Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 30.09.2012.

Martin Heidegger : Uvođenje u metafiziku

"Uvođenje u metafiziku" tekst je predavanja iz ljetnog semestra godine 1935. i objavljen je 1953. godine. To je jedan od najvažnijih Heideggerovih radova, nastao nakon onoga što se u tijeku njegova misaona puta obično naziva okretom, obratom.

Knjiga započinje neobičnom Prethodnom napomenom: 'Ono izgovoreno ne govori više u tiskanom.' Evo kako je Heidegger osjećao svijet tog ljeta kada je držao predavanje: 'Duhovno propadanje Europe toliko je uznapredovalo da narodima prijeti gubitak i zadnje duhovne snage, koja omogućuje da se propadanje (mišljeno u odnosu spram sudbine ''bitka'') još uopće vidi i ocijeni kao takvo. Ova jednostavna tvrdnja nema nikakve veze s kulturnim pesimizmom, dakako ni s nekakvim optimizmom; jer pomračenje svijeta, bijeg bogova, razaranje Zemlje, omasovljenje čovjeka, mržnjom ispunjeno sumnjičenje svega stvaralačkog i slobodnog doseglo ne na cijeloj Zemlji već takve razmjere da su djetinjaste kategorije poput pesimizma i optimizma odavno postale smiješnima.'

Odmah nakon toga slijedi pasus u kojemu Heidegger konstatira kako Nijemci stoje u škarama, 'narod najbogatiji susjedima i tako najugroženiji, a u svemu tome i metafizički narod.' Piše o sudbini Europe i o mogućnosti da ta sudbina bude riješena na putu uništenja, što je gora opcija, kojoj suprotstavlja razvijanje 'novih povijesnih duhovnih snaga iz središta.'

Što se tiče Heideggera i nacionalsocijalizma, on je na nacizam gledao kao na prirodnu posljedicu unutarnjeg dinamizma kapitalizma. Marcuzeu je odgovorio kako se nije želio izjasniti protiv nacizma jer nije htio 'okrenuti list' kao toliki okorjeli nacisti - to bi, kaže Heidegger, značilo ponovno stati uz njih. Na koncu života rekao je kako ga je upropastio Nietzsche. I u ovom odbijanju da se pospe pepelom osjeti se Nietzscheova estetska odbojnost prema lošem društvu. Naime, nije gledao blagonaklono na suzdržanost intelektualaca spram Hitlera. Mislio je da su se trebali uključiti jer bi tada stvari bile manje loše. To je onaj realistički realizam ili benigni tumor Stanka Lasića. Za protivnike i kritičare Heidegger je bio dvostruki krivac: što je prije rata pričao i što je poslije rata šutio.

U 'Bitku u vremenu' pisao je ovako: 'Ali ako sudbinski tubitak bitno egzistira u su-bitku s Drugima, njegovo je događanje neko sudogađanje i određeno je kao udes. Njime označujemo događanje zajednice, događanje naroda. Udes nije sastavljen od pojedinačnih sudbina, jednako kao što ni skupa-bitak ne može biti shvaćen kao skupno pojavljivanje više subjekata. I u skupa-bitku u sitom svijetu i u odlučnosti za određene mogućnosti sudbine su već unaprijed vođene svojim tokom. Tek u sudioništvu i u borbi postaje moć udesa slobodnom. Sudbinski udes tubitka u njegovoj generaciji i s njom tvori potpuno, pravo događanje tubitka.'  

Što se tiče liberalnog kapitalizma, odnosno klasične libertarijanske distinkcije između otvorenih i zatvorenih društava, Heidegger je mislio kako će nam biti još gore ako ovladamo situacijom - da li je mislio da ćemo 'slobodu' koristiti kao najmučniji oblik kontrole ili ne, teško je znati. Amerikanizaciju je prezirao i generacijski je pripadao intelektualcima koji su bili za Belu Bartoka a protiv Dukea Ellingtona, da se tako izrazimo. Fašizam je za njega prije svega epohalni susret između čovjeka i tehnike, a s prezirom odbacuje rasne teorije, nacistički kvazi-biologizam, jednako kao što ne smatra bitnim rasprave o ljudskim pravima, dok demokracija za njega nije baš najbolji odgovor na zahtjeve vremena. O takvim pitanjima govori kao o sociologiji, koju je prezirao.

Kada mu u knjizi 'Martin Heidegger u mišljenju na putu' Richard Wisser spomene Marcusea, Heidegger mu maltene preko ramena dobaci: to nije filozofija, nego sociologija. Rorty je u 'Konsekvencama pragmatizma' napisao: 'Možemo da zaključimo da je Hajdeger napravio odličan posao zaštitivši se od potencijalnih kritičara kao nijedan filozof u istoriji pre njega. Izgleda da nema standarda po kome bi se on mogao meriti, osim da se apriorno opredelimo protiv njega.'

Problematičan je Heidegger. Ono isto što je Kant smatrao ključnom čovjekovim potezom, Heidegger je računao kao pogrešni korak. Kant u 'Nagađanjima o početku povijesti čovječanstva' piše: 'S vremenom je, međutim, sve veća raskoš gradskih stanovnika, a prije svega umijeća da se dopadnu, kojim su gradske žene bacale u zasjenak prljave sluškinje iz pustinje, morao za pastire biti veliki mamac koji ih je navodio da se povežu s gradskim stanovnicima i da se prepuste privlačnoj snazi sjajne bijede gradova.' Heidegger je bio na strani pastira koji su ostali na pustopoljini.

Spomenuti 'obrat' u mišljenju mnogim je interpretima bio čudan. Ne po svojim posljedicama, nego jer ga po mnogima nije ni bilo, pisali su kako nije proizlazio iz dotadašnjeg filozofovog mišljenja. Radilo se o Heideggerovu razočaranju u nacionalsocijalizam i povlačenju od svijeta politike. Čuveni citat iz 'Uvođenja u metafiziku' glasi: 'Konačno, ono što se danas unaokolo nudi kao filozofija nacional-socijalizma, ali s pravom unutarnjom istinom i veličinom tog pokreta  (naime, s pokretom  planetarno određene tehnike i novovjekovnog čovjeka) nema ni najmanje veze...'

'Tekst je objavljeno predavanje, no i oko toga ima raznih glasova. Prvo okret. Habermas, koji je tada bio student, ljutio se na Heideggera što nije cenzurirao samoga sebe, i uvjeren je kako je Heidegger do kraja ostao nacist. Heideggerove razloge (neke od njih) smo naveli. Riječi iz citata u zagradi Heidegger nije izgovorio, ali je tvrdio da su postojale u rukopisu; Reiner Marten, koji je 1953. Pomagao Haideggeru u korekturi, ne sjeća se zagrada. Svjedočenja ima još: W. Bröcker tvrdi kako je Heidegger 1935. govorio o 'veličini Pokreta', a ne 'veličini ovog pokreta' itsl.

Ali knjiga je fundamentalna. I ima sama svoju vlastitu obranu kojoj nije potrebna ničija posebna apologetika. S jedne strane kapitalizam, s druge boljševizam. Nacionalsocijalizam je za Heideggera 'treći put', neophodan za izlaženje iz prevlasti tehnicizma i nihilizma. Nakon razočaranja povlači se prema interpretacijama pjesnika, ostaje u provinciji, piše tekst na temu, kojemu se, donekle nepravično, ruga Adorno u 'Žargonu autentičnosti', distancira se od narastajućeg francuskog egzistencijalizma, odbija preseljenje u Berlin; piše po poljskim stazama, ukratko.

Njegova razočaranost kapitalizmom i komunizmom nešto je što i danas stoji u zraku kao nepremostiva činjenica vremena. Bio je najveći filozof Dvadesetog stoljeća, a to je ostao i u ovom stoljeću. Nije se dogodila nikakva revolucionarna revizija koja bi ga smjestila na marginu mišljenja. Možete ga, kako je dobro primijetio Rorty, jedino apriorno odbaciti. Gdje god krenuli, u kojem god pravcu mišljenja išli, zateći ćete velike stope u pijesku. On je tu bio prije vas. I neće vam, kao zločestom Adornu, pasti na pamet da se podsmjehujete opanku u koji je bilo obuveno to golemo stopalo.

 
Martin Heidegger: "Uvođenje u metafiziku"
Preveo Damir Barbarić

AGM, 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Martin Heidegger –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –