Predrag Lucić : Ljubavnici iz Verone
Ako su »Pjesme iz Lore« autorskom gestom Borisa Dežulovića bile okarakterizirane zavičajnima, tada su, kako to veoma precizno prepoznaje Miloš Ðurđević, neki dan ukoričene pjesme Predraga Lucića, mediteranske. Zavičajne na način Marka Marulića, ili bilo kojega pisca koji je svakom svojom riječju, kod kuće u svijetu. Onima kojima je svijet kod kuće ne preostaje drugo nego da čuvaju svoj san. Čak i po cijenu toga da će ga zaista i sačuvati.
»Ljubavnici iz Verone« knjiga je grafitnog impresionizma: poezije koja diše ritmom, atmosferom, slovima i znakovima išaranih zidova u gradu u kojemu su, a sve zbog krivog tajminga, jedno za drugim u smrti zabune izdahnuli Romeo i Julia. Knjiga je to koja »vandalizira« tek prividnu bjelinu predloška uređenosti zbilje koji sebe, naoko paradoksalno, legitimira prazninom.
U ozračju spajanja tek prividno udaljenih osjećaja ljubavi i nasilja, žudnje za životom i one za oduzimanjem (za razliku od veronskih ljubavnika) tuđih života, Lucićeva zbirka ironizira realnu mogućnost prevrednovanja postojećih vrijednosti. Ona nam, prateći saudade ritam na »originalne« grafite nakalemljenih poetiziranih tekstova, ukazuje na našu zbunjenost u svijetu koji je, kako to svakodnevno svojim činima dokazujemo, prenatrpan »neupotrebljenim uzrocima smrti«.
Svaka se pjesma knjige nastavlja na određeni grafit u kojemu, na zidovima Grada Ljubavnika, netko nekome (u većini slučajeva drugoga spola) nešto obećava i netko se za nekoga ili za nešto (kao što je nešto ljubav sama) vezuje. Već na samome početku Lucić uokviruje motivski prostor emotivno-urbane topografije: slamanje binarnih opozicija i približavanje osjećaja za koje, bez obzira na užase vlastite povijesti, takozvani Zapadni krug vjeruje da su uzajamno nespojivi. Pročitajmo što nam govore CHRIS+JUDY: »Na ovom je zidu/ Više imena/ Nego na zidu/ Vjetnamskih veterana// Eto vidiš/ Kamo vodi ona/ Vodite ljubav/ A ne rat«.
Nakon što je otvorio mediteranski-poredbeni-saudade-optimizam koji se, bez obzira na količinu informacija kojima autor barata, ne urušava u pesimističko očajavanje, Lucić nastavlja u sretnijem tonu: »Lako ti je tu/ Gdje svatko svakoga/ Kao voli/ Napisati to što pišeš/ Ti i ja/ I tra-la-la// Ali hajde/ Kad se vratimo kući/ Otići u Via Anelli/ I na čeličnom zidu/ Kojim smo ogradili crnce/ napiši da Gino i Paola se vole/ I da jebo svoju mater/ Consiglio comunale di Padova...
Spajanje »nespojivih osjećaja« kulturalnim konstantacijama privremeno zatvara krug u pjesmi WILLIAM, USAF+LINDA; USMC: »Narednik u Avianu/ Često nam ponavlja/ Riječi velečasnog/ Dennisa Edwarda O'Briana/ Da je vojnik taj/ A ne pjesnik/ Tko nam je dao slobodu govora// I ti i ja sada Ovdje u Veroni kažemo/ Ni Romea ni Julije/ Ne bi bilo/ Bez oružja// I sam je Shakespeare/ Nastao od koplja/ A ne koplje/ Od Shakespearea (...) Kada moj Bill i ja/ Oslobodimo svijet/ Pjesnici će biti/ Slobode regruti// Slobodni da kažu/ I da pišu slobodno:/ Govori što god hoćeš/ Samo šuti!«
Ono što Lucićev urednik i autor pogovorne vinjete na ovitku Miloš Ðurđević prepoznaje kao ishodište Lucićeve sinteze »visoke« i »niske« kulture, odnosno iz njegove esteteke parafrazno-referencijalne veze s gradskim predlošcima i promovira kao spoj manije i melankolije, jedan je od najvrednijih noviteta ove autorske poetike.
Kozmopolizam Dalmacije kao ishodišta putnika koji, kao svaki sljedbenik Candidea kojemu je jasno zašto se je i gdje zagubio Mr. Livingston, sa sobom na put nosi sama sebe, čini ovu knjigu lijepom, duhovitom, dobro napisanom, veselom, tužnom, zastrašujućom, zlokobnom.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )