Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Robert Greenberg • 05.03.2006.

Odgovor Roberta Greenberga kritičarima njegove knjige
Održava se
01.01.1901.

Odgovor na raspravu na okruglom stolu održanom 2. veljače 2006. u Matici hrvatskoj:

Pozdravljam raspravu u hrvatskim jezikoslovnim krugovima potaknutu objavljivanjem prijevoda moje knjige na hrvatskom. Nadam se da se njeni kritičari mogu izdići iznad napada na osobnoj razini i prihvatiti činjenicu da postoje i drugačiji pogledi na hrvatski jezik.

Vrijeme je da se hrvatski jezični identitet razmotri u širem europskom kontekstu, kao i u kontekstu opsežne inozemne literature literature o problemima jezika i nacionalnog identiteta. To bi se znanstveno područje, naime, trebalo pokazati plodonosnim za hrvatske znanstvenike u budućnosti te omogućiti uravnoteženije razumijevanje jezičnih pitanja u vlastitoj zemlji. Ne radi se samo o tome je li oduvijek postojao poseban hrvatski jezik i je li taj jezik trebalo priznat kao takav ili ne. Prilikom oblikovanja gotovo svih standardnih jezika, naime, značajnu ulogu igraju i politika, i povijesne okolnosti i rad istaknutih pojedinaca. Tako je na primjer Noah Webster vjerovao u nužnost “američkog engleskog” jezika te je uložio znatan trud u oblikovanje novog standarda za Sjedinjene Američke Države. Političari su ga za života kritizirali prigovarajući uvrštavanju “vulgarnih amerikanizama” u engleski jezik. Pa ipak, Websterove su se reforme održale te danas postoji poseban američki standard.

Osim toga, neki su američki političari u prošlosti nastojali promijeniti i ime jezika u “američki”, pa je u saveznoj državi Ilinois dvadesetih godina prošloga stoljeća čak donesen zakon u kojem se američki jezik proglašava službenim jezikom te savezne države. Kako taj pokret nije uzeo maha, u SAD-u i danas svoj jezik smatramo engleskim, a ne američkim. Pri tome vjerujemo u oblik krovnoga jedinstva engleskoga jezika koji ja u svojoj knjizi nazivam “pluricentričnim”. Lingvističko društvo Amerike pristupilo je problemu “dijalekta” i “jezika” u svojoj poznatoj rezoluciji o statusu afričkog američkog govornog engleskog jezika iz siječnja 1997.: “različiti varijeteti kineskoga općenito se smatraju “dijalektima”, premda se njihovi govornici među sobom ne razumiju, dok govornici švedskoga i norveškoga, koji se smatraju posebnim “jezicima”, općenito razumiju jedni druge”. Čini se da se većina mojih kolega iz bivše Jugoslavije među sobom prilično dobro razumije, čak i kada jedan od njih govori hrvatskim, a drugi srpskim jezikom.

S tim u vezi neki promatrači mogu smatrati da je riječ o jednom «pluricentrično jedinstvenom» jeziku (dakle jeziku koji ima više od jednog standardnog oblika), dok će drugi insistirati na tome da je riječ o posebnim jezicima. Tako čak i prof. Pranjković tvrdi da su hrvatski i srpski na određenoj razini jezik jedan jezik, a akademik Brozović u svojim radovima priznaje kako je riječ o dvama standardima koji su dio jednoga zajedničkog “dijasistema”. U mojoj se knjizi također jasno tvrdi kako je unutrašnji identitet uvijek bio slab, dok je vanjski identitet zajedničkog jezika bio jak, što je vidljivo i u službenim nazivima jezičnih tečajeva u visokoškolskim institucijama u SAD. Oni su se uvijek nazivali “početnički srpsko-hrvatski” ili “napredni srpsko-hrvatski”. Lektori su se školovali u Hrvatskoj ili u Srbiji i možda se nisu uvijek ugodno osjećali tumačeći oblike kojih nije bilo u njihovom materinskom govoru, no službeni je stav bio da se studentima predaju obje varijante. Uz to, svi su inozemni znanstvenici koristili termin srpsko-hrvatski jezik (što neki čine i danas). Situacija je bila takva zato što inozemni znanstvenici nisu bili upućeni u pitanja društvenog i osobnog identiteta koja, kako se čini, prevladavaju u pisanju hrvatskih jezikoslovaca o hrvatskom jeziku.

Moja je knjiga pisana za englesko govorno područje, što znači da je pisana za one koji su mislili da je u SFRJ postojao jedan srpsko-hrvatski jezik. To je upravo onaj vanjski identitet koji je do kraja uništen 1991. godine kad je vanjska percepcija jedinstva okončana. Istina je da za mnoge Hrvate to jedinstvo nikada nije ni postojalo ili je bilo toliko razlomljeno da oni jednostavno nikada nisu doista vjerovali u njega. Unatoč tomu, treba reći da je za mnoge druge u bivšoj Jugoslaviji (posebno u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori), jezično jedinstvo bilo stvarno i da su ga oni prihvaćali.

Pomno ispitujući svu dostupnu građu doista sam nastojao biti neutralan znanstvenik koji se ne bavi prosuđivanjem vjerodostojnosti ili uvjerljivosti jednog ili drugog nacionalnog stajališta. Usuprot tomu neki znanstvenici čak i danas izjavljuju da su bosanski, hrvatski i srpski tek nacionalna imena za jedan jedinstveni jezik. U mojoj se knjizi takve tvrdnje pobijaju te se ističe da je riječ o autonomnim i posebnim jezicima koji su krenuli divergentnim kodifikacijskim putevima. Dakako, u knjizi se bavim isključivo standardnim jezicima koje ne treba miješati s razgovornim jezikom ili dijalektima.

S tim u vezi želim istaknuti da su neki moji kritičari tvrdili kako su oni uvijek govorili samo hrvatskim jezikom i kako su sigurni da jedan jedinstveni jezik nije bio stvaran zato što tolik broj Hrvata nije vjerovao u njegovo postojanje. Unatoč tomu, proučavajući literaturu o Književnom dogovoru iz 1850. i baveći se brojnim gramatikama i rječnicima napisanima u okviru rada u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti između 1867. i 1899., svakome vrlo brzo postane jasno kako je u tom razdoblju u Hrvatskoj djelovala skupina ozbiljnih jezikoslovaca, Hrvata i Srba po podrijetlu, koji su marljivo radili na kodifikaciji jednog standardnog ili književnog jezika. Iznenađen sam što moji kolege u Hrvatskoj onodobna znanstvena dostignuća danas smatraju nekim oblikom zastranjenja ili pogreške samo zato što su ti znanstvenici prigrlili ideju jednog jezika. S tim se u vezi nadam da će moja knjiga u Hrvatskoj potaknuti znanstvena istraživanja i susjednih jezika - bosanskoga, srpskoga i crnogorskoga.

Pitanja koja se s tim u vezi postavljaju su brojna. Ako su Hrvati gajili tako snažne osjećaje jezične posebnosti tijekom posljednjih nekoliko stoljeća, što je onda s Bosancima i Crnogorcima? Jesu li Bosanci svoj jezik također smatrali posebnim jezikom? Jesu li Crnogorci također imali takve ideje? Jesu li ti ostali narodi uvijek smatrali hrvatski posebnim jezikom? Nije li povijest hrvatskoga – sviđalo se to nekome ili ne – povezana s poviješću ostalih jezika utemeljenih na štokavskom dijalektu? Je li Ivo Andrić pisao svoje romane hrvatskim jezikom zato što je bio rođen u hrvatskoj obitelji ili je pisao bosanskim jezikom zato što je živio u Bosni ili su njegovi romani ipak pisani srpskim jezikom zato što je godinama živio u Beogradu? Točno je da pisci imaju svoj vlastit i jedinstven stil, no prirodno je i općeprihvaćeno da ih obilježavamo i kao pisce koji su svoja djela napisali nekim određenim nacionalnim jezikom. Hoće li se u budućnosti hrvatskim piscima smatrati samo oni iz prošlosti koji su rođeni unutar granica suvremene države Hrvatske?

Sječe se dojam da su moji kritičari na okruglom stolu bili odlučili odreći valjanost mnogim tvrdnjama u knjizi na osnovi njezina naslova zbog dvaju termina koji su, očito, zasmetali nekima u Hrvatskoj. Ti su termini Balkan i srpsko-hrvatski. Ponovo ističem da je knjiga pisana za englesko govorno područje. Predstavnici uglednoga nakladnika Oxford University Press-a koji je objavio knjigu insistirali su na odabiru naslova koji će biti istovremeno prepoznatljiv i sadržajan. Ovdje opet treba upozoriti na razliku u percepciji tih pitanja u Hrvatskoj i izvan nje. Jasno je da se treba pitati gdje završava Srednja Europa, a gdje počinje Balkan? Je li Dubrovnik zemljopisno na Balkanskom poluotoku, a Pula nije? Treba li termin “Balkan” izbrisati iz literature zbog brojnih negativnih konotacija kojima je nabijen? Ali isto tako, treba reći da se dva navedena termina, “Balkan” i “srpsko-hrvatski”, vrlo često upotrebljavaju u američkoj znanstvenoj tradiciji (npr. srpsko-hrvatska prozodija, balkanski slavenski jezici, balkanski jezični savez, balkanizmi). Upotrebljavajući te uvriježene termine ni u kojem slučaju nisam namjeravao povrijediti hrvatski senzibilitet.

S tim u vezi želim reći da mi se čini kako je moje kritičare vodila osobna politička pozicija pa su onda, ne mogavši se složiti s osnovnim tezama knjige, smatrali kako imaju pravo izricati tvrdnje o mojoj vjerodostojnosti i pouzdanosti. Da ne ostane neizrečeno, probleme o kojima pišem u knjizi istražujem već desetak godina te sam svoje stavove iznosio na brojnim simpozijima i o njima diskutirao u osobnoj komunikaciji s brojnim jezikoslovcima. Pišući knjigu bio sam u kontaktu s kolegama iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Posjetio sam Zavod za jezik u Zagrebu 1990. godine te se u nekoliko navrata te iste godine susreo s Božidarom Finkom i Antunom Šojatom. Sudjelovao sam u radu nekoliko simpozija tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća na kojima su svoje radove izlagali, a potom sudjelovali i u diskusijama, i Dalibor Brozović i Radoslav Katičić.

U knjizi sam zahvalio akademiku Brozoviću zbog toga što mi je darovao nekoliko svojih separata prilikom našeg zadnjeg susreta u Skopju 2001. godine gdje smo zajedno ručali. Uz to moram reći da nikada neću zaboraviti njegovu susretljivost i pomoć prilikom pribavljanja nekih članaka koji bi mi inače bili nedostupni. Uz to, svoje sam stavove izlagao u mnogim prilikama, a izlaganje koje u smatram najznačajnijim za ovu raspravu bilo je 2002. godine kada sam o nacrtu i o glavnim tezama svoje knjige u nastajanju govorio na Trinaestoj dvogodišnjoj konferenciji o balkanskoj/južnoslavneskoj lingvistici, književnosti i folkloru koju sam organizirao na sveučilištu Chapel Hill u Sjevernoj Karolini. Na konferenciji su sudjelovali neki od vodećih stručnjaka na polju južnoslavenskoga jezikoslovlja i sociolingvistike, među kojima su bili George Thomas, Wayles Browne, Ronelle Alexander, Victor Friedman i Milorad Pupovac. Nijedan od prisutnih znanstvenika nije mi uputio prigovore tipa onih koje su izrekli neki od mojih kolega 2. veljače u Matici hrvatskoj.

Nakon svega, nadam se da smo sposobni proširiti vlastite horizonte te započeti pravu raspravu. Usporedbom jezične situacije u bivšoj Jugoslaviji s onom u skandinavskim zemljama, ili s onom na indijskom potkontinentu (hindi/urdu), ili s onom u Kini, pridonijet ćemo vlastitom razumijevanju veze između jezika i identiteta. Pozivam svoje kolege u Hrvatskoj da se umjesto bavljenja prošlošću radi nje same i bavljenju tvrdnjama o jedinstvenosti ili razdvojenosti jezika u prošlosti okrenu prema budućnosti i istraživanjima prirode hrvatskoga jezika u budućnosti te njegova odnosa prema ostalim jezicima utemeljenim na štokavskom narječju.

Na kraju, moja knjiga nastoji biti opsežna studija o vezi jezika i identiteta svih štokavaca u bivšoj Jugoslaviji, pri čemu sam se prije svega oslanjao na pisane izvore – na nove gramatike, rječnike, tvrdnje suvremenih jezikoslovaca te medijske izvještaje. Istraživanja bi se u budućnosti, dakako, trebala proširiti na analizu društvenih stavova unutar svake nezavisne države i na odnos svake pojedine društvene zajednice prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti vlastitoga jezika. Jedna moja studentica iz Sarajeva pripremila je izlaganje u kojem je lamentirala o onom što je smatrala razbijanjem “srpsko-hrvatskoga” jezika. Ona je smatrala da su lokalni jezični varijeteti, ili ono što je ona smatrala jednim jezikom, davali dodatnu kvalitetu jeziku. S tim je u vezi primijetila kako su njene srednjoškolske diplome u ranim devedesetim godinama 20. stoljeća bile napisane na 5 različitih jezika: na srpsko-hrvatskom, na materinskom jeziku, na bosanskom, srpskom i hrvatskom, premda ona nikada nije mijenjala to kako je govorila.

Moji su američki studenti, s druge strane, bili zaprepašteni već i zbog same mogućnosti takve nedosljednosti u imenovanju standardnoga jezika. Popis stanovništva proveden 2001. godine u Hrvatskoj omogućavao je izjašnjavanje za sljedeće jezike: hrvatski, srpski, srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski. Kako bi prosječan Amerikanac mogao razumjeti takvu raznolikost u imenovanju? Moji se zaključci temelje na onome što su sami jezikoslovci napisali i rekli i na onome zbog čega su jezična pitanja bila izvor tolikih kontroverzi i rasprava u bivšoj Jugoslaviji. Jasno je da su ta pitanja hrvatskim čitateljima na srcu, no vrlo je teško to objasniti čitateljima engleskog govornog područja, na kojem su pitanja regionalnih ili nacionalnih varijanti manje ili više stabilna.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –