Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marijo Glavaš • 11.10.2013.

Marko Tomaš : Bulevar Narodne Revolucije

Kad je Priroda ili nekakvo više biće, nazovimo ga Bog, postupno formiralo svijet ono je posred određenih predjela Zemlje prolilo rijeke, središtem drugih položilo planine, a po trećima prosulo pustinje. I nije rijetkost, gotovo je pravilo, da je čovjek te iste prirodne tvorevine prisvojio i nasilno im nametnuo smisao: proglasio ih linijama razdvajanja, granicama. A ideja Prirode ili nekog višeg bića nije bila da rijeke dijele gradove na gornji i donji, da planine strogo dijele pokrajine ili države, da pustinje bivaju tek međuprostor na rubovima kojih postoji život, ideja u sebi nije sadržavala misao o diobi, dijeljenju, cijepanju, omeđivanju, već upravo suprotno - misao spajanja.

Rijeke, planine, pustinje ono su što spaja različite svjetove, dvije obale, dvije pokrajine, dva rubna života, ono su što pruža ruke različitostima i ujedinjuje ih. Spona, a ne granica.

Jednak princip, čini se, primjenjuje čovjek i kad je riječ o onom što je sam posijao po Zemlji. Oformi tako tijekom vremena nove i blistave šetnice, promenade i bulevare kao mjesta koja su centar života, lokacije koje je potrebno osluhnuti kad se želi čuti bilo grada, njegov pulsirajući ritam, glazbu isprepletenih glasova, ples razbacanih koraka, miris gradskih haljina, odijela i dronjaka, a onda već u sljedećoj ili generaciji koja dođe poslije nje u tu gradsku, bulevarsku žilu kucavicu nagura ugrušak, blokira protok, umrtvi životno tkivo i od njega iskuje mrtvu, hladnu granicu. Ničiju zemlju.

 
Opisani princip snažno se očituje u gradu kroz koji mrzlom ga vodom cijepajući protječe Neretva ("Hladno sječivo / zariveno u ključalu urobu grada / zbog kojeg se ulice grče nad njom") i kroz koji se još hladnije pruža široka ulica, Bulevar Narodne Revolucije ("Nema adresa na koje stiže pošta, / slučajnih prolaznika / ničeg izuzev kiše, koja sve usmrti / na Bulevaru Narodne Revolucije"), poznatija jednostavno kao Bulevar.

Mostar je, iako se službeno ne vodi tako, podijeljen grad. Zna to jako dobro pjesnik Marko Tomaš, povratnik u grad koji osjeća u sebi, grad čiji se Bulevar podjele preko asfalta nastavlja i u njemu samome, usijecajući mu se u život, u mladenačke godine, ubadajući ga ratom, porušenim kućama, ubijenim ljudima, rupama od metaka na fasadama zapuštenih kuća, kržljavim drvoredom, besmislenim reklamnim panoima, prošlošću u kojoj djedov mu prvi rođak Mustafa Mujo Repak (lik s naslovnice Tomaševe nove knjige), mostarski fotograf u vremenu prije drugog svjetskog rata, bezbrižno vozi bicikl gradskim ulicama, a neka se djevojka okreće za njim, kao da se zagledala u budućnost, u biciklistove crte lica koje su i Markove crte, ne samo lica, nego i Tomaševih slova, njegovih riječi, njegovih pjesama, ubada ga Mostar sadašnjošću, krhotinama stana tetke Fatime, ljudima koji imaju krov nad glavom, ali zauvijek se u njima nastanila bezomnost, ubada slikom sporo gegajućih ostarjelih turista koji se prelazeći most drže za ruke i stravičnom vizijom Hagen Kocha - razdire.

Pjesnik se ipak vratio u taj i takav Mostar. Sjeo i pisao. I svoju novu zbirku poezije naslovio po onome što ga razdire i onome što cijepa grad: "Bulevar Narodne Revolucije" (kako ironična je samo ova revolucija u nazivu mostarskog bulevara - kako samo je daleka od one revolucije koja u svojoj biti sadrži slobodu, jedinstvo, pozitivne promjene).

No iako je kad se govori i piše o pjesniku Marku Tomašu često prisutno vezivanje pojma odlazaka i povratka, nomadstva i lutalaštva, kako uz njegovu osobnost tako i uz karakterizaciju samog njegovog stvaralaštva, pa će nešto o tome napisati i Bekim Sejranović na poleđini ove Tomaševe svježe zbirke poezije, a i sami će se pjesnik nerijetko uhvatiti na udicu vlastitog života i imidža, istaknuo bih da je "Bulevar Narodne Revolucije" ipak prije svega poezija tuge, iznimno potresne tuge i nesreće, te mnoštva balada o nesretnoj ljubavi (sam će autor na splitskom predstavljanju knjige reći da se naslanjao na trubadursku poeziju, Miroslava Antića, Peru Zupca, Brela i Okudžavu). Ova razlika, odmak na bolje u snazi i iskrenosti izričaja i time postignuta skladnost i cjelovitost ono je što bez i malo dileme čini "Bulevar Narodne Revolucije" Tomaševom poetski dosad najuspješnijom knjigom.

Od toponimsko-dijagnostičkih pjesama prvog dijela zbirke naslovljenog "Zavičajne pjesme" ("Mi smo mali ljudi , /mi smo ne baš sasvim ispunjeni ljudi , /ali ništa nas ne može svesti na pravu mjeru / malih ljudi iz malog grada."), preko ciklusa "Ruše moju kuću" ("Ovo je nepravda / jer iza seb e /ostavit ćemo samo budućnost."), središnjeg "Agatina pisma" ("Trijezna sam puna obzira, / ja sam skladište srednjeuropske hipokrizije, / hvala, molim, izvolite, kako ste, dobar dan."), te završnih "Biografija ove knjige" ("Jedno se dijete nije rodilo, / a ja sam za to posudio novac") i ciklusa "Marta" ("Draga Marta , /više nisam tako mlad. / Ne uvijek razgovorljiv / u želucu sam kao kakav čir / nataložio mnogo neispričane tišine."), Tomaš je intiman i ispovijedan, romantičan, razočaran, potresen i do kraja potresan.

Kad se nabrojanome pridodaju i dva ciklusa "Vj - ing" i "Bilal" koji sadrže po jednu dugačku pjesmu: Pismo Venjički ("Nije ovo, Venja, da prostiš, Rusija. Ovo je Bosna i Hercegovina, zemlja neodlučnih i poraženih,  /Ovdje postoji gomila balegastih alibija da ne poduzmeš baš ništa, / Nijedan rat nikad nije završio, samo je odgođen za drugu priliku") i Bilal ("Ponekad poželim da moja pjesma tresne kao očeva šaka po stolu za kojim se ruča . / Ipak, pokušavam studirati tišinu. / Nije li tajna svako zrnce prašine?"), dvije udarne poeme koje materijaliziraju pjesnikovo temeljito i precizno propitivanje i sažimanje stanja u državi u kojoj živi, sudbine i jastva, sve to zajedno promotrivši potpuno opravdanim se ukazuje iskaz Bekima Sejranovića čije riječi na poleđini zbirke Bulevar Narodne Revolucije kažu o Tomaševom rukopisu "morao bi biti obaveznom lektirom svima, pa i onim što mrze. Osobito njima."


"Bulevar Narodne Revolucije" zbirka je poezije kojom je Marko Tomaš postavio široku dijagnozu. A bez dijagnoze ne može početi liječenje. Na čitatelju je da pročita i prepozna vlastite simptome, rane svoga grada, bulevare koji dijele njegove ljubavi, ljude, život i svjetove, da zakorači na te svoje propale revolucije, hoda njima i prijeđe ih. Prijeđe na drugu stranu.

 
Marko Tomaš: "Bulevar Narodne Revolucije"

Algoritam, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Tema • 05.01.2014.

Živi čitaju mrtve

– Pretraži sve članke –