Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Magdalena Najbar-Agičić • 16.02.2006.

Magdalena Najbar-Agičić : Zašto bjesne hrvatski lingvisti?

Nema ničeg neobičnog u tome što su Hrvati nezadovoljni svojom vlastitom slikom u očima stranih promatrača. Da mi je znati koji je narod njome zadovoljan! I kao pojedinci i kao zajednice o sebi obično imamo - više ili manje opravdano - visoko mišljenje koje ne nailazi uvijek na prihvaćanje kod drugih.

U tome kontekstu ne začuđuje ton okruglog stola u povodu knjige Roberta Greenberga “Jezik i identitet na Balkanu. Raspad srpsko-hrvatskoga”, koji je održan u Matici hrvatskoj u Zagrebu 2. veljače 2006. godine. Sudjelovali su najpoznatiji hrvatski lingvisti, a dvorana je bila prepuna slušateljstva. Dokaz je to važnosti pitanja vezanih uz jezik za hrvatsku stručnu i kulturnu javnost.

Ono što iznenađuje jest razina napada nekih sudionika na Greenbergovu knjigu i sveopće nerazumijevanje onoga o čemu autor zapravo govori.

Budući da nisam lingvist, ne mogu, niti želim, ocjenjivati lingvističke dosege knjige. Preostaje mi povjerovati da u njoj stvarno ima površnosti i propusta, kao vjerojatno manje-više u svakoj knjizi koja nastoji prikazati bilo koji složeni problem na sintetičan način. Možda ih ima i više nego što je to uobičajeno. Međutim, s gledišta moje vlastite struke nikako se ne mogu složiti s mnogim tvrdnjama koje su neki uvaženi govornici iznijeli na račun Greenberga i njegove knjige.

Većina tih tvrdnji proizlazi iz neshvaćanja što je zapravo tema kojom se autor bavi. Utemeljene su određene kritike na račun naslova knjige koji očito više odgovara kontekstu u kojem je objavljen engleski izvornik knjige, dok “na ovim prostorima” izaziva mnogo zabuna - od pitanja što u naslovu znači pojam “Balkan” do pitanja o kojem je i kakvom “identitetu” riječ. No, iz sadržaja knjige dosta je jasno da se ova knjiga bavi jezikom i jezičnom politikom “na središnjem južnoslavenskom prostoru”, pa možda temeljne zabune i ne bi bilo da je upravo tako naslovljena.

Greenberg opisuje povijest jednog projekta, i to projekta stvaranja zajedničkog srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika od njegovih početaka polovicom 19. stoljeća do propasti na prijelazu 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća, kao i onoga što je uslijedilo. Nigdje ne tvrdi da je taj projekt uspješno okončan, ukazuje na mnoge teškoće i pomutnje vezane uz njega, pri čemu najviše pozornosti posvećuje upravo političkom aspektu tog projekta, koji je - uz znanstveni i stručno-lingvistički - zasigurno jedan od ključnih aspekata za njegovo razumijevanje.

Upravo je zapanjujuće kako to kritičari Greenbergove knjige ne vide. Optužuju ga za politikantstvo, a iz činjenice što Greenberg ne govori o hrvatskoj književnoj tradiciji prije 19. stoljeća akademik Stjepan Babić zaključuje da je on poriče. No, autor jasno konstatira da je ta tradicija bila različita od srpske. Ni o jednoj od njih ne govori iscrpno. To jednostavno nije njegova tema. Izvlačenje iz tog gore spomenutog zaključka stvarno je velika nadinterpretacija. Nikako se blaže ne može nazvati također tvrdnja akademika Dalibora Brozovića, koji na temelju toga što autor Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine naziva deklaracijom Zagrebačkog lingvističkog kruga autoru imputira želju za njezinim omalovažavanjem, zlonamjernost ili čak namjernu laž.

Zapanjujuće je također koliko se različito može razumjeti isti tekst (makar je to generalno u skladu s postmodernističkim teorijama o tome da autor ne može utjecati na to kako će biti shvaćen). Uvaženi govornici - narodski rečeno - sasuli su na autora drvlje i kamenje. Proglasili su knjigu neozbiljnom, a autora neznalicom. Kao primjer kojim je potkrijepio tu tezu akademik Radoslav Katičić naveo je pogrešnu tvrdnju o dijalektalnim temeljima slovenskog standardnog jezika (u knjizi piše da je to gornjokoruški i donjokoruški dijalekt, a zapravo je bila riječ o donjokranjskome i gornjokranjskome). Oni koji su imali dovoljno strpljenja i ostali do kraja mogli su saznati da je riječ o običnoj pogrešci u prijevodu, dok je podatak u engleskom izvorniku ispravno naveden. I samo su oni mogli vidjeti nelagodu akademika Katičića zbog toga.

Greenberg u svojoj knjizi govori o propasti projekta stvaranja zajedničkog jezika i o onome što je uslijedilo, to jest o stvaranju odvojenih jezičnih standarda: hrvatskog, srpskog, bosanskog/bošnjačkog i crnogorskog, o unutarnjim prijeporima i sukobima između hrvatskih, odnosno srpskih, bošnjačkih i crnogorskih lingvista te o ulozi politike u tome procesu. Zbog toga ga se optužuje da tvrdi kako je hrvatski jezik nastao 1991. godine.

Nije čudno što su neki od najpoznatijih hrvatskih jezikoslovaca nezadovoljni time kako ih je predstavio Greenberg u svojoj knjizi. On ne taji svoje “preferencije” i sasvim je jasno da ne simpatizira nacionalizam. Zbog toga određeni hrvatski jezikoslovci nisu prikazani u svijetlim tonovima, a ono što vjerojatno najviše smeta jest autorovo ukazivanje na njihovu povezanost s tadašnjom hrvatskom politikom. To, međutim, vrijedi i za srpsku, bosansku/bošnjačku, odnosno crnogorsku lingvističku sredinu. Zasigurno ni njihovi predstavnici nisu oduševljeni Greenbergovom knjigom. Ipak, još se jedanput pokazalo kako je u hrvatskoj javnosti najlakše diskreditirati neku knjigu tvrdeći da je ona prosrpski napisana - kako je to rekao akademik Babić. Tu su tvrdnju vrlo spremno prihvatile gotovo sve novine u svojim izvještajima s ovoga skupa.

Okrugli stol u povodu Greenbergove knjige samo je djelomično ispunio očekivanja. Neki su njegovi sudionici progovorili o problemima s kojima se hrvatski jezikoslovci moraju suočiti, no rasprava se velikim dijelom svela na nabrajanje Greenbergovih stvarnih i izmišljenih pogrešaka i propusta te optužbe na račun autora. Tek su se u nekim nastupima, pa i kasnije u diskusiji, mogli čuti glasovi o važnosti njegove knjige za “vanjsko priznavanje” hrvatskog jezika i za napredak stanja u inozemnim shvaćanjima događaja oko jezika “na ovim prostorima”. No, to nije mogla čuti većina novinara koja je skup napustila nakon njegova prvoga dijela.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –