Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 19.03.2015.

Milena Benini : Svećenica mjeseca

Fantasy je – a čini se da je povijesno oduvijek bio – literatura za "burna vremena“ kad je središnja vlast osjetno oslabljena, bujaju bande službenih i neslužbenih razbojnika, a ideološke hegemonije teturaju: bude se milenijske sekte i lažni proroci, i svi mi tražimo nove svete knjige pa također i u umjetnosti individualizam gubi tlo pred "zbrajajućom i složenom“ kreativnošću. Zasigurno skoro sav fantasy proizlazi iz iskustva podčinjenih društvenih grupa. (Darko Suvin: "Preživjeti potop – fantasy, po-robljenje i granična spoznaja“, Mentor, 2012.)
 

Nije mi namjera nadovezivati se na kratku Suvinovu raspravu koja "problemu“ fantasyja pristupa iz marksisitčke perspektive već mi je namjera proučiti može li se fantasyju korisno pristupiti bez posezanja za uobičajenim apokaliptičkim tonom koji u rastućoj popularnosti toga žanra vidi u najmanju ruku konačni dokaz skorašnje propasti civilizacije. Čini mi se bespredmetnim služiti se drugačijim kritičkim modusom. Iako je "Svećenica mjeseca“ doživjela svoje tiskano izdanje prije nekih pola godine, riječ je o dobro poznatom tekstu koji je prvotno serijaliziran na autoričinom blogu gdje je i postao popularan.

Nemala žanrovska publika odavno je već zauzela stav prema "Svećenici Mjeseca“, a kako "Moderna vremena“ ipak nije žanrovski portal "polemika“ sa Suvinovim čitanjem fantasyja na primjeru "Svećenice Mjeseca“ ne bi funkcionirala bez navođenja gomile primjera koji bi ubili boga Isusa čak i u čitateljima koji su izdržali do ove rečenice. Manimo se stoga epistemološke rasprave o fantasyju – pobliže određenje pojma ovom nam prigodom nije ni od kakve koristi.


Čini se, uostalom, kako je modus obrane jedini mogući način pisanja o žanru, barem kad se o njemu piše izvan žanrovskih "glasila“. Čini se, također, kako je Mileni Benini obrana potrebna iz barem dva razloga – zbog grijeha fantastike zbog kojeg se još uvijek nije skrušeno pokajala u očima svekolike kulturne javnosti i zbog grijeha domaće fantastike koja je, ako je suditi prema broju prodanih knjiga Georgea Martina i J. K. Rowling nasuprot broju prodanih primjeraka domaće žanrovske proze u posljednjih desetak godina, daleko inferiornija od uvozne. Ipak, ako joj je bilo kakva obrana i potrebna, Milena Benini može se braniti i sama. Bilo bi bahato ustvrditi da školovana osoba sa sveučilišta St. George u Oxfordu s bogatom prevoditeljskom, spisateljskom i intelektualnom bibliografijom iza sebe to ne može. Odbacit ćemo stoga i taj modus – konstantna borba s predrasudnim vjetrenjačama iz jednog i drugog tabora umori čovjeka, a i upitnog je učinka.


Je li, dakle, "Svećenica Mjeseca“ fantasy? Jest. Bi li to trebalo biti bitno ikome na ovome svijetu? Ne bi. Sve što bi nas trebalo zanimati jest vrijedi li "Svećenica Mjeseca“ vremena i novca, a da bi se do tog odgovora došlo potrebno je napokon reći i riječ ili dvije o samoj knjizi. Prije svega, tehničko upozorenje. "Svećenica Mjeseca“ nije završena priča (što je fantasy bez par nastavaka). Na anglo-američkim tržištima to ne bi predstavljalo veliki problem. Osim u Martinovom slučaju, nastavci nekog književnog serijala izlaze pristojnom brzinom. Kod nas je, iz raznih razloga, priča nešto drugačija. Vjerojatno najboljem domaćem fantasyju ("Zmije Nikonimora“ Sanje Lovrenčić) trebalo je 6 godina od prvog do posljednjeg toma. Utoliko, budite upozoreni kako je U Hrvatskoj iskustvo fantasyja namijenjeno strpljivima. 

U svijetu "Svećenice Mjeseca“ u rat se marišira pod zastavom bogova. U našem svijetu, u rat se maršira i pod drugim, čak i apstraktnijim, zastavama.

Svećenica Mjeseca Benini Milena

Čini mi se da u "Svećenici mjeseca“ postoje barem tri mjesta vrijedna pozornosti i sva se tri prelijevaju iz domene pseudopovijesne fantastike u "nulti svijet“ čitateljevog iskustva.

Na prvom je mjestu pitanje bogova. Srednjostrujaška književnost, za razliku od fantasyja, problemu boga (bogova) uvijek pristupa ili u skladu ili u opoziciji s temeljnim relegijskim narativom neke kulture. U našem konkretnom slučaju dominantni katolički narativ dopušta kritički odmak od institucionalne hermeneutike Svetoga pisma (što se uglavnom manifestira kao kritika Crkve), eshatološke meditacije (relativno rijetki tekstovi o svrhovitosti patnje) ili osobne vjeroispovjesti (više ili manje skeptične, ili pak potpuno predane ideji boga). U svim slučajevima, osim u eksplicitno vjerskim tekstovima, ontološki status božanstva pod znakom je upitnika pa se stoga ni jedan književni lik nije primoran postaviti prema tom problemu. S obzirom da bogovi još uvijek ne hodaju zemljom, književnost srednje struje može ih potpuno ignorirati pa da još uvijek ostane relevatna kao književnost. Kako fantasy nema obvezu mimetičke reprodukcije iskustva života, tako se u njemu bogovi mogu manifestirati kako im god padne na pamet.

U "Svećenici Mjeseca“, bogovi su, recimo, savršeno stvarni, s vrlo opipljivim moćima i kapricioznim karakterom stanovnika helenskog panteona. Njihov utjecaj na svijet nije metafizičkog karaktera pa se stanovnici toga svijeta nužno moraju postaviti u odnos s njima. Kako fantasy ipak nije zatvoreni sustav koji reflektira samoga sebe tako i "Svećenica Mjeseca“ teatrom bogova i njihovih sljedbenika problematizira odnos gotovo apsolutne moći institucije/sustava i pojedinca prispodobiv iz svakodnevnog iskustva "nultog svijeta“. U svijetu "Svećenice Mjeseca“ u rat se marišira pod zastavom bogova. U našem svijetu, u rat se maršira i pod drugim, čak i apstraktnijim, zastavama. Etička dimenzija problema ostaje ista i bit će zanimljivo vidjeti kako će je Benini do kraja pripovijesti razraditi.


Drugo mjesto od interesa je rodna dimenzija predočena kroz lik Kalaide, naslovne svećenice mjeseca i jednog od dva glavna fokalizatora romana. U "Svećenici Mjeseca“ Kalaide podjednako otkriva i sebe i svijet. Od malena izolirana u nekoj vrsti samostana, identitetski formirana diskursom služenja pretpostavljeno dobrohotnoj božici Matrielen, Kalaide će, nakon što zakorači u svijet izvan samostanskih zidina, morati nanovo izgraditi temelje vlastitog identiteta, što se neće pokazati nimalo lakim jer svijet oko nje poznaje samo dvije moguće uloge - ulogu kozmičke služavke i ulogu dvorske dame/djeve u nevolji.

Ako pitanje božanstava propituje etičku poziciju pojedinca u odnosu spram transcendentalne moći, rodno pitanje propituje poziciju pojedinca u odnosu spram Sustava. Problem Kalaidine pred-određenosti ne iscrpljuje se u kulturnim praksama izmišljenog, pseudopovijesnog sustava romana, već se analogijski prelijeva i izvan granica teksta gdje su momenti prisile tek nešto suptilniji.  


Treće mjesto interesa je romansa Kalaide i Enaora, drugog glavnog fokalizatora romana. Uz to što je Enaor tragična romantičarska figura koje se, da nije brutalne ratničke dimenzije, ne bi posramili ni Keats ni Shelley, Enaor je i jedan od Drevnih. Igrom slučaja, posljednja dva romana koja sam čitao ("Poslednji Srbin“ Bobana Kneževića, "Weaveworld“ Clivea Barkera) igrala su se konceptom starijih, drevnijih (implicitno mudrijih) naroda/rasa, a s obzirom na...u nedostatku bolje riječi...retardiranost ideološke i pripovjedne izvedbe kod oba spomenuta autora, izvedba Milene Benini možda mi se učinila pozitivnijom no što "objektivno“ jest.

U svakom slučaju, romansa Kalaide i Enaora inteligentno je napisana kronika susreta potpuno različitih svjetova koja, doduše, zaobilazi inherentne probleme takve komunikacije prikladnim fantastičnim trikom, ali svejedno zavodi već samom činjenicom što Benini ni od Enaora ni od Kalaide ne piše debile.


"Svećenica Mjeseca“ nije bez mana, no iste se trenutno čine nebitnima. Kad se u nekoj, nadam se doglednoj, budućnosti pripovijest zaokruži moći će se detaljnije suditi o dometima književne konstrukcije koje je "Svećenica Mjeseca“ tek dio. Do tada, valja vam se prepustiti postojećem tekstu i zanemariti sve eventualne ograde koje bi mogli imati prema fantasyju.

Milena Benini

Svećenica Mjeseca

  • Zagrebačka naklada 11/2014.
  • 320 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532521610
  • Cijena 170.00 kn

Roman koji se izdvaja se iz mnoštva fantastičkih naslova koji se pojavljuju u zadnje vrijeme upravo time što  svoj svijet izgrađuje na lokalnim, a ne anglosaksonskim temeljima, te što izbjegava pojednostavljene crno-bijele podjele i umjesto toga nudi čitatelju kompleksne likove.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –