Miljenko Jergović : Rod
Netom prije no što će se, pod golemom konstrukcijom lansirne rampe, zaigrati kolo Jean Rougeul će nervoznom i tjeskobnom Marcellu Mastroianniju uputiti ove riječi: "Mi kritičari... činimo što možemo. Naša je zadaća počistiti tisuće pobačaja koji svakodnevno... opsceni... pokušavaju izaći na svjetlo dana. A ti bi se zaista usudio ostaviti za sobom cijeli film, poput kripla koji za sobom ostavlja svoj iskrivljeni trag. Koje li monstruozne pretpostavke! - pomisliti kako bi drugi mogli profitirati od bijednog kataloga tvojih pogrešaka. Koje i tebi samom koristi od nizanja iskrzanih dijelova tvog vlastitog života, blijedih i nejasnih uspomena, lica ljudi koje nikad nisi bio u stanju voljeti?"
Prošlo je taman pola stoljeća otkako je Fellini samome sebi uputio ovu kritiku pa iako su se odonda promijenili pogledi na umjetnost (te malotko o njoj misli u okvirima koristi) pri susretu s novim Jergovićevim mastodontom te riječi s kraja filma "Osam i pol" nekako se same od sebe prizovu u pamet. Pretpostavljam da će uvijek biti onih koji će egzaltirano prosipati riječi kad god se susretnu s tisuću stranica gusto ispisane obiteljske kronike koja seže od K und K monarhije do naših dana (Davoru Butkoviću je, od svih ljudi, takvo što pošlo za rukom iako nemamo načina znati je li riječ o iskrenom zanosu ili marketinškoj solidarnosti kojom kolumnist i komentator Jutarnjeg lista podržava svog kolegu kolumnista), kao što će uvijek biti i onih koji će tek na račun imena koje stoji iza ove knjige prosipati drvlje i kamenje, no čini mi se da će trezvenih biti relativno malo (objektivnost ne spominjem, s konceptom objektivne kritike odavno smo raskrstili). Naposljetku, "Rod" je jedna od takvih knjiga - knjiga koju je puno zahvalnije komentirati nego čitati.
Potrebno je iznijeti nekoliko ograda. "Rod" je, naime, knjiga koja zaziva upotrebu post-, trans-, meta-, inter-, pseudo- i sličnih predmetaka (riječ je o golemom tekstu koji se ne može adekvatno opisati nekim uvriježenim terminom poput 'roman' ili 'autobiografija'). Nastojat ću izbjeći svaki od njih. Mitraljiranje takvim pojmovima korisno je ako poželite tisuću stranica knjige sažeti na par kartica kritike, no izvan stranica akademskih časopisa to je i jedina korist od njih. Detekcija književne vrste "Roda" zahtijeva mentalnu gimnastiku posredovanu spomenutim pojmovljem, no čini mi se kako govor o ovoj knjizi može krenuti i zanimljivijim stazama.
Nadalje, preskočit ću sve probleme i pitanja koji proizlaze iz odnosa fikcije i stvarnosti. Nemam načina znati, a zapravo me slabo i zanima koliki je dio teksta "stvarna" kronika života članova Jergovićevog obiteljskog stabla, a koliki promišljena književna konstrukcija "megalomanskih" simboličko-metaforičkih ambicija. I jasno, neće biti ni riječi o "radnji". Uglavnom zbog toga što "radnje" zapravo ni nema.
Što je, dakle, "Rod"? Prije svega drugoga, "Rod" je iznimno nečitljiva knjiga. Nije ona nečitljiva na način na koji je nečitljivo Joyceovo "Finneganovo bdijenje" ili najveći američki roman vijetnamske pa i postvijetnamske ere "Dhalgren". Riječ je o onoj nečitljivosti kojom se diče telefonski imenici i loše uređene enciklopedije. Shvatite to kad nakon dvjesto stranica Karla Stublera i njegove svojte ustanovite da ste tek na petini knjige i da je sve što slijedi tek opsesivno, ponavljajuće, opsceno ritualno prikazivanje i detaljno istraživanje povijesti likova koji vas ni najmanje ne zanimaju, likova o kojima ste već u tih prvih dvjestotinjak stranica saznali više no što ste ikada htjeli znati. Nakon takve epifanije tih osam stotina preostalih stranica izgleda vam, ako ste dobro raspoloženi, sasvim redundantno, a u svakom drugom slučaju kao muka Isusova.
Dobre (i čitljive) knjige ne rade to svojim čitateljima. Nečitljiva je to knjiga između ostalog i zbog manire kojom je Jergović piše (sve tamo do odjeljka naslovljenog "Inventarna knjiga" u kojemu se, nakon 500 stranica, u tekstu napokon pojavljuje pripovjedač kojega se može "slušati", autorovo 'ja' sposobno složiti rečenicu nakon koje zapravo i poželite pročitati drugu), zbog beskrajnih ponavljanja, meandriranja, digresija, podsjećanja, ponovljenih informacija i tupljenja po uvijek istim stvarima koje možda i jest važno u kontekstu opsesivnog vraćanja osobnoj i društvenoj povijesti čime se diče svi protagonisti balkanske svakodnevnice, ali je u slučaju proznoga teksta kojem je namjera, valjda, i s nekim komunicirati kontraproduktivno i posve nepotrebno.
Osim što je nečitljiva, "Rod" je i pametna knjiga tj. fragmenti "Roda" su pametni fragmenti. Posebno se to odnosi na one dijelove teksta koji dovode u pitanje rigidna poimanja identitetâ (a gotovo svaki segment knjige barata s neukorijenjenim, višedimenzionalnim i "nestabilnim" likovima) zbog kojih su se kako ovdje, tako i drugdje, uvijek iznova činili nevjerojatni zločini. Prateći grane svoga roda Jergović se kreće što stvarnim što izmaštanim prostorima teritorija koji se uvijek iznova reinterpretirao kad god bi koji novi vladar zasjeo na tron.
Zaklinjanje u nacije, vjeroispovijesti i vječne referendumske istine na kakvo posljednjih dana nailazimo i češće no što je to zdravo prelama se kroz prizmu Jergovićevog gigantskog konstrukta u kojemu se kao iz nekog zaboravljenog sna izdižu duhovi austrougarskih intervencija u poludivlja granična plemena i dekadentne ostatke nekadašnjeg otomanskog carstva. Na tom i takvom teritoriju svaki se stabilni nacionalno-religijski identitet ispostavio kao više ili manje tragična fikcija, a obiteljske i individualne mikropriče koje su se odvijale pod paskom vojskama promicanih narativa kao bizarni incidenti proto-multikulturalizma koji je mogao funkcionirati sve dok kao takav nije bio i osviješten.
Zamaskiran u pseudoegocentrični (eh, ispričavam se) projekt genealoške proze "Rod" pokušava ovaj iščezli svijet, čije su realne koordinate Jergoviću poslužile za više od jednog romana, još jednom otrgnuti zaboravu i tako nanovo promisliti krvavu satiru koja čini povijest, sadašnjost i budućnost ovih prostora. Upitna je, doduše, vrijednost takvog pothvata. Možda će se i naći tkogod tko je propustio sve one Andriće, Selimoviće, Kiše i Pekiće koji su, s mnogo manje logoreje, a više imaginacije i filozofske snage gradili, rušili te problematizirali iste ili dovoljno slične svjetove (ako se i nađe, ne vjerujem da će izdržati dulje od prvih osam stranica) no vjerojatnost za takvo što izuzetno je mala. A nakon iskustva Andrića, Selimovića, Kiševa i Pekića "Rod", ukoliko vas iznimno ne zanima njegova tračerska dimenzija, nema nikakve šanse nastaniti se, ako već ne u kolektivnoj, a ono barem u individualnoj imaginaciji.
Ovime se, dakako, ne iscrpljuju svi mogući rukavci govora o "Rodu". Poglavlje naslovljeno "Mama Ionesco", u kojemu Jergović progovara o majci i vremenu njenog polaganog umiranja, samo za sebe zaslužuje posebnu analizu, baš kao što i svaka priča iz "Inventarne knjige" zaslužuje svoju no čini mi se da i ovako kratak tekst uspijeva ukazati na neke probleme Jergovićeve nove knjige. "Rod" doista jest, kako to navodi Butković, monumentalno djelo. Jedino što se monument u ovom slučaju podiže vlastitom egu i malo je onih koji će pristati na takvu komunikaciju.
Između ostaloga "Rod" je i konačna potvrda Jergovića kao Pisca. Jedino, naime, Pisca urednik ne pošalje u neku stvar kad mu dostavi ovakav rukopis. Jesmo li kao nacija mogli sretnije ispuniti tu imenicu s velikim početnim slovom? Vjerojatno i jesmo (a ništa nas ne sprječava da to i učinimo). Kako smo je i zašto ispunili baš ovako, daleko je zanimljivije pitanje. O njemu ipak neki drugi put.
Miljenko Jergović: "Rod"
Fraktura, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )