Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 01.11.2012.

Michael Burleigh : Treći Reich

Teško se može zamisliti preuzetniji naslov od Michael Burleighove "Nove povijesti" Trećeg Reicha, objavljene 2001. godine, a kod nas prevedene uz odlične opaske i ispravke prevoditelja i redaktora Vuka Perišića.

Što to može biti tako ekskluzivno "novo" nakon više od pedeset godina sustavne evropsko-američko-svjetske historiografije Trećeg Reicha, a da zaslužuje stati u naslov? Što bi to bilo "novo" u odnosu na povijest koju su ispisivali Peter Calvocoressi i Guy Wint, Ian Kershaw, Eugen Kogon, Victor Klemperer, Saul Friedlaender, Raul Hilberg, Gert Mak, Eduard Čalić, i još tisuće drugih povjesničara i publicista, uključujući memoariste i romanopisce, od Winstona Churchilla i Alberta Speera, do Kertesza, Sempruna, Wiesela, Canettija i Grassa, da navedemo jednog nacističkog zločinca i šest nobelovaca koji su na ovaj ili onaj način pisali o iskustvu Trećeg Reicha.

Povijest Trećeg Reicha britanski povjesničar naziva "karnevalom bestijalnosti", i to je sintagma koju često varira. Treći Reich je bio histerično carstvo gremlina, naglavačke postavljen svijet. Liječnici su masovno sprovodili ubijanje „života nedostojnih života"; očajni, neprilagođeni pijanci postajali su stranački batinaši; SA-ovci su tjerali starije građane da četkicama za zube čiste ulice; snažni mladići su se iživljavali nad starcima, ženama i djecom; vatrogasci nisu gasili goruće sinagoge; brutalni zatvorski čuvari poticani su da čine što ih je volja; ljudi su bacani u jame pune izmeta; suci su odbacili zakon; odvjetnici su odbacili branjenike; luđak je dobio zapovjedništvo nad koncentracijskim logorom; djeca su postala brutalnija i gluplja, ljudi s djecom počeli su zaviditi onima bez djece; vojnici su poticani u bezobzirnosti; SS-ovci su stajali u bijelim kutama i sa stetoskopima oko vrata u logorima uništenja; propagirano je nepušenje a ljudi su gušeni plinom; propagirano je vegetarijanstvo a ubijani su ljudi; čitave političke skupine su uništavane; čitave društvene grupe su uništavane; čitave vjerske zajednice su uništavane; čitave etničke zajednice su uništavane; a totalno uništenje na kraju je namijenjeno i samim Nijemcima i samoj Njemačkoj...

Iznad svega tog luđačkog karnevala poput „krnje" je stajao "princ fašnika", lik idealnog Arijevca, koji je bio "plavokos kao Hitler, vitak kao Goering, lijep kao Goebbels, heteroseksualan kao Roehm, s prezimenom Rosenberg" (iz zapisa o nacističkoj Njemačkoj Samuela Becketta), a čemu još možemo i dodati: oštrovidan poput Himmlera, oštrouman poput Hessa, biofilan poput Heydricha, itd., itd.

U opisu tog "karnevala bestijalnosti" Michael Burleigh ne stavlja naglasak na opća mjesta političke i vojne povijesti, već se prije svega koncentrira na društvenu povijest i povijesnu situaciju malog čovjeka u tom izokrenutom svijetu. Na toj metodološkoj točci Burleigh lomi svoju "novu povijest" i daje sadržaj naslovu svoje knjige. Pišući o programu eutanazije Burleigh postavlja pitanje tko su bili žrtve, i tko su bili egzekutori.

Pišući o raspadu pravne države pokušava pronaći pojedinačne suce, odvjetnike. U invaziji na SSSR ne zanimaju ga toliko bitke i vojne operacije koliko pozicija običnog vojnika, onog koji je upregnut u kampanju neviđenih ratnih zločina, i onog koji će se naći poražen kod Staljingrada. U traganju za džepovima otpora unutar Trećeg Reich Burleigh kreće u potragu za biografijama zaboravljenih ili nepoznatih pojedinaca.


"Novu povijest" započinje poglavljem „Weimarska Republika i NSDAP 1918.-1933.", nastavlja poglavljima o smrti vladavine prava, njemačkim Židovima i njihovm susjedima, ratnom okupacijom i kolaboracijom, nemoći Blitzkriega u SSSR-u, ratom protiv Židova i pokretom otpora u Njemačkoj, a završava mirom i „američkim stoljećem". S bilješkama, kazalom imena i tek pokojom fotografijom i kartom "Treći Reich: Nova povijest" prelazi 1100 stranica. Za takvu povijest to nije puno: samo prvi dio Hitlerove biografije Iana Kershawa ima 840 stranica, dok drugi dio Saul Friedlaenderovih povijesti progona i uništenja Židova u Trećem Reichu ima 870 stranica. No premda Burleigh neke povijesne epizode preskače a neke briketira, iziskujući od čitatelja određeno predznanje, "Nova povijest" je vrlo dobro struktuirana knjiga.

Središnje pitanje povijesti Trećeg Reicha jest kako se nešto tako moglo dogoditi, kako je postalo moguće, i zašto baš u Njemačkoj i u njemstvu. Uzroci nacizma traženi su u njemačkom romantizmu, njemačkom militarizmu, njemačkom porazu u I svjetskom ratu, i velikoj svjetskoj krizi. No romantizam su imali i Englezi, početkom XIX stoljeća po militarizmu su bili zloglasni Francuzi, u I svjetskom ratu među poraženima je bila i Turska, a svjetska kriza se originalno u Njemačku prelila iz SAD-a.

Njemstvo i Njemačka nisu tajanstveni sastojci nacizma. Upravo suprotno, Nijemci su bili prve žrtve nacizma, počevši s ukidanjem parlamentarizma i uvođenja diktature, preko čistki političkih i ideoloških neprijatelja (uključujući i vrhušku SA), eutanazije i sterilizacije bolesnih osoba i osoba s nasljednim bolestima, do masovne ratne mobilizacije stanovništa, i naposljetku Hitlerove naredbe da se poraženom njemstvu, nedostojnom vođe, uništi kompletna industrijska, prometna i energetska infrastruktura a Njemačka pretvori u "krumpirište".

Burleigh ne navodi eksplicitno da su njemstvo i Njemačka bile prve žrtve nacizma, ali to proizlazi iz njegova shvaćanja povijesti i diktature, iz čitavog niza točaka otpora koje u knjizi navodi: od tradicionalnog katoličkog hodočašća u mjestu Sankt Annaberg kojem su se nakon nacističkog ometanja pridružili komunisti, socijaldemokrati i Jehovini svjedoci, demonstrirajući solidarnost s progonjenim kršćanima, preko burnog aplauza na posljednjem njemačkom koncertu dirigenta Šleske filharmonije Hoesslina, koji je bio prisiljen izabrati između svoje supruge Židovke i svojeg položaja, ili slučajeva pukovnika Hellmutha Stieffa koji se u okupiranoj Varšavi nije osjećao "kao pobjednik, nego kao krivac", i Hansa Ostera iz vojne obavještajne službe koji je dojavio početak napada na Dansku i Norvešku, ne smatrajući se zbog toga izdajnikom, pa do svih onih komunista, socijaldemokrata, katolika, protestanata, Jehovinih svjedoka, konzervativaca, aristokracije, zavjereničkih generala, i naposljetku zavjereničkih pukovnika na čelu s grofom Stauffenbergom - a koji su ispisivali povijest njemačkog otpora.

Navodeći epizodu vikara Bonhoeffera i biskupa Bella iz Chichestera koji su Vladi Njegova Veličanstva prenijeli poruku o važnosti zavjere protiv Hitlera, Burleigh usputno navodi kako su „usprkos Bellovim naporima, Britanci ostali nespremni razlikovati Nijemce i naciste". Njegova "nova povijest" Trećeg Reicha, pisana iz pozicije tzv. "malog čovjeka", upravo ističe takvo "razlikovanje".

Nacizam nije ekskluzivno njemački fenomen zla, iako su nacisti pokušavali instrumentalizirati njemstvo i njemački nacionalni identitet. On je mnogo šira i dublja socijalna patologija, koja se i danas javlja na raznim geografskim točkama, i možda još važnije, u raznim oblicima i doziranjima.

 
Michael Burleigh: "Treći Reich: Nova povijest"
Preveo Vuk Perišić

Fraktura 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –