Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 10.12.2018.

Marko Gregur : Mogla bi se zvati Leda

Marko Gregur: Mogla bi se zvati Leda

Mogla bi se zvati Leda Gregur Marko

Kad bi dijalektalna proza bila atletska disciplina, bila bi to utrka s preponama. U tumačenju i doživljaju pročitanog najčešće prepone i jesu zapravo strukturalne, odnosno idiomske prirode. Dobar primjer tog drugog je izvrstan debitantski roman Marka Gregura „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz“, napisan na kajkavskom dijalektu,  a 2017. uvršten i u širi izbor kandidata za književnu Nagradu Fric. Takva djela su svojevrstan čitateljski izazov, pogotovo za one čiji matični idiomski „teritorij“ ne obuhvaća kajkavštinu, odnosno u Gregurovu slučaju podravsku kajkavštinu, pa samim tim dobivaju neku auru egzotičnog, što je paradoksalno budući su napisana na istom jeziku. Posljednjih je godina trend dijalektalne književnosti prisutan ne samo na festivalima i u časopisima nego i među nagradama i nakladama, koliko je to uopće moguće u sadašnjim tržišnim uvjetima, a Gregur je jedan od istaknutijih autora tog „novog vala“ u suvremenoj hrvatskoj prozi.

Roman pod naslovom „Mogla bi se zvati Leda“ dolazi godinu dana nakon gorespomenutog, i predstavlja definitivni zaokret u jednom drugom smjeru. Ne samo vremenski nego i tematski: tekst nema toliko izraženu dijalektalnu hermetiku i lako komunicira sa čitateljem. Smješten je u suvremenost, ali prostorno se autor i dalje kreće unutar poznatog, zavičajnog prostora (s povremenim izletima u Zagreb), u proverbijalnoj comfort zone gdje nema nepoznanica i može se posvetiti narativu bez da na postavljanje scene troši više vremena (i teksta) nego što je nužno.

Marko Gregur je emotivac, i to se vidi sa svake stranice knjige. Njegovi likovi uspijevaju izbjeći zamku jednodimenzionalnog, glavni lik je individualac mada se cijelo vrijeme čini da se pomalo odupire tome. Stalnim vraćanjem u prošla vremena vodi čitatelja kroz vlastitu povijest koja gotovo da je prikazana po principu foto albuma kroz koji se šetamo naprijed i natrag, poput Gospodinovljeva pripovjedača u "Fizici tuge", a on pleše na toj žici između onoga što je trebalo biti i onoga što jest: svojevrsna budućnost prošlosti koja nikako da dođe. Čitatelj uspijeva suosjećati s nemogućnošću realizacije pripovjedačeve želje, a pogotovo bi to mogla svojevrsna ciljna publika s obzirom na temu, iako sumnjam da je to bila Gregurova svjesna namjera:

Tu sam, na granici između dva mjesta, rodne kuće i Miklinovca, kao da sam zapeo.

Precizno iscrtava tu nit oko koje se kreću dva lica jedne te iste osobe, ne nužno u potrazi za izgubljenim vremenom koliko potrebom za bijegom iz vlastite kože, u nadi da ga na kraju čeka to jedno, posebno dijete kojem je knjiga posvećena. Periferna iskustva rata s manje-više sigurne udaljenosti i djetinje nevin doživljaj društvene kataklizme pokušavaju dati adekvatan background koji će opravdati ili barem pojasniti motivaciju našeg pripovjedača.

Posljednjih je godina trend dijalektalne književnosti prisutan ne samo na festivalima i u časopisima nego i među nagradama i nakladama, koliko je to uopće moguće u sadašnjim tržišnim uvjetima

U centru narativa je par koji neuspješno pokušava dobiti dijete, a priča se poput rijeke račva u nekoliko smjerova od kojih je glavni strukturiran poput pisma koje glavni lik piše svojoj fiktivnoj, priželjkivanoj kćeri i u njemu ostavlja svjedočanstvo o vlastitom životu, korijenima, uvjerenjima i emocijama. Zbog toga se pisac često obraća upravo toj djevojčici koja tek treba doći, pripremajući teren za neizbježni happy end, jer nas njih dvoje osvajaju od prve, navijamo za njih, i sve do samog kraja odbijamo vjerovati u neuspjeh, neispunjenje sna.

Cijena ove borbe je i njihova vlastita sreća, koja je stalno na kušnji. Potporu na putu prema sretnom završetku pružaju im drugi članovi obitelji, svojevrsni emotivni kavez koji ih ipak ne uspijeva izolirati od nekih neizbježnosti koje su van njihove kontrole a koji u odlučujućoj mjeri utječu na to što će se dogoditi. Na trenutke se teško identificirati s njima jer trauma uvijek sa sobom nosi velike emocije, od kojih Gregur ne samo da ne bježi nego ih i koristi kao što slikar koristi boje, vidimo brojne nijanse koje povremeno provociraju prag čitateljske tolerancije na patetiku. No nemojmo to autoru uzeti za zlo: njegov junak nije slabić koji se bori sa tuđim očekivanjima, nego vlastitim unutarnjim demonima i razočaranjima, a to neizbježno sa sobom nosi ovakve nuspojave.

Drugi “smjer” je autobiografski koji cijelu knjigu prožima emotivnim i biografskim toponimima. Osjećam se gotovo nelagodno jer imam dojam da o obitelji glavnog lika i njegovoj intimi saznajem više nego što bih trebao, uvlačim mu se u krevet i kupaonicu, do te mjere da čitatelja poziva da ga prati u kliniku gdje će masturbirati u čašicu, strahujući da su i ovaj put sva pitanja retorička. Cijelo vrijeme se hrvam s potrebom da ga zagrlim i kažem da će sve biti uredu, a to mi se rijetko događa s prozom. Složenost odnosa s majkom i osjećaji krivnje nakon njezine smrti pokušavaju prenijeti sliku ne samo nekoga tko se nosi s mnogo više krivnje nego što bi objektivno trebao, nego i nekoga tko se svog duhovnog tereta ne može, ili možda čak niti ne želi riješiti, čime jedan “rep” priče dodatno produbljuje, iako je čak i bez toga ovaj dio dovoljno uvjerljiv.

No najbolje je samom čitatelju prepustiti odlučiti što je u Gregurovom romanu potrebno, a što je manje ili više izlišno. Ponegdje romantični pasusi skrivaju i promišljanja o višeslojnosti veze sa bližnjima koja kod Gregura zadire mnogo dublje od genetske i gdje je individua minijatura kolektiva, jer ju mnogostruko uvjetuje:

Imati brata ili sestru mnogo je više od toga da imaš nekog pored sebe - imati ih znači dijelom biti oni.  Rastao sam s Dodojem i Petrom i rastao sam u njima, kao i oni u meni. Čak i na slikama starim dvadeset godina koje je na rođendanima snimio otac mogu to jasno vidjeti - rastem u bratovim majicama i vestama.

Ovo je doista knjiga o korijenima: kao što ilustrira i sama naslovnica, svi smo mi zbroj okolnosti iz kojih smo izrasli, a Gregur tome dodaje i trenutno vrlo aktualan etički element vezan za posvojenje, sa svime što ono sa sobom nosi, kad u naš život ulazi netko nepoznatih korijena, netko tko ima prošlost koja nije naša i tko u naš život unosi nešto što nećemo moći do kraja definirati. Pripovjedač neprestano i neiscrpno utiskuje cijelu svoju dušu na papir koji nikako da apsorbira svu njegovu tugu, kao da nema nikakvu rezervnu budućnost koja neće biti definirana time, i ne vlastitom krivicom.

Marko Gregur je emotivac, i to se vidi sa svake stranice knjige. Njegovi likovi uspijevaju izbjeći zamku jednodimenzionalnog, glavni lik je individualac mada se cijelo vrijeme čini da se pomalo odupire tome, stalnim vraćanjem u prošla vremena.

Pri tom odustaje od uobičajenog rodnog stereotipa prema kojem je od njih dvoje on nedodirljivi, macho patrijarhalni pater familias koji s lakoćom ispunjava zadatak koji se od njega očekuje, na društvenom i osobnom nivou, a ona kućanica čija je funkcija briga za djecu i kuću. To je jedna od najvećih vrijednosti romana: svojevrsni “novi” muškarac koji se ne boji suza niti ranjivosti, jer nema što izgubiti.

Tuga povremeno prerasta u ljutnju zbog prepreka s kojima se suočava u probijanju kroz složeni birokratski aparat. To je svojevrsni “treći” narativni sloj koji u sebi ima gotovo aktivistički ton, u izravnoj je koliziji s tonom ostatka knjige pa u općem okviru priče djeluje kao narativni paroksizam s kojim Gregur još nije do kraja raščistio te tako prividno remeti skladni ritam ostatka priče, iako na razini ilustracije ispunjava funkciju koja mu je namijenjena. Potom se opet spotakne, ovaj put u razlaganju svega što sa sustavom i društvom nije u redu, iako je rečeni problem već toliko puta seciran u svim mogućim medijima da Gregurovu romanu ne daje nikakvu dodanu vrijednost:

Umoran sam od ove zemlje. Od razgovora o ’45. i rasprava o tome kako je nekad bilo bolje. Onda valjda kad nije bilo benzina, šećera, ni kave, i kad ti je partija davala bonove. Ali to su tako glupe rasprave jer ovdje nikad nije bilo bolje. Ovdje je uvijek bilo gore.

Jednako kao što je javna rasprava na koju ukazuje pisac prevladana i nepotrebna, moglo bi se reći da u (dragocjenom) prostoru svoje knjige istoj daje više prostora nego je to nužno, da bi zatim gorčinu koju teško suspreže relaksirao povratkom u diskurs o Ledi, o bezuvjetnoj i bezgraničnoj ljubavi koja čeka žuđenu djevojčicu da njihovim životima da ravnotežu i smisao. Gregur je do te mjere uvjerljiv da do kraja knjige i sam poželim svoju vlastitu Ledu, kao točku na i koja nedostaje čovjekovoj egzistenciji. Zato je iskustvo ovog romana, uz sve pluseve i minuse, nešto što ukazuje na autora čiji se talent manifestira i kroz sposobnost da iznenadi.

Roman govori o nepokolebljivosti optimizma, koji prerasta gotovo u neku vrstu inata kad za njega više nema nikakva razloga i koji odbija odustati. Bezuvjetna ljubav za nesuđenu Ledu stalno vrluda u kondicionalu, dok se njih dvoje drže za svaku slamčicu koja bi taj kondicional mogla pretvoriti u prezent. U svima nama postoji nešto što žudi, nešto što kao da je preslikano iz ovog romana, bez obzira na predment žudnje koji je tko zna koliko dalek. U tome se krije ključni detalj ove dirljive knjige, u univerzalnosti i jednostavnosti poruke koja sumira svu istinu čovjekova duha: sreća koju potpunom čini tek sposobnost - i prilika - da nekog drugog učinimo sretnim.

Marko Gregur

Mogla bi se zvati Leda

  • Hena com 10/2018.
  • 216 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789532592290
  • Cijena 109.00 kn

Roman Marka Gregura 'Mogla bi se zvati Leda' govori o dosad u hrvatskoj književnosti prešućenoj temi - sizifovskim pokušajima mladog para da dobije dijete, prvo umjetnom oplodnjom, pa posvajanjem, pa makar i udomiteljstvom - u čemu ih sputavaju sustav i neki pojedinci, koji bi im u tome zapravo trebali pomoći.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –