao daktilografkinja, nego u obiteljskom krugu.

I na kraju putovanje, kao dominantna tematska odrednica "Skrivene kamere", a nalazimo ga u nešto manjoj mjeri i u "Rezervnom životu". Protagonistica Dimkovskina debitantskog romana tijekom književne rezidencije ironijski promišlja takav oblik intelektualnog nomadizma, prisjećajući se istodobno svog lektorata u Rumunjskoj, dok u "Rezervnom životu" junakinje u više navrata putuju makedonskim nigdinama, posjećujući rodbinu po zaostalim, ali idiličnim selima, da bi se kasnije, tragajući u postadolescentskoj dobi za životnim smislom zatekle i u jednome izoliranom manastiru. Naposljetku odlaze u Englesku gdje će se preživjela sestra u pokušaju ostvarivanja normalne egzistencije i zadržati, da bi se potom zbog jedva zamislivih privatnih peripetija vratila u domovinu.

Iz autoričine biografije jasno je kako su književne stipendije i strani lektorati važan segment njezina profesionalnog života; godinama ranije igrala se pred zgradom neke istodobno otužne i živopisne socijalističke četvrti rodnog Skoplja, dok danas kao stanovnica Ljubljane Makedoniju s odmakom bistrije vidi; sve navedeno njezine romane autofikcionalno određuje. Lidija Dimkovska usporedo s potentnim pjesničkim opusom izgrađuje vrijedan prozni korpus - lucidno i kritički angažirano raspisuje sklop najosobnijih iskustava i preokupacija, što njezine romane čini iznimnim čitateljskim doživljajem.


* tekst je izvorno pročitan 16. lipnja 2018. u emisiji "Bibliovizor" Hrvatskog radija.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –