Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Antonela Marušić • 04.06.2014.

Nina Romić : S muzama igram briškule u kasne i ranojutarnje sate

Zagrebačka kantautorica Nina Romić jedna je od predvodnica hrvatske kantautorske/akustičarske scene i osoba koja je kroz programe koncertnih večeri Začarana Močvara učinila mnogo za medijsku vidljivost i ulazak ove scene u šire slušateljske krugove.  Nina je ljubiteljica domaće i strane beletristike i poezije, a često nastupa i na literarnim promocijama.  O svemu tome, ali i novom, trećem po redu Nininom studijskom albumu "Stablo" razgovarali smo u intervjuu koji slijedi.


Antonela Marušić: Što je obilježilo stvaranje pjesama s novog albuma "Stablo"? Čini se da si glazbeno stilski i stihovno prokrvila svoju poetiku, "Stablo" je korijenima vezano za neka tvoja glazbena ishodišta poput psihodeličnog rocka 60-ih, domaće etno i šansonjerske tradicije, dok se granama i krošnjom širi u indie pop, ambient i psy jazz kabaretske prostore... Lutam li?

Nina Romić: Ne lutaš. Pjesme koje sam uvrstila na ovaj album su iz različitih perioda moga stvaranja. Ima novih pjesama, no ima i starijih koje sam sada odlučila izvoditi tek sada, sa bendom su poprimile oblik kojim sam zadovoljna. Zvuk ovog albuma je rezultat mojih muzičkih preferencija,  svih ovih koje si navela i zajedničkog i složnog rada s bendom kroz protekle dvije godine. Surađujem sa sjajnom ekipom, i svatko od njih ima svoje viđenje, no uspjeli smo se uskladiti i napraviti nešto čime smo svi zadovoljni.

Na novom albumu pokazuješ do sada najveće samopouzdanje pjevačice i frontwomanice, što te ojačalo da se upustiš u slobodniji iskaz vokalnog i tematskog spektra? Znam da su neke pjesama s albuma bile zamišljene godinama ranije, no ovdje ih s bendom donosiš zvukovno i energetski kompleksnije..

Po prvi put sam napravila album sa cijelim bendom i klasičnijom postavom. Član koji se nije promijenio od zadnjeg albuma je klavijaturist i harmonikaš Fred Lanz. Novopridošli članovi su Ivica Antunović i Petar Cvahte u ulozi basista i bubnjara. Nisam ni slutila prije da neke pjesme baš traže pravu ritam sekciju. Uz njih sam to i shvatila i definitivno nadogradila mnogo pjesama. Oni su me i potakli da se oslobodim, da više improviziram te otkrijem neke nove prostore u kojima mogu muzički funkcionirati.

Ono što također obilježava pjesme s novog albuma je i njihova načelna radiofoničnost. Tvoje se kantautorstvo približilo mainstreamu, a nisam primijetila da ste pritom činili nezgodne kompromise?

U glazbi nikad nisam radila kompromise. Iza svega što se može čuti na albumu stojim stopostotno i na to sam ponosna. Ako se sve približilo mainstreamu drago mi je jer bi onda trebalo doći do malo više ljudi nego do sada.

Jesi li i koliko zadovoljna prezentacijom svojih pjesama u mainstream medijima, radiju i televiziji? Koliko su se u posljednje dvije godine komercijalne radio i tv postaje otvorile prema glazbi s domaće kantautorske scene?

Ne znam što se zbiva ne televiziji jer ju baš i ne gledam. Koliko sam upoznata mislim da ni nema neke kvalitetne glazbene emisije gdje bi se glazba mogla predstaviti na dostojan način, izuzev Garaže na HRT-u. Što se tiče radija čujem tu i tamo svoju pjesmu. Super osjećaj! Mislim da se na radio postajama dogodio neki pomak, no interes glazbenih urednika je još uvijek premalen. Ima par njih koji podržavaju scenu, malo prate što se zbiva no doista su u manjini. Pribjegava se punjenju programa sa top 10 pjesama mainstreama, već godinama prežvakanim hitovima i to je to. Žao mi je zbog te inertnosti jer se svašta zbiva na sceni, i toliko je dobre muzike.

Otegotna okolnost je i ta što takvi muzičari uglavnom nisu pod nekom diskografskom kućom tako da i one malene šanse da dođu u medije postaju još manje. Srećom, postoji nekoliko internetskih portala koji prate i komentiraju zbivanja na sceni: Ravnododna, potlista, Muzika.hr, Terapija, Soundguardian...

Među domaćim kantautorima možda si najviše ti s bendom bila na gostovanjima izvan Hrvatske. Obišli ste i još uvijek obilazite područje Balkana, Srbiju, Bosnu, Sloveniju, nastupala na novosadskom festivalu Poezika... Na tim svojim putovanjima upoznala si mnoge bendove i autore/ice koji su ti bliski kantautorskim senzibilitetom. Možeš nam izdvojiti neke od njih i reći što vas sve veže? Koji su zajednički problemi kantautorske scena na Balkanu?

Moram priznati da je tih putovanja van granica bilo malo, i radimo na tome da ih bude više. Posebno me se dojmila Slovenija i Srbija. Ljudi u publici su iznimno fokusirani i uvijek sam osjećala veliko kolanje energije među nama. Publika i izvođač su međusobno povezani i ta čarolija traje od prvog do zadnjeg takta koncerta.

Izdvojila bih jedan pokret istomišljenika iz regije, nazvan Novi Odmetnici, čiji sam i ja član.  Posebno su mi dragi Prkos Drumski iz Srbije, Katarina&Dejan iz Slovenije, Isidora iz Crne Gore, Olovni ples iz Dugog Sela, Čopor iz Zadra... No ima tu mnogo bendova čije pjesme ljudi zavređuju čuti. Drago mi je što sam dio priče. Par godina su se susreti dešavali u Vrgorcu kod našeg dragog prijatelja Ivice Stankovića koji nas je napustio, i evo sada već drugu godinu aktivan je festival Poezika u Novom Sadu.  Organizator je Miloš Zubac,  moj prijatelj, pjesnik i kantautor u bendu Prkos Drumski koji je napravio sjajan posao jer je ove godine festival još više narastao.

Kao što sam odgovorila u zadnjem pitanju vezano uz medije, mislim da i tu leži veliki dio problema. No gledam dosta pozitivno na neke buduće dane, vjerujem da može biti samo bolje. Ljudi su shvatili da se neće stvar pokrenuti ako se ne povežemo na neki način; kroz zajedničke koncerte, gostovanja, kompilacije... Prvi korak je učinjen, sada slijede neke druge stvari ..

Misliš li da tvoje pjesme mogu funkcionirati bez njihove glazbene nadgradnje? Kako izgleda proces rada na njima, pišeš li prvo stihove, pa onda uz gitaru polagano gradiš zvučnu sliku?

Svaka pjesma je skladana samo uz gitaru i glas. Takva pjesma je kostur cijele priče i naravno da može funkcionirati samostalno. To je nešto od čega sve kreće. No želim ljudima dati svoju glazbu onako kako ju ja trenutno čujem. A čujem ju kroz zvuk cijelog benda. Imam sreće da surađujem sa pravim glazbenicima koji osjećaju ono što pjesma traži. Proces rada na pjesmama je za mene prilično mističan, ne postoji formula preko koje pišem pjesmu. Ne vjerujem u tu šablonizaciju muzike. Ja sam više tip koji se oslanja na muze i igra s njima briškule u kasne ili ranojutarnje sate. Kod mene nema pravila oko muzike i teksta, samo se jedno pokazalo točnim: da u većini slučajeva muzika djeluje na stihove i obrnuto.

Koliko čitaš poeziju, prozu i koji su tvoji omiljeni autori/ice? Vjerujem da postoje knjige koje su ti formativno, ali i u određenim životnim fazama predstavljale lijek ili inspiraciju. Koje su? Što si zadnje pročitala?

Zadnju knjigu koju sam pročitala je "Stakleno zvono" Sylie Plath. Također novu zbirku pjesama Ivana Hercega "Kad će doći Babilon". Slojevita i razorna poezija. Imala sam jedan loš period zadnje dvije godine po pitanju čitanja zbog paralelnog studiranja, svakodnevnog rada, pokušaja da glazba što manje pati  i sto stvari kojima se bavim. U jednom trenu sam shvatila da sam nesretna i pomalo prazna jer nisam uspijevala čitati onoliko kako sam navikla. Ponovno sam osjetila čaroliju koju sam skoro pa zaboravila zbog takvog perioda. Svaki put je to novi osjećaj.

Doista, knjige su bijeg u neki bolji svijet i ne postoji bolji osjećaj od onoga kada pročitaš rečenicu romana, stih pjesme i zatvoriš oči, a iz dubine tijela izađe nezaustavljiv val ugode. Poput najljepšeg krajolika kojeg gledaš sa vrha planine i udišeš sve mirise nikad viđenog cvijeća oko sebe. Takve stvari ti nitko ne može oduzeti. Svi smo to izrečeno proživjeli no netko je drugi bolje znao uobličiti misli. Evo baš sad gledam na polici "Pripovijetke" Dina Buzzatija, to mi je posebno drago pročitati iznova, i "Izabrane pjesme" Jacquesa Preverta.

Svjetska i regionalna kantautorska scena bila je i ostala povezana s poezijom i literaturom, riječ je o srodnim područjima koja se razumiju i podupiru. Jesi li ikada poželjela pisati i objaviti nekakav lirski dnevnik sa svojih putovanja, poeziju, zapise?

Nikad sebe nisam promatrala kao književnicu, pjesnikinju; sve ove pjesme nastale su kroz neobjašnjiv impulzivan pokret iz mene. Neke su nastale uz pomoć skica i misli zapisanih u malen blokić usred vožnje autobusom ili šetnje kroz šumu. Više osluškujem nego što zapisujem. Iako imam nešto poezije, možda i objavim jednog dana...

Hrvatska književna i kantautorska scena dijeli pored publike sličnih estetskih senzibiliteta i slične egzistencijalne i organizacijske probleme.  Dvogodišnjim radom na programima „Začarana Močvara" pokazala si da je udruživanje funkcionalan način za promociju scene.  Stječe se dojam da je ova scena mnogo manje zatrovana rivalstvima i osobnim interesima. Je li to stvarno tako? Koliko je hrvatska kantautorska scena jedinstvena oko pitanja od zajedničke važnosti?

Ne mogu govoriti u ime sviju, nego samo kako ja to sve vidim. Kada sam krenula svirati i održavati koncerte kantautori su bili rijetka vrsta. Bilo mi je prirodno da se povežemo na način da imamo zajedničke koncerte pod imenom "Kantautorske večeri". Sve je krenulo još 2007. u MMC Koprivi. Od tada se mnogo toga promijenilo. Prvenstveno scena je narasla i razgranala se u mnogo smjerova.  Pokrenuti su neki koraci na regionalnoj bazi. Već spomenuti festival "Poezika", razne zajedničke kompilacije glazbe, npr. "Bistro na rubu šume", neke zajedničke suradnje... Mislim da ima zajedništva i međusobne podrške među nama.

Iza tebe je izuzetno intenzivna godina snimanja, nastupanja, promocija. Koje posebne trenutke bi izdvojila i minulog razdoblja?

Možda najteži period je bio onaj gdje sam paralelno svakodnevno radila, uz to studirala, i pokušavala kvalitetno pristupati glazbi. Malo me umorio taj period. Sada tek dišem punim plućima. Naučila sam još više cijeniti vrijeme koje provodim uz gitaru, i vrijeme koje odvajam da bi radila na glazbi.

Novi side projekt - album grupe Pridjevi koji si nedavno porinula s Dinom Santalezom i Ivanom Picek pokazao te u novom, još psihodeličnom i eksperimentalnijem svjetlu do sada. Odakle ime benda i što planirate raditi u budućnosti?

Pridjevi su jedna divna priča i jako sam sretna što sam dio toga. Povezali smo se preko interneta i od ideje u roku godine dana rodio se album. Muzički svo troje, ja, Ivana Picek i Dino Santaleza imamo slične senzibilitete i mislim da imamo dobru ploču. Za inspiraciju oko imena morat ćeš pitati Dinu. U planu su još i neke nove pjesme, a nadam se i zajednički nastupi...


Zaposlena si kao odgajateljica u vrtiću. Kako ta profesija korespondira s tvojim drugim „poslom" - kantautorstvom? Jesu li djeca s kojom radiš zainteresirana za glazbu i kakva glazba im je privlačna?

Posao korespondira dobro, vrlo je kreativan, slobodouman, prirodan i daje izbor. Također, ostavlja mi dovoljno vremena da se mogu baviti glazbom na način kako želim tako da te dvije ljubavi uspijevam raditi istodobno. Djeca su otvorena, interesira ih svakakva glazba. Sretna sam što mogu barem malo utjecati na njih po pitanju glazbe.

Koja je najdalja lokacija/država/grad u kojoj si do sada nastupala? Hoće li se po tebi s otvaranjem granica EU otvoriti mogućnost da s bendom nastupaš po Evropi i svijetu? Priželjkuješ li uopće takvo što?

Ako ne računamo da sam otela gitaru jednom sviraču u Dublinu u dva ujutro i svirala na cesti do sada sam samo svirala u regiji. U Sloveniji, Srbiji i BiH. Mislim da pripadam ovom području.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –