Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Edo Popović • 28.03.2013.

O starozavjetnim prorocima i drugim čudima hrvatske kulture

( Kako sam brojao ružičaste robote )

 
9. ožujka, 2013.

U Google i fb kaslić ovih dana stiglo je mnogo pisama. Javljaju se stari znanci i prijatelji, te virtualni prijatelji, zapravo stvarni ljudi s kojima se još nisam rukovao. Alida Bremer, dobra prijateljica i prevoditeljica, podsjetila me je svojim pismom na jednu važnu stvar - da naši roditelji nastavljaju živjeti u nama, kao što ćemo i mi nastaviti živjeti u našoj djeci. To je taj genijalni perpetuum mobile, o čemu mi je jednom pričao drugar Tomica Bajsić. Perpetuum mobile ljudi su uzaludno tražili, smatrajući da je on mehanički izum, a zapravo je on ovaj vječni ciklus rađanja i smrti, i sami smo njegov dio. Ni prvi ni posljednji put da uokolo tražimo nešto što se nalazi u nama.

Stiglo je i jedno „starinsko" pismo, rukom pisano i adresirano, donio ga je poštar, i vrlo me je obradovalo. Pošiljatelj je Nikica Petrak, uz Nedjeljka Fabrija i još nekolicinu posljednji od stare gospode među piscima. S Petrakom volim sjediti, pričati i piti kavu, a premda već godinam ne pušim, od njega užicam cigaretu i zapalim - sve to u onom kafiću Pod zidom, posljednjim socrealističkim kafićem u centru grada, u koji dolaze mesari i kumice s Dolca.

Najviše me je, ipak, iznenadio Velimir Visković svojom brigom i spremnošću da pomogne. Svojedobno smo u medijima on i ja razmijenili nekoliko teških udaraca. Povod je, kad danas razmislim o tome, bio posve banalan, nevrijedan spomena.

Sve je banalno u usporedbi s onim ljudskim u nama, onim što često bude ugušeno našom glupošću i egoizmom, tlapnjama o vlastitoj veličini, trkom za priznanjem, novcem, slavom  i drugim utvarama.   

Mislim da je jedno od imena za to - dobrota.   

10. ožujka

Opet listam "Silent Spring" Rachel Carson. Knjiga je to kojoj se često obraćam u posljednje vrijeme. Ona mi pokazuje put ka odgovorima na neka pitanja koja me muče. Recimo na pitanje o bolesti kroz koju upravo prolazim. Na jednom mjestu Carson piše o ekologiji unutar naših tijela.  

U tom nevidljivom svijetu sićušni uzroci proizvode snažne učinke; učinak je, štoviše, najčešće naoko nepovezan s uzrokom, pojavljujući se u dijelu tijela daleko od mjesta gdje je ozljeda pretrpljena. Promjena čak i u jednoj molekuli može utjecati na cijeli sistem i izazvati promjene u organima i tkivima koji privodno nisu povezani s točkom promjene. Kad je riječ o tajnovitom i čudesnom funkcioniranju ljudskog tijela, uzroci i posljedice rijetko se nalaze u jednostavnim i lako vidljivim odnosima. Mogu biti širom raspršeni, i u vremenu i u prostoru. Otkriti uzročnika bolesti i smrti ovisi o strpljivom sastavljanju mnogih naizgled udaljenih i nepovezanih činjenica do kojih se došlo u golemom broju znanstvenih istraživanja u najrazličitijim poljima.

Moja supruga je to davno sažela u kritiku zapadne medicine, koja bi se, veli, trebala baviti više forenzikom i detektivskim poslovima, nego simptomima i posljedicama. Štoviše, znanstvenici su raskomadali ljudsko tijelo (i dušu) na tisuće komada, i sad se svatko bavi svojim dijelom, ljubomorno čuvajući svoja saznanja od onih drugih, niti ne pomišljajući na to da udruže svoj rad, svoja znanja i otkrića.  

U vremenu preda mnom mogu se igrati detektiva amatera i pokušati odgonetnuti gdje sam to, u kojem dijelu tijela naime, i kada pretrpio udarac, ili tu sićušnu promjenu, što je pokrenulo rast tumora u mojoj zdjelici. 

12. ožujka

Željko Žarak donosi mi autorske primjerke moje najnovije knjige "U Velebitu". Željko je vlasnik "Libricona", male nakladničke kuće specijalizirane za knjige u kojima se propituje odnos čovjeka i planine i prirode uopće. Knjiga je lijepo prelomljena, sviđa mi se odnos crno-bijelih i fotografija u boji.

Sa svakom novom knjigom bude ovako: radost i zadovoljstvo traju vrlo kratko; zamijeni ih najprije osjećaj praznine, a onda i užasa zbog posla koji me očekuje s budućim knjigama. Već je druga godina kako se gombam s novim romanom, a tu je i ideja treće velebitske knjige koja mi poput svraba draška kožu. I koja je zapravo samo izgovor za buduće skitnje dijelovima planine koje sam dosad ostavljao po strani.  

Čitam na portalima kako je na sajmu knjiga u Leipzigu predstavljena neka knjiga Vladimira Stojsavljevića Vakija, inače pomoćnika ministrice za kulturu. Priznajem da ne znam ništa o literarnom talentu i literarnoj veličini Vladimira Stojsavljevića, kao ni o prijevodu neke njegove knjige na njemački jezik, što bi opravdalo ovo predstavljanje u Leipzigu. Bit će da do nas u Gornjoj Stranici i u Utrinama sporo pristižu vijesti iz hrvatske kulture.

Ili je, pak, u pitanju moć i utjecaj funkcije.    

13. ožujka

Danas smo ispratili majku na zagrebačkom krematoriju.

Posljednjih dana razmišljam o tome kako je majka bila začuđena kad je shvatila da bolest napada i disanje. Pomirila sam se s tim, napisala je jednom, da mi je uzela govor i kretanje, ali nisam vjerovala da će mi uzeti i disanje.

Kao da je zaboravila što su joj o posljednjoj fazi bolesti govorili liječnici Sveučilišne bolnice u Münsteru, a ja niti itko u obitelji nismo imali srca ni hrabrosti podsjetiti je na to da bolest uzima i prsne mišiće bez kojih pluća ne mogu funkcionirati.   

Majka je umrla začuđena.

Na pitanja koja mi je postavila njezina smrt zasad ne pronalazim nikakav, čak ni neupotrebljiv odgovor. Sumnjam da postoji knjiga koja mi tu može pomoći.

18. ožujka

Na mene se iznenada obaraju rukopisi koje kao urednik potpisujem u izdanju kuće OceanMore. Truda Stamać mi šalje dovršen prijevod knjige "Vrijeme srca", prepiske između Ingeborg Bachmann i Paula Celana. Nikica Petrak šalje prijevod knjige "Dnevnik 1966 - 1971" Maxa Frischa. Tu su i romani Dražena Ilinčića "Posljednji korak" i Borisa Perića "Povratak Filipa Latinovića". Volim te rukopise, prava je pustolovina i zadovoljstvo uređivati ih. 

21. ožujka

Ivana Sajko na svojoj fb stranici čestita proljeće Ivanu Goranu Kovačiću, i stavlja onu njegovu fotografiju snimljenu dok čita partizanima u nekom kršu. Na glavi mu titovka s petokrakom, u ruci  cigareta, na koljenima bilježnica ili knjiga. Dijelim njezin post, a poslije uzimam u ruke knjigu pisama objavljenih 1983. u petom svesku Sabranih djela Ivana Gorana Kovačića. Knjigu je uredio Dragutin Tadijanović.

Među pismima je i ono koje je Tadijanović poslao Goranu iz Barcelone u lipnju 1933., u kojem mu se ispričava što mu se dotad nije javio, te ga obaviještava kako upravo kreće u Afriku. Tu je i pismo Goranovo Tadijanoviću iz kolovoza 1934. Evo što piše:

"Dragi Tadija!

Evo me u Zagrebu! Ulice su kao parne cijevi. - Zrak zadisan od automobila i neukusnih parfuma. Po / knjižarama žute knjige - naročito lirske (konačno, taj se fenomen poklapa s predmetom na koji se odnosi). Mjesto: lišće žuti - knjige žute... Na Zrinjevcu ne viđam Žiliće, Kozarčanine itd. ... ali šume topole, valjda samo zato, da zamijene njihovo šuškanje 'književničko'... Zato me tamo i nema".


Gorana su ubili četnici kod Foče 1943. Imao je trideset godina. Tadijanović je umro u Zagrebu 2007. u stotinu i drugoj godini.      

Jednom mi je prigodom, prvih godina ovog tisućljeća, Delimir Rešicki pričao kako je zajedno s Tadijanovićem nedavno sudjelovao na nekoj književnoj tribini u Slavoniji. Znaš što ja mislim o njemu, rekao mi je Delimir, ja mislim da je on poput onih starozavjetnih proroka, da će živjeti nekoliko stotina godina.

Pa, čovječe, on je suvremenik Nazorov i Krležin, njegovi vršnjaci su Goran, Cesarić, Kozarčanin, o njima priča kao što ja pričam o tebi. I svi su oni odavno mrtvi, a on je živ. "Sjećam se kad smo Goran i ja", priča on. Siguran sam da će za pedeset godina tako pričati nekom piscu: "Sjećam se kad smo Rešicki i ja čitali jednom...".

25. ožujka

Pariški Musée National Picasso preuređuje se, pa je i Zagreb, pored Sydneya, Toronta, Šangaja, San Francisca i nekih drugih gradova, izabran kao mjesto gdje će se izložiti dio postava tog muzeja. Čini se da me Picasso prati. Prije pet godina u madridskom Centro de Arte Reina Sofía, gdje sam prije svega želio vidjeti Guernicu koja je od 1992. u stalnom postavu tog muzeja, naletio sam na gostujuću izložbu pariškog muzeja, na više od 400 Picassovih slika, skulptura, keramika, crteža, skica... Dio toga, evo, došao je za mnom u Zagreb. Na otvorenju u Klovićevim dvorima prve je redove zaposjela politička krema, a ministrica kulture Andrea Zlatar Violić kazala je, a mediji prenijeli, kako je izložba prilika da se vidi na koji način ministarstvo troši novac poreznih obveznika, te da su troškovi izložbe deset puta veći od ukupnoga hrvatskoga proračuna za kulturu.

Nisam siguran govori li ona ovdje metaforički, ili se šali, ili su je, pak, mediji krivo prenijeli, no dobra ministrica svakako govori o novcu. Novcem se može mnogo toga platiti i izmjeriti, no ne baš sve.   

Jednako tako, nikakva gostujuća izložba nekog muzeja, pa ni ovog pariškog Picassovog, ne može se mjeriti ni uspoređivati s onim što živa kultura jedne zemlje, bila ona i mala Hrvatska, proizvede uz potporu ne deset, već jednoga jedinog godišnjeg proračuna za kulturu. Picasso je mrtav, napravio je što je imao, kultura (svjetska, europska, hrvatska...) i dalje buja i živi, doduše ovisno o tome tko raspolaže novcem iz proračuna za kulturu, i kako ga troši. Onako kako proračunskim novcem upravlja ministrica Zlatar Violić, i što je dosad uloženo u živu kulturu, daje naslutiti kako će crna rupa koja će u hrvatskoj kulturi ostati poslije njezina mandata biti mnogo veća od one koju je za sobom ostavio, na primjer, Božo Biškupić.

S tim u vezi, razgovarao sam jesenas na Interliberu s mnogo izdavača i kolega pisaca. Usput rečeno, cjelokupni knjižni sektor u Hrvatskoj godišnje od MK dobije isto onoliko koliko i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, što je poprilično omalovažavanje svih koji se na ovaj ili onaj način bave pisanjem, izdavaštvom, bibliotekarstvom. Kako bilo, niti jedan, ama baš niti jedan izdavač s kojim sam razgovarao, veliki, mali, srednji, lijevi, desni, nije pronašao riječ hvale za rad ministrice Zlatar Violić. Pisci s kojima sam razgovarao, također. A malo je tko od mojih sugovornika propustio kazati kako žali za ministrom Biškupićem.

Bez namjere da uspoređujem, tek napominjem da Ministarstvo kulture i Grad Zagreb uopće nisu prepoznali važnost nekih drugih kulturnih projekata, recimo Zagrebačkog festivala komorne glazbe. Taj festival ugošćuje svjetske soliste u usponu, Zagreb danas ima priliku čuti one koji će za godinu, dvije puniti Berlinsku Filharmoniju, Concertgebouw, Musikverein i druge znamenite koncertne dvorane, gdje ih većina hrvatskih ljubitelja glazbe neće moći slušati i gledati, pa ipak Minstarstvo kulture i Grad Zagreb spremno okreću leđa tom festivalu, ne dajući mu ni mrvice. A za Picassa su ne trepnuvši dali po dva milijuna kuna.

Niti na kraj pameti mi nije govoriti o važnosti Picassa u Klovićevim dvorima, za takvo što nemam ni znanja ni alata, još manje želim omalovažiti činjenicu da je u dva dana više od 10000 posjetitelja vidjelo izložbu, ovdje samo primjećujem strašan, gotovo uvredljiv nesrazmjer u procjenjivanju značenja i vrijednosti određenih segmenata kulture, te kulturnih potreba Zagrepčana i hrvatskih građana. 

Nije teško pretpostaviti otkuda taj nesrazmjer. Na festivalu komorne glazbe, naime, ili na promociji neke knjige, ne mogu se ubirati politički i ini bodovi, a na retrospektivi Picassa, ili na nekoj premijeri u HNK mogu.

Rječju, Picasso u Klovićevim dvorima još je jedan spektakl u Hrvatskoj, prilika da u prve redove zasjednu gotovo ista ona lica koja smo nedavno vidjeli u ložama stadiona na Maksimiru na nogometnom spektaklu između Hrvatske i Srbije (uzgred, nikoga od njih nisam vidio jesenas u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda na festivalu komorne glazbe); i da zagrebački gradonačelnik u svojem govoru citira Malrouxa za kojeg, kladim se, nije čuo sve dok nije gurnuo nos u tekst koji mu je netko napisao, a još manje je išta njegovo pročitao. Ta izložba je, na koncu, još jedna prilika da Zlatar Violić baci javnosti prašinu u oči, koristeći Picassova platna kao krpu za prikrivanje jalovosti; vlastite ministarske i jalovosti najužeg tima suradnika u Ministarstvu kulture. 

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kolumna • 16.06.2013.

Gdje je to kući?

– Pretraži sve članke –