Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Delimir Rešicki • 25.10.2008.

Mirko Kovač : “Pisanje ili nostalgija”

Poplava memoarske, dnevničke, autobiografske i općenito uzevši, proze pisane iz sladostrasnoga samofantazma bezbrojnih, uglavnom velikih Ja, jedna je od pogubnijih pošasti hrvatske književnosti i (ne)pismenosti općenito u posljednjih dvadesetak godina - od ambicioznih lokalnih ridikula do uvaženih akademika (od kojih su mi se bar dvojica nedavno hvalila kao ne znaju poslati slavni “emajl”), od Prevlake do Dunava (i puno šire!), malo je tko u Hrvatskoj odolio, a da nam manje-više indiskretno ne ponudi diskurzivno upakiranoga, uglavnom samozadovoljnoga i nadugačko i naširoko kontemplirajućega sebe. Počesto i prečesto, tek po mjeri kakvoga oportunističkoga redizajna u smislu ove ili one političke travestije, ili pak notorne megalomanije.

Upravo zato, knjige poput ove Mirka Kovača ("Pisanje ili nostalgija", op.ur.), ljekovite su za svakoga tko je iz ovih ili onih razloga morao čitati svo to literarno i ino smeće, pseudopovijesne žalopojke, važne uspomene i da dalje ne nabrajam čime su nas sve zamarali toliki velikani i narikače svih spolova, u najopasnijoj varijanti uvijek oni koji skromno tvrde kako se važnima ne drže, ali eto, neka se čuje i njihov glas kao možebitni “dokument” vremena.

Mirko Kovač, pisac s kojim su i prije i danas imali priličnih problema svi oni koji misle da je nečiji književni opus potrebno prvo locirati u geto ove ili one nacionalne književnosti napisao je, naime i u ovoj svojoj knjizi sjajne stranice upravo o identitetu kao, u konačnici, prvo euforičnoj, a potom u pravilu samorazarajućoj konstrukciji (i ona, jednakom slašću kao i mnoge druge, najslađe jede upravo svoj okot), onda kada se taj isti identitet shvaća kao nešto tobože neupitno, apsolutno i sveodređujuće Jedno. Upravo takva, jednoznačna militarizacija kulture kao maternice nacionalnih identiteta iz koje i krvavo i klaustrofobično nikada nema izlaza, jedna je od temeljnih tema ove knjige.

Kovač, da budem bar malo prizemniji, poglavito piše o beogradskoj književnoj čaršiji u vrijeme uzleta i kanonizacije velikoga vožda. No, pogriješit će svatko tko misli da Kovač, kada bez imalo milosti prema sentimentima, analizira primitivizam, mržnju i predrasude svoje bivše životne sredine, pokušava i za dlaku dodvoriti se, ovoga puta hrvatskoj varijanti te uvijek, ovako ili onako mimikrirane, despotske palanke, a koja je oduvijek, u našem slučaju, mislila da je dovoljno, uz pečenoga vola, proglasiti se srednjoeuropskom ili mediteranskom kulturom, pa da onda sama od sebe, čamotinja odjednom zablista u purgatoriju neke poželjene nostalgije.

Kovač je sjajan pisac jednostavno zato što ne pristaje na kompromise s ovom ili onom banalnošću, pa čak i onda kada je povremeno osobna. Takav je stav oduvijek, i ne samo ovdje, imao svoju popriličnu, nimalo veselu cijenu. O toj cijeni piše, između ostaloga, ova knjiga - o bolnim razlazima s dojučerašnjim prijateljima, o nesporazumima, o figama u džepu, o lažnim korifejima slobode, o ljudskome licemjerju ili čistome ludilu.

No, ono što autor ove knjige nikada ne čini, uzvrat je istom mjerom. Kovač, naime, poštuje i svoje ne/prijatelje, nikada ne dajući da povremena ili trajna sljepoća, koristoljublje ili jednostavno glupost, banalnost i pokvarenost, zakriju i ono što je nekada bilo doista sjajno.
Pisana s neupitnom erudicijom, lapidarno, dakle s lakoćom koja je osobina samo istinskih pripovjedača, ova je knjiga jedan od pokazatelja kako se vremenu monstruoznih čuda može pristupiti bez dodatnih strasti i ikakve mistifikacije.


Danilo Kiš, Filip David, Borislav Pekić, Vuk Drašković, Miro Glavurtić, Miodrag Bulatović, Branko Miljković, Meša Selimović, Milovan Ðilas, Ranko Marinković, ali i mnogi ini, poneki od njih zauvijek izgubljeni prijatelji ili pak poznanici Mirka Kovača na ovim stranicama nisu piscu poslužili da bi (opisujući mnoge neznane detalje iz međusobnoga druženja) s ovdje vječitim sindromom naknadne pameti redizajnirao svoj vlastiti, poštovani i ne samo književni život, nego zato da bi se još jednom otputovalo ondje gdje je nemoguće ne otputovati - u pitanje o padu u zlo vrijeme.

Knjiga “Pisanje, nostalgija” maestralno je putovanje upravo u to, vrijeme strahovitih paradoksa, vrijeme presvlačenja starih dresova tobože u ime slobode, vrijeme koje je lagalo, vrijeme koje je tako silno i zadugo, odredilo naše živote.

Knjiga Mirka Kovača sažima dakle “gorki talog” jednoga autentičnoga životnoga iskustva, koje svijet nije motrilo iz haustora ili špajza bilo koje vrste, ali i ono što tome talogu prethodi dok, pa makar i kao sretna iluzija, pada prema dnu.


( Tekst je prvotno objavljen u Glasu Slavonije )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –