Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 09.11.2008.

Nenad Stipanić : Odlično je baviti se kriminalom (NP)

Renomirana enciklopedija Columbia o crnohumornom diskursu bilježi sljedeće: groteskni ili morbidni (“crni”) humor izražava apsurdnost, ravnodušnost, paradoks i okrutnost modernoga svijeta. Likovi i situacije su u većini slučajeva prenaglašeni i do krajnosti prelaze granice uobičajene satire ili ironije. Crni humor rabi sredstva koja se povezuju s tragedijom, a katkada ga se poistovjećuje s tragičnom farsom. Autorica kao primjer navodi film Stanley Kubricka “Dr. Strangelove” (1963) i njegov fantastičan komični tretman okolnosti koje su dovele do bacanja atomske bombe.

Književnici pak o čijim se djelima misli kao o crnohumornima su: Kurt Vonnegut, Thomas Pynchon, John Barth, Joseph Heller, Philip Roth. Protagonisti i protagonistice crnohumorne literature, drame, filma... oživljavaju uznemirujuće i rubno “normalne” teme kao što su to smrt, zaraza, rat koji se na razini izvedbe tretiraju na načine cilj kojih je da šokiraju, uvrijede, zapanje...

Prema njegovim riječima, autor neprijeporno briljantne knjige kratkih priča za hrvatsku zbilju samorazumljiva naslova “Odlično je baviti se kriminalom”, nezaštićeni svjedok vlastite fikcije Nenad Stipanić, uvjeren je da je njegova knjiga crnohumorna.

Iako sam svjestan činjenice da će poneki čitatelj, s umjerenim pravom u granicama zdravog (i normalnog) rezoniranja, reći da sam se poduhitio uzdužnog cijepanja autorsko-svjedočne dlake, dovest ću u pitanje autorovu tvrdnju i nastaviti s pretpostavkom da je autor tek možda djelomično u pravu kada o vlastitom tekstualnom i fikcionalnom svjedočanstvu zbilje u kojoj živimo misli kao o crnohumornom.

Crni humor je neobičan, neuobičajen, neočekivan, on iznenađuje i šokira. Ali, nije li jedna od temeljnih pretpostavki da taj i takav humor bude crn, postojanje prostora norme i normalnosti od koje se fikcionalni prostor koji omogućuje realizaciju crnoga humora pokazuje kao devijacija!? Prostor devijacije koji je njemu neophodan da kao crn, neočekivan, drukčiji, rubno “ukusni”, uvredljiv, agresivan i šokirajući profunkcionira? A taj prostor devijacije od norme zauzvrat pretpostavlja da norma postoji i da je norma normalna. Ako ne nužno u zbilji, onda barem njezinoj projekciji.

U prostoru fikcije kako o njoj piše Aristotel – prostoru koji je u odnosu na takozvanu objektivnu zbilju korektivan i koji nam govori o svijetu onakvome kakav bi ovaj trebao biti. U prostoru one Platonove “Države” o kojemu govore Sokrat i Glaukon kad kažu da to što takve države nema nije razlog da se o njoj ne govori. Dapače, Platonov lik-filozof baš potcrtava da nas baš to što je taj prostor zamišljen, dakle “realno” nepostojeći, obavezuje da o njemu ponovljeno puta govorimo.

Jednostavnije rečeno: otkud Stipaniću optimizam da misli da je njegova knjiga crnohumorna? Gdje u društvu o kojemu piše i pisanjem stvara izmišljaje, ne kao o bazi za zrcalni odraz, ono “barem” kao o okidaču da do ovakve knjige uopće dođe, postoji ono normalno, ono prihvatljivo, ono što ne šokira, ono što i najluđoj fikciji omogućava da bude luđa od “normale” u kojoj živimo!?

Merriam-Webster rječnik “normalnost” definira kao oblik skladnosti, konstitutivni dio manifestacije radnji, ponašanja... koja ne odstupaju od norme, pravila, principa. Kada se o njoj misli i govori predmnijevaju se kategorije standarda i regularnosti. Gdje je to u Hrvatskoj? Možda u njezinoj prošlosti? Možda u prostorima predtranzicijske bivšosti? Što je još normalno u zemlji u kojoj mora umrijeti jedno malo zaštićenije dijete da bi se smrt druge djece počela uzimati za ozbiljno?

Dijete kojemu svaki građanin Hrvatske mora danas biti zahvalan, jer ništa drugo do njezina okrutna umorstva nije pokrenulo korumpirane mehanizme vlasti da se otrijezne i krenu u potragu za ubojicama druge djece, bilo da se radi o nevinim šetačima zagrebačkim Mostom slobode ili premladim nevinim vatrogascima o čijoj kolektivnoj smrti dan danas ne znamo puno... U svijetu u kojemu baš odluka vrha države da krene u akciju nakon pucnja u moć dovodi u pitanje iskrenost te odluke... U svijetu u kojemu se predstavnici i priljepci vlasti i članovi te pridruženi članovi mafije razlikuju po tome što jedni imaju a drugi nemaju dozvolu za bavljenje kriminalom...

Što je normalno u državi u kojoj, ponukan serijom ubojstava u kojoj je najprije kulminiralo ono Ivane Hodak, predsjednik socijaldemokrata najprije traži Sanaderovu “glavu” da bi, nakon što je Hrvatskom prasnula nasilna smrti Ive Pukanića, isti javno zatražio da se njihove glave sastave zajedno u bitci za Mesićevu disjunkciju: ili (mi) ili (oni) – disjunkciju u kojoj, po svemu sudeći, čini se da najprije treba odrediti tko su to oni i tko smo to mi. Jer postojanje takve dvije odvojene grupe pretpostavlja da se oni (nadam se da je to mafija) nisu infiltrirali u nas (e, sad, jesmo ti to Mesićevo “mi” vlast; narod; narodna vlast; nuždom proizvedeni vigilanti... bog će ga znati). Što je to “normalno” od čega bi se to crnilo moglo i trebalo odraziti?

Da se razumijemo, svaka nevina žrtva jedna je žrtva previše i selekcija koju je vlast odlučila učiniti kada je ime i prezime žrtve brutalnoga umorstva uvredljivo objektivizirala i pretvorila u nemuštu frazu “kap koja je prelila čašu”, a mediji je pretočili u riječ “poruka” koja se tako prostituirala do te mjere da je se, bez ikakva razmišljanja, rabi kada se misli na sms, dimni signal, auto u zraku i metak u glavu.

Zanimljivo je da dva ulomka iz Stipanićeve knjige koji, svaki za sebe, čitatelju osiguravaju okvir za zbilju njegove fikcije, itekako naglašavaju nepostojanje granice između “normalnog” i “nenormalnog” i u pitanje dovode kontekstualnost njegove crnohumornosti.

Govoreći o kriminalu koji postaje strukturalnim dijelom zbilje i kriminalcima koji, blagoslovljeni od struktura, u strukture ulaze i tamo dobivaju prešutni certifikat za institucionalizaciju zlodjela, bez razlike radilo se o “privatizaciji” ili naručenim ubojstvima, Stipanić sam relativizira opseg i doseg pojma “crnohumorno” kao i učinkovitost njegove primjene u estetskoj praksi.

Opisujući izlazak dvojice protagonista-siledžija iz jedne od ličkih birtija, pripovjedač analizira: “Kad izađemo govorit će nam iza leđa da smo za kurac, da bi nas razbili, pobili, da su oni orali, kopali, ratovali, ubijali, poludjeli u ratu, nalijevat će svoje gemište, loze, jeftine konjake, prisjetit će se da večeras kada dođu doma moraju isprekidat ženu jer im je ona nešto kriva... Mlađi, dok na slušalicama u ušima slušaju Cecu ili Milu Kitića, preziru ove stare i njihovog harmonikaša, a nas dvojicu posebno, za njih smo napuhani kreteni, oni misle na svoj ekstazi, pičkice, internet formule. Učini mu se da smo u nekoj perverznoj vremenskoj kapsuli, ovdje pod starim, još iz socijalizma zaostalim reklamama razbacanim po zidovima: Nara i Cockta, Ana Sasso trči po plaži s očajnim izrazom na licu – jer vrijeme teče i ona stari – Severina omotana samo bijelim plaštom mami čeznutljive uzdahe seljaka; da im je vidjeti samo komadić njene gole sise dali bi svaki po kravu, ali seksi Dalmatinka previše se boji što bi joj baba rekla da se slika golih sisa, pa seljaci ostaju tužni. Izlazimo iz lokala...ulazimo u BMW i vozimo se prema Otočcu” (116).

Na ovu tranzicijsko-tragičnu dezorijentiranost i socijalnu dvoličnost zbilje u rasapu planetarnih dimenzija, nadovezuje se još jedna njezina anamneza. Nakon što je nekolicini prijatelja s asfalta opisao dva tipa koja su u lokalnome disku dobacivali “njegovoj” Ruskinji, zatražio je da ih “dobro razbiju.” Nakon čega su “mladi kriminalci željni dokazivanja svake vrste rekli su da nema problema, da će ih unakaziti, a ako su tu s curama, da će ih silovati. Znao sam da ti nemaju cura, ali sam mladeži rekao da pravi mangupi to ne rade, da oni i ubiju ako treba, ali da su s curama džentlmeni. Klinci su se kesili da im prodajem fore, da zašto ih ne bi silovali ako im se pruži prilika... Nije mi se dalo raspravljati, pa sam rekao neka rade što hoće i otišao prema stanu” (153).

Nije li baš ovo slika svijeta kojim vladaju pravi mangupi koji su s curama koje u njima vide vlastitu budućnost, fini dok ih ne premlate, siluju i ubiju, slika svijeta kojega, barem ovdje u Hrvatskoj, ostavljamo djeci?

I baš zato, u to sam, kao njegov svjedok, uvjeren, potpuno ravnodušnog svijeta, knjiga Nenada Stipanića nije crnohumorna. Razlozi zašto to ne može biti njoj su izvanjski. Zasada su nažalost “veći” od svake literature koju proizvodimo.

Stipanićeva knjiga je mikrokirurški precizno dijagnostična i u tome je njezina veličina. Što se pak njoj imanentnih razloga tiče, razapeta između “nenormalnosti” kriminaliziranoga svijeta, motiva srednjovječnih provincijalnih mamojeba izgubljenih među usijanim stijenama, i idile normalnosti čije je jedino sidro i sidrište baka koja na jednoj od stranica umire i glavnog protagonista ostavlja u raljama kriminala koji se isplati i koji ne preže ni pred čim, ova zbirka priča, narativni je rubni roman čija će izvrsnost, kad se završi ova epizoda sumraka svijeta u kojemu živimo, nadživjeti sve njoj izvanjske kvalifikacije.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –