Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 24.05.2005.

Moji prilozi Pravilniku o sigurnosti na plažama
Održava se
01.01.1901.

Vidjeli ste to bezbroj puta. Kad netko uđe u more, otpliva nekoliko metara dalje od svih i stane u mjestu, rukama samo lagano veslajući da se održi na površini, a na lice mu se spusti neki zamišljen, malo kao i sentimentalan izraz. Što on tada čini? Mokri, naravno. Znate već kako more na neobičan način potiče tu fizološku potrebu. Svi to radimo, a neki bezobraznici čak i gledaju, djetinje očarani, kako se njihova žuta mokraća rastvara dolje u plavetnilu. Čovjeka tada valja ostaviti na nekoliko sekundi, jer znamo kako je neugodno prekidati mlaz iz mjehura. Nemojte mu prilaziti, a i dosta je loš trenutak da zaronite između njegovih nogu.

Pravilnikom o sigurnosti na uređenim kupalištima, međutim, to je maleno veselje odnedavno izvan zakona. Jedna marljiva činovnica u Ministarstvu prosvjete i sporta zaključila je naime da je dosta pišanja u moru. Kakve to veze ima sa sigurnošću na kupalištima? Stvar je očita. More se zagrijava mokraćom kupača. Onda se od toga topi polarni led. Razina mora raste. Dok praznite mjehur u plićaku Bačvica, vi to možda i ne uočavate golim okom, ali ako nastavite s tim divljaštvom, već kroz kojih dvadesetak godina gradovi uz more, Marseille, New Orleans, Singapur, svi će redom biti potopljeni. Kod nas će se more, procjenjuje se, podići sve gore do Korenice. Glavno jedriličarsko natjecanje u zemlji bit će Udbina Match Race.

Morali smo dakle odlučiti - ili da ovaj tren prestanemo pisati ili da se lijepo pozdravimo s Primoštenom. Ministarstvo prosvjete odgovorno je odlučilo umjesto nas, a nije to jedino dobro što smo dobili njihovim vrijednim zakonskim aktom. Po novome, medu ostalim, zabranjeno je i jesti i piti na uređenim kupalištima. I to isto valja pozdraviti. Neki sendvič ili sladoled, kriška lubenice ili breskva još bi nekako i mogli proći, ali naš neodgojeni narod, vidjeli ste, čim dođe na plažu, istog časa naloži roštilj. Kolone kupača spuštaju se prema plaži, koji s telećim butom, koji sa svinjskom polovicom preko ramena. Pa onda posijeku jednu do dvije česmine, kamenjem ograde dio žala, upale vatru i čučeći, očiju crvenih od dima, prevrću komade na gradelama. Miris oprljenog mesa pritom im tako razjari apetit da upravo ne mogu dočekati da bude gotovo pa jedu brzo i pohlepno, uopće se ne obazirući što je ostalo od ognjišta. I onda, jasno, od njihova roštilja kasnije izgori šezdeset hektara borove šume, makije i niskog raslinja, nekoliko vinograda, a vatrogasci jedva spase selo. A naši junaci ništa. Žvaču kotlete pod tamarisima i baš ih briga za požar. Tko je zapalio šumu, pitaš ih. Četnici, kažu, Bestidniji od njih čak će pričati kako su vidjeli jednog s kokardom kako je s kantom benzina protrčao pored njih...

Temeljem Pravilnika o sigurnosti na uređenim kupalištima, klasa 620-01/05-03/223, urudžbeni broj 533-11-05-1, od 27. travnja ove godine zabranjeno je kupati se u neprimjerenom kupaćem kostimu. Ministarstvo detaljnije ne opisuje kakav je primjeren kostim, njihova formulacija ostavlja puno mjesta nagađanjima. Ali nekakav će se red, nadamo se, ipak znati. Da kupači, na primjer, barem na javne plaže, više ne dolaze bez kravate. Ili da se ne dogodi, a znalo je i toga biti, da se čovjek kupa bez čarapa. Korisna je napokon i uredba da kupači ne smiju biti pijani ili drogirani. Pijani i drogirani kupači su prava napast jer obično, u stanju kakvom jesu, precijene vlastite mogućnosti. Otplivaju, na primjer, i do kilometar i po, a zapravo su neplivači. Ili zarone pa ih po dva dana ne vidiš.

Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta, valja priznati, povuklo je Pravilnik pa nije uveden red u jedno područje u kojemu je dosad bilo puno diletantskih improvizacija. Jedni su, da se metaforički izrazim, plivali slobodnim stilom, drugi prsno, a treći su se izvalili leđno kao da se ta stvar njih baš nimalo ne tiče. Neki bi čak došli na plažu s lopaticom i grabljicama, iskopali sebi malu rupu pa zabili glavu u pijesak. Ministar Primorac jedini je imao volje i smionosti da se suoči s problemom. Zasukao je kupaće gaćice i prihvatio se posla. Pozdravimo ministra Primorca: Hura! Hura! Hura!

Premda, iskreno govoreći, ja mislim da se tu mora još dosta toga napravili. Ima još puno nepravilnosti i javašluka na našim plažama pa bih Ministarstvu uputio nekoliko smjernih sugestija da se razmotre ako ne za ovu, a onda barem za iduću sezonu. Pod jedan, prskanje na plažama. Ne treba, vjerujem, posebno opisivati problem, svi ste doživjeli tu neugodnost. Zaputiš se u more lagano, oprezno pružaš noge, podižeš se na prste odgađajući onaj stravični trenutak kada će ti neki sićušni val liznuti jaja, pa se onda neka budala pokraj tebe zatrči za balunom i svega te polije. Složit ćete se sa mnom da čovjek vjerojatno nikad u životu nije bliže ubojstvu kao u takvim prilikama. Molim da se u Pravilnik o sigurnosti na uređenim kupalištima unese da se u more ne smije ulaziti brže od 0,3 km/h, a da udaljenost između kupača, ne računajući djecu u pratnji roditelja, mora biti najmanje deset metara.

Zatim, dječje kopanje u pijesku također je doseglo zabrinjavajuće razmjere. Ne govorim, dakako, o uobičajenim igrama mališana, kada naprave dvorac s plitkim jarkom uokolo ili kada izdube neku besmislenu rupu dubine petnaestak centimetara i napune je morem. Govorim o pravim grobovima koji nastanu kada se udruži njih nekoliko malih zlikovaca. Čovjek ne pazi, zamisli se nad sladoledom od šumskog voća i marelice s čokoladnim preljevom i mrvicama lješnjaka, da bi u jednom trenutku otkrio kako leži na dnu bunara i zaprepašteno gleda plavi kružić neba gore visoko. Nijemaca i domobrana poslije Drugog svjetskog rata valjda nisu toliko pobacali u kraške jame, koliko je njih upalo u dječje rupe na plažama. Pravilnikom Ministarstva obrazovanja svakako bi valjalo ograničiti njihovu dubinu. Ili barem da gadovima daju manje lopatice.

Nanokon dolazimo do meni možda najužasnije pojave na plažama. Predmeti na napuhavanje. Dođete, na primjer, s obitelji na plažu, a do vas je druga obitelj. I njih i vas ima jednako, ali njima treba četiri puta više prostora. Ispočetka su se činili pristojnim i skromnim ljudima, no onda su počeli puhati, jedan luftmadrac, drugi lumnadrac, čamac, lopta, kolo, dupin, labud, aligator, kit ubojica, zebra, mravojed... Čitav plastični zvjerinjak poskakuje uokolo, a oni i dalje pušu, i pušu, i pušu... Koliko im zraka treba za njihove plažne rekvizite, vama je jedva ostalo za disanje. Zemljina atmosfera se praktično prepolovi dok oni završe i modri u licu beživotno popadaju po tlu.

Ti predmeti, ako pretjerate s njima, uistinu mogu biti i zdravstveni problem. Pluća vam kolabiraju dok ih sve napunite zrakom. A ne možete ih napuhane donijeti jer su nezgrapni za nošenje. Pokušate li s pumpom na benzinskoj crpki, očajno ćete ustanoviti da vam luftmadrac u erekciji, da se tako izrazim, ne stane na stražnji sic. A ako pođete pješke, čitav grad će gledati za vama. Da ne govorim o tome da od velikog napuhanog dupina nećete vidjeti kud idete pa će vas udariti kamion...

O svemu ovome volio bih da pozorno razmisle u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta i ponesu se trezveno i odgovorno kao i dosada. Hvala.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –