Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 08.11.2013.

Marko Tomaš : Poezija je iskupljenje

Stajati u polumraku prostorije, uronjen u ljude, u tišinu, u oblike i slušati glas Marka Tomaša koji čita svoju poeziju. Razgovarati s Markom Tomašem nešto kasnije i uvidjeti da je taj čovjek s kojim govoriš oboje: onaj pjesnik koji je maloprije čitao i ona pjesma koju je čitao. Sjediti još kasnije s Markom Tomašem za malenim stolom u uskoj ulici splitske Varoši dok trza ljutu rakiju i gledati kako mu se mijenja izraz lica. Negdje tijekom večeri moraš shvatiti da je on uvijek drugačiji, od života i vremena, ali u jednome uvijek isti i nepromjenjiv: Marko Tomaš je čista istina o sebi i svijetu koji (ga) okružuje.

Tko god da je dosad čitao Tomaševu poeziju ima u glavi spremno bar jedno pitanje koje mu je poželio postaviti. Tko tek namjerava pročitati njegovu novu zbirku "Bulevar Narodne Revolucije", taj će u glavi uzgojiti sigurno i još koje pitanje. A dok iščekujete sljedeći susret s pjesnikom i priliku da mu pristupite s upitnikom iznad glave, pročitajte kakvi su se odgovori izrodili u razgovoru s Markom Tomašem na temu kako pjesnici mogu doprinijeti procesu desalinizacije morske vode u baltičkom priobalju, zašto su neke vrste kamenja otpornije na ljubav od drugih, koje je najbolje doba godine za lizanje halucinogenih žaba i što političar radi s knjigom poezije usred pustinje.


Poezija revolucije


Marijo Glavaš: Snažno si prisutan u vlastitoj poeziji. Dojma sam da su ti posljednje tri zbirke, "Marko Tomaš i druge pjesme", "Zbogom fašisti" i najnovija "Bulevar Narodne Revolucije" nešto poput odraza stanja i životnih prilika tijekom nastanka zbirke - odraza u polomljenom zrcalu. Smatraš li da si pisci trebaju postaviti granicu u odnosu na intimno/privatno i da li si od onih koji si je postavljaju dok stvaraš poeziju?

Marko Tomaš: Prije svega, ne znam u čijoj bi poeziji trebao biti prisutan ako ne u vlastitoj. Moja poezija je neodvojiva od mog života. Od mene se odlomi tek kad je ukoričena i uđe u život čitatelja. Ne znam, loš sam savjetodavac, svatko ima svoje postupke i ideje kako i što piše i, po meni najbitnije, zašto. Moj umjetnički svijet je izgrađen na osnovu mog životnog iskustva, ne libim se potpune golotinje, razodjevenosti duše, otkrivanja slabosti. Iako, bilo tko može postaviti pitanje: koga je uopće briga kako se ti osjećaš?

Što ti, u svijetu u kojem nikoga uopće nije briga, znači poezija (ona koju čitaš i ona koju pišeš)?

Ah, na ovo pitanje bih ti svaki dan mogao dati drugačiji odgovor. Pazi, ja sam pesimist. Ali znam da ima ljudi koje je briga. Ne vjerujem u čovječanstvo, ali vjerujem u pojedinca. Poezija je iskupljenje. Ispunjava me na način na koji neke druge ljude ispunjava religija. Tako nekako.

Tvoja pesimističnost jasno dolazi do izražaja i u tvojoj novoj zbirci poezije, "Bulevar Narodne Revolucije". Znači li tvoj pesimizam i vjera tek u pojedinca svojevrsno priznavanje nemogućnosti da se stvari značajnije promijene? Da je promjena (pa i ona koju donosi poezija) isključivo vezana uz mikrolokacije i individue?

Da, tako nekako. Problem sa svijetom zapravo ne postoji. Čovječanstvo oduvijek ide k vragu. Fora je u tome što tamo i treba završiti. I to je to. Treba naći modus po kojem možeš živjeti onako kako smatraš da je vrijedno i dostojno. Sve drugo je manje bitno. Ne vjerujem u revoluciju, a ni evolucija nije ispala baš najbolje.

Tvoja nova zbirka poezije naslovljena je po jednoj revoluciji, točnije, po "Bulevaru Narodne Revolucije". Zbog čega si se odlučio knjizi nadjenuti ime po mostarskoj ulici? Kakva je evolucija ovog dugačkog Bulevara?

Mostarski Bulevar Narodne Revolucije u ratu je postao linija fronta. Nakon rata je postao ona neformalna granica između dva Mostara, nekakav raspuknuti šav. Na nekoj drugoj razini Bulevar mi služi i kao metafora za vlastitu raslojenost.

 
Mostovi do Mostara


Da li je raslojenost nešto što je kao zajednički nazivnik nastalo i o(p)stalo u Mostaru poslije rata? Živiš u Mostaru, imaš pogled iznutra - možeš li dati sliku o tom gradu danas?

Najlakše je reći - Mostar je tužan grad. To primijeti svatko iole osjećajan kad provede u njemu nekoliko sati. Kad pogledam današnji Mostar kao da vidim neku kutiju s uspomenama iz djetinjstva koju je netko rasturio po ulici, pocijepao knjige, polomio igračke. Nekad se zateknem kako bauljam po gradu pokušavajući naći bilo što, što može povezati ovo današnje i ono negdašnje vrijeme.

Vrijeme je, dakle, raslojeno. Grad se podijelio. Ljudi su izgubljeni. Parkovi su pretvoreni u groblja. I teško je naći zrno zdravog razuma. Čak i kad uspiješ u tome, brzo se osvijestiš. Shvatiš da živiš među ljudima i da sve može otići k vragu brzinom Talgo vlaka.

Pjesme prvog ciklusa zbirke "Bulevar Narodne Revolucije" kojeg si naslovio "Zavičajne pjesme", zaista, kao da su isječci iz šetnje, ili kako ti kažeš - bauljanja po gradu tijekom kojeg tražiš poveznice prošlog i sadašnjeg. Posljednju pjesma ovog ciklusa, "Povratak u Mostar", započinješ stihovima "Kad jednom odeš/povratka nema", te u nastavku pjesme pišeš "Umjesto tebe/uvijek se netko drugi vrati". Zbog čega je tako? Jesi li to osjetio samo kad si se vratio u Mostar ili je osjećaj isti kamo god da odeš?

Nije to specifično mostarsko iskustvo. Jedino je mijena konstantna. Čovjek se mijenja, gradovi se mijenjaju. Tužni su ti susreti ostarjelih i promijenjenih prijatelja. Gledate se sumnjičavo, grad i ti. Sve je nekako nepoznato, napušteno, preboljeno, tek ožiljak. Da, život je pun susreta, ali to vječno, neprekidno napuštanje je ono što ranjava.

Često si u životu mijenjao prebivalište. Čovjek si koji odlazi, napušta (ranjava?). U pjesmi "Moj narod" za svoje ljude proglasit ćeš bezdomnu siročad, Dickensove dječake i djevojčice. Koliko je u tvojim odlascima pristanka i želje, a koliko nemira koji je u tebi posijan davno, prije prvog odlaska? Odlaziš li jer osjećaš da moraš? Kažu da mora postojati neko ishodište, mjesto kojem se (prije ili kasnije) treba vratiti - ako ništa, ono da bi se moglo ponovno otići - gdje je tvoje ishodište?

Bojim se da još nisam pronašao ishodište. Lutam još uvijek makar sam se posljednjih godina ugnijezdio u Mostaru. Ali opet osjećam nemir, potrebu da odem, da se odmaknem. Da, nemir se jeste u meni nastanio prije prvog odlaska. Ja sam ciganin na neki način. Čini mi se da je jedino kretanje istinski život. Time ne govorim ništa novo. Iako, život je zbog toga rasut po gradovima baš kao moji ljudi iz pjesme koju spominješ.

Kao nusprodukt tog "ciganskoga traganja" nastaje tomaševska poezija rasutoga identiteta: "Znaš li ti da sam ja Dalmatinac, sav od soli, burovit,/i Srbenda sam, Venja, Bosančina slovenačka, pravi kameni Hercegovac,/Jugoslavenčina što se kupa samo subotom prije dnevnika". Otkud potreba da (o ovome) pišeš Venediktu Jerofejevu?

Znaš kako Venjička u "Moskvi - Petuški" nikako ne uspijeva doći do Kremlja? E, pa zato sam mu pisao. Taj Kremlj je identitet o kojem govorim. Sve sam preturio, prevrnuo, prošao mnoge gradove, a još ne znam ni tko sam, a kamoli što sam. I nikako se ne mogu prestati čuditi ljudima kojima je sve to jednostavno. Ne traje li potraga za samim sobom i zavičajem cijeli život? Tumaram tako pijan i nikako da dođem do tog Kremlja o kojem svi govore.

 
Ljubav (bez) budućnosti

 
Da li je teža potraga za identitetom ili za ljubavlju? Pjesme u zbirci Bulevar Narodne Revolucije, u ciklusima poslije pisma Venjički, pune su tuge, ljubavi i tužne ljubavi...

Svaka je ljubav tužna. Tuga se prepliće sa sretnim trenucima, uvijek. Život je takav. Inače, ista je to potraga, neodvojiva. Tražiš se na razne načine, katkad kroz druge ljude, ulivaš u njih svoje čežnje, putuješ s njima, a onda se raziđete na nekoj stanici. Nije to teška potraga. To je putovanje sa svim svojim poteškoćama i ljepotom.

O čemu razmišljaš kad misliš o vremenu koje dolazi? U ciklusu "Ruše moju kuću" pišeš: "Ovo je nepravda/jer iza sebe/ostavit ćemo samo budućnost". Je li ljubav dovoljno moćna da te negdje u budućnosti zadrži na jednom mjestu?

Iskreno, ni sutra ne mogu da projiciram, ono doslovno sutra koje dolazi nakon danas. Sve što znam jeste da čovječanstvo novim naraštajima nikad nije ostavilo ništa drugo do budućnost, neizvjesnu, maglovitu, potencijalno krvavu. Taj stih govori o uzaludnosti svake revolucije. Jedino je moguće utjecati na osobni mikrokozmos. Ne znam, stvarno. Uostalom, zašto bih bio na jednom mjestu?

Jednom davno je ratna prošlost ovih prostora bila budućnost i nitko nije mogao zamisliti da će u danima koji su predstojali lokva prolivene krvi poprimiti tolike razmjere. Na ovim oduvijek turbulentnim prostorima u kojima ona izreka o ponavljanju povijesti ima svoje snažno uporište vjerojatnost novog sukoba obrnuto je proporcionalna vjerojatnosti (da se poslužim tvojim stihom) "mira u svijetu kad ga zaziva miss Bosne i Hercegovine". Pesimist si, budućnost je neizvjesna, čovječanstvo ima predispozicije za činjenje zla... ima li u takvim uvjetima ima smisla podizati djecu? Vidiš li se u ulozi oca?

To je mikrokozmos. Nema veze sa svijetom. Da, htio bih jednog dana postati otac, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Trenutno, to bi bilo krajnje neodgovorno. Kad bude bit će, ako ikada bude.

 
Kaos politike i politika kaosa

 
Koliko je (mikro)kozmos Bosne i Hercegovine složeno područje za život (odgoj, razvoj temeljnih vrijednosti) s obzirom na mogućnost suživota, razvoj tolerancije i zajednice? Promotri li se nedavne poticajne medijske pozive na popis stanovništva čini se kako je (više nego ikad) od životne važnosti opredijeliti se, reći na čijoj si strani.

Ma vidi, to je prostor potpunog kaosa. To ti dovoljno govori. Život je složen i bez svih budalaština koje pritišću ljude u BiH. Popisa što se tiče, nisam ga htio komentirati ni prije, ni za vrijeme njegovog trajanja. Kampanja je svakako bila dno dna u svakom smislu i sa svih strana. Bila je to još jedna ponižavajuća stvar u nizu, stvar koja je vrijeđala inteligenciju i razotkrila još jednom sav jad kojim smo okruženi. Mislim da će rezultati popisa biti još jedan pokazatelj koliki kaos vlada u ovoj zemlji. Nadam se, jedino, da će biti poražavajući za vlastodršce i da će im bar na tren pomjeriti fotelje ispod dupeta.

Ono što u političkom kontekstu misliš, to se ne libiš izravno reći i kroz svoju poeziju. Koliko je politika pogodna za poeziju? Koliko su pjesnici pogodni za politiku? Spominješ u pjesmi Bilal jednoga koji je u diplomaciji. Kad bi ti se pružila slična prilika, da li bi je prihvatio? Bi li se aktivno upustio u politiku?

Mora da se šališ? Oh, nema šanse, što znam, makar može zvučati licemjerno. Ako se već toliko petljam u nju novinskim tekstovima bilo bi licemjerno da to niječem eksplicitno, ali ne vidim se u tom prostoru djelovanja. Svakako mislim da najveći problem slavenskih naroda kroz povijest jeste to što su im politiku vodili i određivali pjesnici. Nije to prostor srca, tu treba biti kompromisan i racionalan. Kako rekoh, pišem o vlastitom iskustvu, a politika se nažalost snažno upliće u njega tako da znam prilično izravno pisati o politici.


(Po)kretanje u prostoru srca


Maknimo se onda s politike, prijeđimo na prostor srca. S jedne strane si, sam kažeš, pesimist, no s druge strane, rekao bih, optimistični si pokretač - da navedem par primjera: u svijet si pogurao časopis Kolaps, u Splitu razbudio književnost s knjižarom Utopia i njenim programom, ... kako danas s odmakom gledaš na te projekte? Gajiš li još uvijek pokretačku sklonost?

Pa baš i ne. Što znam. Ne mogu se više upuštati u stvari tek tako. Planova i ideja uvijek ima, tko zna, možda ih jednom i realiziram. Utopia, lijepo mjesto, puno dobrih uspomena, ali i tuge jer nismo uspjeli opstati. To je bilo nešto posebno. Kolaps i dalje postoji, ali nekako tiho, nenametljivo, uradimo jedno izdanje u par godina i to je to.

Tko/što pokreće današnju mostarsku književnu scenu? Da li je književna ponuda u Mostaru dovoljno dobra da zadovolji apetite ljubitelja književnosti, ili takvih događaja nedostaje?

Ima tu ljudi koji nešto rade, dosta njih. Pišu, objavljuju, organiziraju promocije i čitanja, druže se. Nije da nema događanja. No, teško mi je to nazvati scenom.

 
Književne stimulacije


Da li je Mostar dobra sredina za pjesnika?

Vjerojatno, ali kao i bilo koja druga sredina na svijetu. Možda nešto sporiji ritam života doprinosi tome da je čovjeku lakše da se posveti poeziji i pisanju uopće. Ima i nekakvu svoju vibru, tužnu notu, svoju kišnu melankoliju. Moguće da sve to ima veze s poezijom. Vrag bi ga znao. Dođi pa provjeri.

Koji su tvoji idealni (pred)uvjeti za stvaranje poezije? Okružiš li se tišinom ili puštaš glazbu dok pišeš? Papir ili tipkovnica? Noć ili jutro?

Tišina. Potpuna. Mir u meni i oko mene. Doba dana nije bitno. Nekad pišem noću, u groznici, skriven od svijeta koji spava, a nekad čim se probudim, ujutro, prije nego me svijet obaspe banalnostima. Uvijek tipkam na kompjuteru.

Što misliš o pisanju pod utjecajem kojekakvih stimulansa (pri tome, jasno ti je, ne mislim na stipendije)?

Piće ne pomaže. Ni trava. Nju sam ionako davno batalio. Bila mi je dosadna, usporavala me, a ja ionako imam karakter medvjeda spremnog za zimski san. Ima tu svega, ali kad pišem najviše volim da sam potpuno čist i miran u svakom smislu. Ionako, postajem star za ta sranja. To je priča samo za posebne prigode.

Burroughs, Huxley, Kerouac, Bukowski (niz bi mogao ići u nedogled) - zbog čega je tako čvrsta veza između pisaca i opijata?

To je vjerojatno najgluplji način borbe protiv konvencija. S druge strane možemo pričati o proširenju vidika, izobličenju stvarnosti. Ono, evo - ovo je ono što vi ne znate, ono čega se plašite, a pošto smo mi hrabri i ne plašimo se sad ćemo vam reći par riječi o tome. Hm, pomalo se šalim. Svi mi bježimo od nečega. Netko busom, netko heroinom. Pisci bježe malo više pa sjednu u bus roknuti žutim. I to ti je to. Ako nećemo mistificirati stvari.

Pisce se obično doživljava kao one koji se suočavaju sa (i pišu o) "stvarima". Od čega pisci žele/pokušavaju/ne mogu pobjeći? Ili pak upravo bježeći pronalaze načine za suočavanje?

Bježiš, ali uvijek se susretneš sa samim sobom. Mogućnost bijega ne postoji. Ali uvijek postoji putovanje. Putovanje do suočenja. Otkidanje od stvarnosti možda samo služi kao neka vrsta slobodnog pada u suočenje.

 
Pobratimstvo pjesnika u svemiru


Kako bi smogao snage za "podnošenje života" u pjesmi Pismo Venjički obraćaš se mrtvom pjesniku, moliš ga da pošalje "nebeske votkice", jer: "Ne znam ja, Venjička, kako treba živjeti/Ne znam ni kako bi valjalo umrijeti/Nisam ni problem/nit' rješenje problema./Meni ništa nije sveto/Nema te zemlje, nema zastave, himne, ideje,/Ni u šta ja ne vjerujem/Ni u ljubav, Venjička, ona je tek crna i prljava". Pronalaziš li energiju u tom pjesničkom pobratimstvu lica u svemiru?

Pa, naravno. Jebiga, znaš kako je, čudna je to stvar, ali pisci koji ti nešto znače u životu postaju ti prijatelji. Ne poznaješ ljude, ali se srodiš s njima kroz njihovo djelo, postanu ti tako bliži nego neki ljudi koje poznaješ iz, što ja znam, škole, s faksa i sl.

Sjećaš li se prvog čitateljskog susreta s nekima od njih? Jesu li te na neki način ti pisci-prijatelji svojom posebnošću usmjerili/odredili?

Znam da je dječji svijet u knjigama za djecu bio puno uzbudljiviji nego onaj u kojem smo rasli. To me znalo dovesti u nevolje, jer sam uporno izmišljao nekakve haklberifinovske avanture ili spačke slične onima iz ćopićevih "Magarećih godina". Non stop sam nešto muljao i izmišljao. Kasnije, najsnažniji dojam je ostavila knjiga "CA Blues", Milana Oklopdžića. Nju sam dosta rano pročitao, negdje sa 13 godina sam nabasao na nju. Ona mi je otvorila potpuno novi književni svijet daleko od turgenjevljevih ladanja, bio je to svijet bitničkih lutalica.

Onda, jebiga, uđeš u pubertet i čuješ The Doors i Joy Division. Netko ti da na čitanje "Žene" od Bukovskog i Ginsbergov "Urlik". A još je i tada u pozadini svirao umorni Leonard Cohen, imao sam samo jedan njegov disk, "Songs from the room", nisam ni znao da je pjesnik. Bilo je to vrijeme prije interneta i čitao sam sve što mi padne pod ruku. Danas puno manje čitam ali sam daleko selektivniji nego u doba odrastanja. A svakako da te sve što konzumiraš određuje i usmjerava. To, valjda, ne treba posebno objašnjavati.

 
Pjesma pustinje

 
U zbirku Bulevar Narodne Revolucije ugradio si značajan broj referenci na književna imena, neka od njih spominješ i u prethodnom odgovoru. No zbirku ćeš u posljednjoj pjesmi zaokružiti jednom drugačijom referencom. Zbog čega na kraju zbirke stoji Bilal?

Ah, malo je blesavo objašnjavati vlastitu pjesmu, tumačiti je. Ja, kako rekoh, samo upisujem značenja, a volim drugima ostaviti da ih sami tumače. Ali, evo, to je pjesma o kraju svijeta, kraju čovječanstva, o apokaliptičnoj atmosferi koju živimo. Bilal je bio Muhamedov štitonoša, kojeg je prorok oslobodio ropstva, bio je prvi mujezin u povijesti. Kroz pjesmu se prepliću reference na Kuran - parafraziram na par mjesta opis kraja svijeta iz Kurana - prepliće se Bilalova sudbina sa sudbinom Borisa Marune, Wilhlema Reicha i mojom sudbinom. Svijet je postao pustinja, ovaj ljudski, to je to, a u toj pustinji mi tragamo za ljubavlju, za apsolutom, za bilo kakvim ispunjenjem. Potraga nije završena. Moramo, poput Bilala, ubiti svog mučitelja, razočarati se poput Marune, bivati osuđivani poput Reicha i usput s prozora gledati kako se gradovi pretvaraju u pustinje.

Na kraju pjesme "Bilal" glas umire u pustinji. Da li je poezija (u) današnjem društvu glas ili pustinja?

Bilal je bio glas. Stvarno je umro u pustinji. Ne zna mu se za grob. Ta crtica iz njegovog života govori o smrti pjevača/pjesnika (Cohen - "Singer must die"). Ono što je bitno je da pjesma ostaje zapisana. Netko će je drugi već pjevati. Priča će ići dalje.


***

Marko Tomaš rođen je u Ljubljani 1978. godine. Osnovnu školu je pohađao u Mostaru i Kljajićevu. Gimnaziju završio u Somboru. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA. Novinar je portala zurnal.info. Poeziju i prozu objavljivao u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici. Pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, njemački i engleski jezik. Živio je, studirao i radio u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Trenutno živi i radi u Mostaru.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Tema • 05.01.2014.

Živi čitaju mrtve

– Pretraži sve članke –