Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Neven Vulić • 21.11.2013.

Merita Arslani : Probudi me kad prođe

Tretman, ali i nedostatak određenih tema u masovnim medijima, od kojih se tu prilično ističe onaj internetski, nije baš teško zapaziti. U masi erotiziranog ili pornografiziranog sadržaja rijetko se tematiziraju ozbiljni problemi nemoćnih, a i kada se to radi često su te priče senzacionalistički, tendenciozno ili dnevnopolitički obrađene, i vidljive su kratko, sve dok se nova starleta nezgodno ne spotakne prilikom neke filmske premijere ili se ne istakne slična light zanimljivost.

Naravno, bilo bi pomalo morbidno da se priče iz crne kronike bacaju na naslovnice svakih pet minuta, ali trenutna situacija u kojoj je prosječan konzument vijesti i vjestica naviknut na besadržajno žutilo i senzacionalistički pristup ipak odaje snažnu potrebu za mijenjanjem uredničkog stava koji smatra kako teške teme ljude ne zanimaju.

Kada se tom kontekstu koji kao da negira postojanje nepopularnih, ali ozbiljnih društvenih problema pojavi ovakav roman, prva rekacija je naravno pozitivna jer nedostaje ljudi koji su se spremni baviti tim određenim segmentom društvene politike, pogotovo s obzirom na vezana ljudska iskustva i način na koji se ta društvena politika bavi nama.

 
Tako drugi roman Merite Arslani "Probudi me kad prođe" tematizira problem nasilja u obitelji, a navezuje se na naslov prvijenca koji nije situacijski toliko daleko od buđenja. Naime, radi se o spavanju. "Anđeli će samo zaspati" nudi priču o smrti i nebeskim stvorenjima koju su medijski pogurnuli i Miljenko Jergović i Ante Tomić (na poleđini knjige njihove su preporuke), te je roman na kraju nagrađen Kiklopom za debitante. Iako je Arslani je u prvom romanu ispričala za mene presladunjavu i literarno neozbiljnu bajku o anđelima koji ostaju na zemlji kako bi olakšali prijelaz onih dobrih i umirućih na drugu stranu.

U novom romanu na nešto manje od 200 stranica pratimo povratak istraumatiziranog sina koji odmah po izlasku iz aviona strepi od ponovnog susreta s roditeljima, ponajviše ocem, jer mu je njegova sustavna tortura iz predadolescentskog i adolescentskog doba ostavila duboke emotivne posljedice - a zato je i pobjegao.

Obiteljska dinamika zatim se naglo i radikalno mijenja. Iz jedne stereotipne situacije - nasilan i hladan otac, submisivna majka, napaćeni sin; u nekih se stotinu stranica u sredini romana prelazi u drugu - bespomoćan i topao otac, sebična i samoživa majka, napaćeni sin. Opisati nespretnost i plitkost, a ponekad i nedostatak autoričinih opravdanja postupaka njezinih likova, ovdje postaje pomalo teško.

Otac se zbog dvostrukog moždanog udara više gotovo uopće ne može pokretati, te ga novootkrivena krhkost uskoro iskupljuje cjeloživotnih zlodjela prema vlastitoj obitelji. Tako njegov sin u kratkom periodu zaboravlja svoje tužno djetinjstvo i dosadašnji život, te ekspresno oprašta ocu koji spoznaje svoju krivnju. Njih se dvoje toliko približe da Marko na kraju i prihvati ispuniti očevu želju da ga eutanazira.

Da, očeva nepokretnost katalizator je normalizacije njihovog odnosa, ali iz nekog razloga majka sada postaje bad guy, ne posjećuje oca u bolnici, te odbacuje i sina. Gurnuta je u ulogu vještice, ali što se zapravo dogodilo, zašto je rohada izvršena, i zašto se ona tako isključila - nije jasno, jer to u romanu nije objašnjeno. Majka se u jednom trenutku jednostavno odvojila od radnje, polako prestaje biti u tekstu, kao da je njena neprisutnost znak krivnje, a ne profulana autorska strategija.

Majčina nova okrutnost prikazuje se škrto, neuvjerljivo i loše. Tako je romantična majka Sofija koja je na početku romana bolji svijet pronalazila još jedino u knjigama sredinom teksta pljusnula sina, a na kraju se ta vještica s Cmroka ponašala kao da je ona žrtva. S druge strane, onaj koji je na 15. stranici romana tvrdio kako su batine normalan dio odgoja postaje svetac koji se na kraju osjeća odbačeno i kojem sin plače u naručju.

No veći je problem što je ženski tihi partner zaista bešuman, te je preuzeo krivnju skupa s ulogom neuvjerljive marionete, pogotovo kada se uzme u obzir kakav je potencijal takvog ženskog lika. Spominju se samo vanjske manifestacije njene promjene ponašanja, dok unutranje razloge možemo tek naslućivati. Problem je u tome što ta čitateljska slutnja ukazuje u potpuno krivom smjeru od onoga kojim je otputovao ovaj tekst.
 

Tako se ovdje može postaviti niz pitanja, primjerice: Zašto je žena prikazana negativno kada je to kanon mainstream medijskog prikaza? Ne bi li se moglo očekivati od ženskog autora aktivistički nerv smjera suprotnog od matice? Ali ok, i život piše čudne priče, pa je sve to zaista moguće, ali zbog čega? Što se time točno htjelo postići? Jer teško je povjerovati autorici svakom prilikom kada njeni likovi gaze svoju osnovnu psihologiju, i kada se ne nudi dovoljno objašnjenje - zašto?

Također treba imati na umu kako je primarna tema ovog romana zapravo nasilje nad djecom, i tu je glavni krivac otac, tihi partner je majka. No prestaje li zaista u potpunosti očeva odgovornost priznanjem krivnje? Iskupljuje li njegova slučajna krhkost tijela tridesetogodišnje maltretiranje? Mogu li se cjeloživotni osjećaji i stavovi isključiti i uključiti kao da imaju prekidač? Je li majka zaista jedini i glavni krivac, kako je implicirano na kraju romana? Ako nije, zašto to nije bolje objašnjeno? Jer ovdje se radi o prilično ozbiljnim temama koje iziskuju isto takav - prilično ozbiljan pristup.

Sve navedeno podsjeća na igru lutkama, u kojoj zaigrano dijete izgovara neke riječi umjesto svojih nepokretnih žrtava koje nemaju izbora, nego se nošene vanjskom silom moraju pokoravati, i raditi protiv svoje volje. Tu se radi o obliku nasilja nad likovima, koji se u jednom trenu mrze, u drugom vole, u jednom su dugogodišnje žrtve, u drugom zbacuju traume sa sebe kao mrvice s odjeće nakon večere. Sve je to motivacijski prekonfuzno i preshizofreno, ali ne na onaj dobar način.


Kada sam počeo čitati tekst učinio mi se hrabar, krenuo je u krajnje nepopularnu temu obiteljskog nasilja koja sasvim sigurno nije dovoljno medijski prisutna, i kojim se treba baviti više, no roman je loše realiziran. Pravila koja si ovaj tekst nameće su nejasna, te se jako teško naslućuju razlozi zamjene teza i moralnog položaja roditeljskih likova koji bi opravdali te postupke. Nije dovoljno samo ispričati priču - ona mora imati nekog smisla.

Dok je roman mjestimično i uspio (prvih 50-ak stranica, segmenti odnosa oca i sina poput zapisanih priča iz djetinjstva) problema je puno više: patetika, poluostvareni denotativni dijalozi, klišeji i stereotipi, porazna i plitka poruka romana koja simplificira pitanje odgovornosti, krivnje, ali i muškoga i ženskoga u društvu, neinventivan i povremeno nespretan jezik.

Sve navedeno povremeno više podsjeća na tragičnu sapunicu, ili pravu meksičku sapunicu, kako kaže sama autorica pred kraj romana, nego na ozbiljnu književnost. Čovjek se često zapita koja je zapravo poruka, i na kraju ostaje s više neodgovorenih pitanja nego na početku.

Uvjerljive teme oprosta, krivnje, nasilja i obitelji pomiješane su s onom eutanazije, i tako smo se našli u kolopletu preteških motiva koji ovih kratkih 200 stranica nisu odveli nikamo, premda su nasilno pokušali. Ogoljeno i simplificirano prikazivanje toliko bitnih društvenih problema unutar ovako napisane priče nije zadovoljilo, a možda je i kontraproduktivno.

Na poleđini ovog romana Zoran Ferić kaže: Čitati i ne zaboraviti. Možda je i taj paratekstualni dio romana također trebalo skratiti, pa da piše samo: Zaboraviti.

 
Merita Arslani: "Probudi me kad prođe"

Naklada Ljevak, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –