Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jagna Pogačnik • 22.09.2005.

Miljenko Jergović - "Gloria in excelsis"
Održava se
01.01.1901.

»Postoji samo jedna istina, cijela kao stijena, a ipak sastavljena od tri dijela. Nema na svijetu više od tri čovjeka, tri sudbine i tri priče«, rečenice su koje će čitatelj pronaći pri samom kraju novog romana Miljenka Jergovića. Iako će ih izgovoriti sporedan i ne baš simpatičan lik, čitatelj će shvatiti kako je agent komunističke tajne policije taj koji nosi još neke dodatne i odgovarajuće ključeve za brojne brave Jergovićeva romana objavljenog u novopokrenutoj biblioteci domaće proze »Jutarnjeg lista«. Da se radi o bilo kojem drugom naslovu rečenica izgovorena iz pristojnosti glasila bi kako je Jergoviću pripala čast otvoriti tu biblioteku, no »Gloria in excelsis« je toliko fascinantan roman da je potrebna preinaka – biblioteka »Premijera« je ta koja je imala čast biti otvorena ovim Jergovićevim naslovom.

Jedan roman, sastavljen od tri dijela, odnosno tri priče, tri sudbine koje pripovijedaju tri pripovjedača, nevjerojatno je složen i gust, dodatno usložnjen uplitanjem brojnih sudbina drugih u priče trojice pripovjedača - što je i inače tipičan Jergovićev postupak - a opet funkcionira kao cjelina, »cijel kao stijena«. »Gloria in excelsis« posve je sigurno, pa i ne samo zbog složenosti svoje strukture, do sada najkompleksniji roman ovoga autora, u kojem se s nevjerojatnom zrelošću – čak bismo mogli reći fascinantnom za pripadnika svoje generacije - prihvatio nekih »teških«, čak metafizičkih tema. Podatak kako je na romanu, u idejnom smislu, autor radio nekih desetak godina, stoga doista nimalo ne začuđuje.

»Gloria in excelsis«, roman u kojem tri na prvi pogled vrlo »daleka« pripovjedača pripovijedaju svoje priče, otvara i jednu posve novu stranicu u Jergovićevom opusu. Predavši prvu pripovjedačku palicu fra Marijanu, franjevcu samostana Sv.Katarine u Kreševu, koji u žanru ljetopisne kronike zapisuje što se u tri osamnaestostoljetne godine zbivalo u i oko samostana - »jer zapisano će ostati upamćeno« - Jergović nije samo (jezično i stilski) uspješno položio ispit iz simulacije historiografskoga žanra u pravom smislu riječi. Osim što je samo naizgled začudno doveo u vezu priče iz Kreševa otprije dva i pol stoljeća s pričama koje se zbivaju u mnogo nedavnijoj prošlosti, netom nakon završetka 2. svjetskog rata, Jergović je zapravo ispričao svevremensku priču, a simulacijom ljetopisa itekako je iskazao i svoj stav prema tradiciji bosanskog pripovjedaštva. Ne samo ljetopisnoj (jer, fra Marijan predložak ima u »stvarnome« fra Marijanu Bogdanoviću, bosanskom franjevcu i ljetopiscu), nego i andrićevskoj – treba li podsjećati na Andrićevu prozu nastalu interpretacijom istog tog, ljetopisnog žanra. Pa iako ga je kritika i do sada percipirala u tom kontekstu, ovdje su ipak predočeni najsnažniji dokazi za to.

No, priča drugog pripovjedača, Željka Ćurlina, pilota RAF-a koji je sudjelovao u bombardiranju Sarajeva 2. travnja 1945., kritici otvara i neke druge kontekste. Ćurlinova priča zbiva se tijekom četiri mjeseca koje je proveo u Zagrebu, dakako uz brojne reminiscencije i »uplitanja« čitavog niza drugih likova i sudbina, i ta slika postratnog, egoističnog, kukavičkog i malograđanskog Zagreba (jezično i stilski) negdje je na tragu one krležijanske, ali i marinkovićevske slike, no dakako to je samo odjek, namjerno međuvremensko povezivanje, nalik na ono na kojem bazira čitav svoj roman. Treći pripovjedački glas pripada Šimunu Paškvanu, nekadašnjem računovođi, a sada ključaru jednog sarajevskog podrumskog skloništa. Njegova podrumska priča traje samo osamdesetak minuta, toga kobnog 2. travnja 1945. u kojem će jedna bomba zauvijek obilježiti ne samo njegov i život ljudi koji su se zatekli u tome podrumu, nego i čvrsto povezati sudbine dva, naizgled daleka pripovjedača ovog romana.

I sarajevska je priča, iako se zbiva u najkraćem i najzgusnutijem vremenu, prepuna epizodnih priča, likova i sudbina, a tu će se nakratko i jezovito pojaviti i jedan »stvarni«, nefikcionalni lik – Maks Luburić. Jergović je, kako to i treba biti u romanima koji zaviruju u povijest, i inače u svoj epizodama i likovima bogat roman upleo i nefikcionalne likove, no osim epizode s ustaškim krvnikom, svakako je najupečatljivija ona koja se odvija u zagrebačkoj katedrali gdje misu bez publike predvodi Stepinac. Pojedine epizode upletene u ionako fascinantne tri pripovjedačke linije toliko su zaokružene da bi posve komotno, kad bi se radilo o nekom drugom piscu »ekonomičnijem« u trošenju ideja i građe, mogle stajati samostalno. Sjajna je, tako, priča upletena u onu Ćurlinovu, o sudbini strica njegove majke, Amidže Pepija, koji je boravio u zagrebačkom hotelu »Esplanade« i čija smrt ima nekoliko verzija, zavisno o onome tko priča, a kroz nju je ispripovijedano toliko toga o prijeratnom Zagrebu, ali i nadopisana sama Ćurlinova priča. Sjajne su i mnoge druge epizode, od onih kreševačkih, preko sarajevskih do zagrebačkih, i u svima njima precizno se nadopunjava društvenopovijesna pozornica na kojoj Jergović gradi svoju priču/priče, ali i svaka je pojedinačni biser za sebe, prepun detalja, oplemenjen emocijama, poetskim slikama, pa i plemenitom patetikom jer se bez nje, doista ne mogu ispričati sve te priče o ratovima, požarima, bolestima, ljubavima, tragedijama, velikim idejama, pogrešnim snovima, prijateljstvima, izdajama i dr.. A kad se na kraju romana tri pripovjedne linije dodirnu i isprepletu (pogrešno bi bilo baš reći spoje!), a to će se dogoditi čak i uz pomoć svjevrsne iracionalne logike, »selidbe« kroz vrijeme, shvatit ćemo kako čitav taj kaleidoskop ljudi i događaja ima, osim sam po sebi, i nekakvu zajedničku svrhu i logiku.

To spajanje ljudskih sudbina, čak i stoljećima dalekih, kod Jergovića je bilo primjetno i u ranijoj prozi, no ovdje je u izvedbenom i idejnom smislu usložnjeno i nadopunjeno nekim novim značenjima. Jergović je, naime, napisao velik roman (i) o tome zbog čega je fra Marijanovo vrijeme teklo polagano, pa je imao vremena selektirati detalje, ali i pribilježiti ponešto o godišnjim dobima ili vremenskim prilikama, pa su njegove tri godine gotovo jednako »pune« kao i samo četiri mjeseca u smušenom Zagrebu ili manje od sat i pol u panici sarajevskog skloništa, gdje je svaka sekunda kao čitav život. Napisao je roman koji postavlja, ali i ostavlja otvoreno pitanje jesu li doista »uvjerenja ono što je jučer bila vjera«, zbog čega se netko našao u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu i gdje je, na kraju krajeva, nestalo ono strpljenje i vjera s kojom su kreševski franjevci ponovo gradili svoj izgorjeli samostan. I je li sve što nam se događa i svi ljudi koji susrećemo ovdje slučajno ili se logika realnosti često predaje odjecima nekog vremena za koje smo mislili kako je davno izgubljeno. I tko je, na kraju krajeva, glasnogovornik te slave Boga u visinama?

U tako složenom romanu jedan franjevački ljetopis i jedna bomba bačena na Sarajevo stoljećima kasnije nisu u kontrapunktu, već su niti tro-jedne priče, nakon koje je jasno kako hrvatska književnost od sada ima dvije jako važne »Glorije«.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –