Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 09.07.2018.

Myles na gCopalen : Usta sirota

Myles na gCopalen: Usta sirota

Usta sirota gCopaleen Myles na

Veliki Vincent Van Gogh je 1885. godine naslikao Krumpiraše, kompoziciju koja prikazuje skupinu siromašnih seljaka koji pod svjetlošću petrolejke dijele skromnu večeru krumpira i kave, u maniri Posljednje večere bez Krista. Vidimo likove koščatih, nezgrapnih fizionomija u kojima nema ničeg estetskog okupljene oko stola u sredini,  i čija je egzistencija svedena na borbu za golo preživljavanje. Roman „Usta sirota“ irskog autora Briana O'Nolana (kojeg je ovaj objavio pod pseudonimom Myles na gCopalen na irskom gaelskom jeziku 1941. godine, a engleski prijevod objavljen je 1973.) može se protumačiti kao književni ekvivalent Van Goghova djela, jer je smješten u gotovo identičan socijalni milje – u selo Corca Dorcha u zabačenom dijelu Irske, gdje kiša obilno pada a njegovi stanovnici žive u velikom siromaštvu, pa je za pretpostaviti da njegovi likovi u svojoj potleušici vjerovatno imaju isti ovakav stol i svjetiljku, a negdje iza stola na slici se možda krije slamarica poput one u kući iz O'Nolanovog romana.

Brian O'Nolan (Brian Ó Nualláin, 1911. – 1966.) irski je romanopisac, dramatičar i satiričar koji  je specifičan i po svojim paralelnim identitetima, jer je onaj s kojim je potpisao "Usta sirota" (Myles na gCopalen ) tek jedan od nekoliko koje je koristio (Flann O’Brien, Brother Barnabus, The Great Count O'Blather...). Fenomen pseudonima nije ništa neobično u povijesti književnosti riječ je o stvaranju potpuno novog lica kako bi se zaštitilo ono pravo ili igra u kojoj autor identitete isprobava kao maske, dok ne pronađe onu koja mu najviše odgovara. Naravno, pri tome je važna kontekstualizacija, npr. Mary Anne Evans potpisivala se muškim pseudonimom George Eliot kako bi u viktorijanskoj Engleskoj bila ozbiljno shvaćena, kada su rodne uloge bile bitno drukčije definirane nego danas, pa tako i u književnosti samoj. No, O'Nolan kao muškarac u takvom društvu  nema potrebe skrivati se iza žene kako bi ga se čitalo, iako bi svakako bilo zanimljivo obrnuti perspektivu da vidimo kako bi ona izgledala.

Odabir pripovjedanja u prvom licu poslužio je O'Nolanu da se roman čita kao svojevrsna biografija glavnog junaka, siromaha koji sa svojim roditeljima i stadom svinja dijeli kućicu u kojoj se veliki dio radnje i dešava. Njihov život ispod svakog je civilizacijskog nivoa, a autorov naturalistički dar uspješno prenosi i radosti i gadosti od kojih je sastavljena svakodnevica na društvenom dnu. U romanu se jasno vidi da je ovih drugih puno više, ali stilski je tekst formuliran tako da je prema svojim junacima manje-više indiferentan. No, pitanje autorske perspektive nije nosiva potka romana „Usta sirota“, u fokusu je surovost siromaštva u kojem žive Gaeli (starosjedioci Irske), ljudi koji su egzistencijalno tek neznantno iznad glodavaca, nametnici kojih se društvo želi riješiti. Ili se barem nadaju da će sami od sebe nestati ukoliko ih se dovoljno dugo ignorira, kao što je slučaj sa psima. No psi se uvijek prije ili kasnije vrate kući, a Gaeli nisu baš uvijek te sreće, jer nesreća i zlo vrebaju iza svakog ugla u ovoj knjizi.

Pripovjedač je roman podijelio na devet poglavlja koja počinju kratkim sinopsisom, što je jedna od posebnosti knjige. Jedan od najupečatljivijih narativa je odnos državnih vlasti tj. sustava prema Gaelima i njihovu jeziku, koje se pod svaku cijenu pokušava „civilizirati“ tako da svi dječaci u školi dobiju novo ime, Jams O'Donnell (Ionescova Bobby Watson i njeni imenjaci u ovom romanu osjećali bi se kao kod kuće). Od početka smo suočeni sa političkim i kulturološkim terorom pod kojim pate svi stanovnici u mjestu Corca Dorcha. Slično američkim Indijancima, kojima su oteti njihova vlastita zemlja i kultura, i obitelj Sivog starca mora pokušati dodvoriti se predstavnicima engleskih vlasti kako bi dobili nešto sitniša koji je za njih bogatstvo. Scene u kojima se trude izgovoriti barem rečenicu iskrivljenog engleskog da se ne zamjere vlastima tragičnije su od gomile krumpira koje su pojeli u toku priče, jer ne jedu ništa drugo, a kada se dokopaju „vatrene vode“ alkoholne orgije obično završe u krvi.

U priči u kojoj su ljudi svinje a svinje kao ljudi, treba upotrijebiti drukčiju i estetsku i etičku aparaturu jer svaka stranica romana postavlja pitanje jesu li etika i egzistencija nužno kompatibilne ili međusobno isključive.

Nažalosnost stvari Verhulst Dimitri

Na momente „Usta sirota“ u sirovosti svog naturalizma asociraju na „Nažalosnost stvari“ Dimitrija Verhulsta, koja je smještena u sličan socijalni milje s druge strane La Manchea, gdje je kiše doduše manje, ali sirotinje i bijede zato ne manjka. U Americi bi obitelj Sivog starca bila etiketirana kao klasični white trash sa srednjeg zapada. Nonšalantnost s kojom pripovjedač govori o smrti prikazuje da u takvim životnim uvjetima za tugu nema mjesta jer je smrt prirodan dio života, ljudi su to za koje nema nade, ali nisu obilježeni fatalističkim težnjama za njom, već se trude mijenjati što manje i čuvaju navike kao što psi čuvaju svoj teritorij: Donijela je kantu punu pepela, smeća, blata i kokošjeg izmeta izvana i radosno prostrla sve to oko ognjišta preda me. Kada je sve bilo uređeno, pomaknuo sam se prema vatri i pet sati bio dijete koje raste u pepelu-sirovi mladunac koji raste u skladu sa starom gaelskom tradicijom.

Teško mi je pojmove „radosno“ i „uređeno“ povezati sa prljavštinom i izmetom, ali u tome je ključ autorova odnosa prema čitatelju: provocira njegov želudac da vidi gdje je njegov prag tolerancije, a estetika šoka polako gubi na oštrini kako se krećemo prema kraju priče jer je prihvaćamo kao prirodan dio naratorova okoliša i nužnost priče. Kad rasteš sa svinjama, prije ili kasnije i ti se pretvoriš u jednu, kao da nam autor romana želi reći. Likovi u knjizi, počev od Starca nadalje, doista jesu proizvod okolnosti i kao takve ih je najlakše prihvatiti. U priči u kojoj su ljudi svinje a svinje kao ljudi, treba upotrijebiti drukčiju i estetsku i etičku aparaturu jer svaka stranica romana postavlja pitanje jesu li etika i egzistencija nužno kompatibilne ili međusobno isključive. Odnosno, ako jesu-kada i do koje mjere. To moramo odlučiti sami, iako je pisac granicu između to dvoje rastegnuo kao žvakaću gumu, do krajnjih granica.

No zato je sirovost života ovih ljudi itekako kompaktibilna sa emocijama koje ispoljavaju, što se posebno odnosi na Sivog starca i pripovjedača. U stilu one stare mudrosti koja kaže da među ljudima smrdi ali je barem toplo, tako i ovdje doduše postoji prijeka potreba za sanitarnom inspekcijom, ali emotivna je izlišna jer toga ima u izobilju. Kada čovjeku oduzmu materijalni dignitet, ostaje mu jedini koji se oduzeti ne može, a to je duhovni, i Gaeli iz romana bore se da ga zadrže, čuvajući jezik i svoje običaje koliko god je to moguće.

Dirljivo je to shvaćanje da se vaš osobni, iskonski identitet ne može nipošto uklopiti u prevladavajući a da ne bude i doslovno prevladan ako želiš komfor u kojem žive građani kakve vidimo pred kraj priče kada Jams O'Donnell odlazi u Dublin kupiti čizme novcem kojeg se domogao u nevjerojatnoj noćnoj ekspediciji do vrha brda, kada se kroz kišu i blato probio do skrivene  torbe pune zlatnika. Osjetimo njegovu nelagodu u građanskom miljeu, koja je također svojevrsni stereotip već viđen kod drugih autora kao što su naš Ante Kovačić ili Charles Dickens, u čijem je opusu niz klasičnih bildungsromana.“Usta sirota“ iz perspektive karaktera glavnog lika idu u smjeru tog žanra ali nikada ne stižu do prave dickensovske katarze, no to ne treba shvatiti kao manu.

Gaeli su u romanu opisani kao ljudi sa ruba društva, koji tek povremeno dobiju priliku da budu prihvaćeni. Već unaprijed znamo da je obrazovanje nemoguća misija za glavnog junaka i da ga poput one stereotipne američke sirotinje, čeka samo još više istog ili sličnog jada sve dok mu ne podlegne. Naš junak doduše nije podlegao Corca Dorchi, ali ondje gdje će na kraju završiti razlika između života i smrti ionako je vrlo relativna stvar. U jednom trenutku, pripovjedač, pokušavajući nam pojasniti tragediju životarenja u Corca Dorchi, kaže nešto što bi se u svojoj iskrenoj jednostavnosti moglo reći za ljudski život u cjelosti, bilo da je riječ o gaelskoj nedođiji ili raskošnim metropolama Europe: Poslije velikog slavlja slijedi tuga, a lijepo vrijeme nikad ne traje dugo.

Kao svjetlo na kraju tunela tada se pojavljuje njegov otac, odsutan toliko vremena. Jer, u O'Nolanovom djelu obitelj je ta okosnica oko koje se gradi naracija romana ali i čitatelju podastire cijeli sustav gaelskih vrijednosti, prezren i odbačen od sustava koji ih tolerira samo zato što ih ne može istrijebiti. Ali, "Usta sirota" prikazuju obitelj u primarnom smislu, kao stado, gdje prestaje razlika između ljudi i životinja, a ostaje samo gomila trulog krumpira i prljava kiša koja će potopiti potleušice.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Myles na gCopaleen

Usta sirota

  • Prijevod: Elvira Veselinović
  • V.B.Z. 10/2017.
  • 400 str., meki uvez
  • ISBN 9789533049847
  • Cijena 149.00 kn

Radnja O’Nolanova romana 'Usta sirota' zbiva se u selu Corca Dorcha u zabačenom dijelu Irske, gdje kiša nikad ne prestaje, a svi žive u neizmjernom siromaštvu, dijeleći sa svojom stokom (svinjama) i krov i hranu (gotovo uvijek samo krumpir), ali zato govore 'pravim, istinskim gaelskim jezikom'.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –