Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 23.02.2011.

Radenko Vadanjel : Čovjek s tri pupka
Održava se
01.01.1901.

Za autora Ivan Herceg piše da u ovoj knjizi nastavlja na tragu "tzv. novog egzistencijalizma". Uzori koji mu pomažu u "oneobičavanju filozofijsko-romantičarskih slika" u proizvodnji "jakih vizija kojima treba vjerovati", piše Tatjana Gromača, su: Valery, Canetti, Jung i Bachelard.

Sam Vadanjel, nultu točku pisanja ove knjige postavlja u trenutak sveposjedovanja. Imao je, kaže, sve "...(I strah od smrti i besmrtnost.) Nepoznanice su bile nevidljive. Život je postojao zaokružen i savršen bez pravih sudionika. Duboko unutra bio sam plah poput trkaćeg konja. Košmari čudnovatih simbola u mladosti bili su dobra literatura".

Ovo je sve što je omogućilo autorovo tu i sada, kada je "život postao literatura, a bore između očiju notovno crtovlje, anakrona kompozicija o žalu za vlastitim pogreškama koje se danas doimaju prihvatljivim i ljupkim". Osjećaj polazišta i polazište ispunjeno ovakvim osjećanjima i svjetonazorskim elementima, plus ranije nabrojeni uzori, kažu korice, dostaju da se cjelina knjige obilježi kao "novi egzistencijalizam".

Po čemu novi, ni nakon drugog čitanja, nije mi jasno. Pogotovo mi nije jasno kad se baš svi sastojci rukopisa lijepo slažu u početnicu egzistencijalizma s primjesama solipsizma, nekako baš s početka stoljeća koje je za nama.

Autor je uvelike nahranjen tradicijom Pariza i Beča i to u vremenima u kojima su se najblistaviji umovi ova dva grada hranili dosadom kao energentom radi kojega su neki, žaleći za prohujalim viteštvom, odlazili u rovove Prvog rata, a drugi, komotniji, zasjeli, popili koju, naeterizirali se... i napisali puno pjesama. Ono što je egzistencijalistima bila dosada, omogućilo je uvjerljive i briljantne tekstove visokog modernizma i egzistencijalizma.

Dosada nije bila ono što je čitatelj osjećao dok je čitao bilo koga od njih. Dosada je, nažalost, ono što u velikoj mjeri obilježava atmosferu ove repetitivne knjige čiji se motivi, uglavnom preimenovani, opterećeni monotonijom, vrte u krug u svijetu za kojega glas-vodič kroz stihove, nekako verterijanski, vjeruje da je izgubio središte. Ima nečeg mladalačko pompoznog i istovremeno toliko općeg u izjavama kao što je: "Riječi su krajnji doseg moje snage".

Kao što ima nečeg gotovo spomenarskog u stihu: "...ljubav je jedino što preostaje". I pleonastički nelogičnog u tvrdnjama kojima ne pomaže ni poetska funkcija u pjesničkom jeziku: "Bojim se otići s plaže na kojoj je svaka vjerojatnost moguća". Jer, upravo odlika vjerojatnosti (za razliku od nužnosti koja je nužna i neizbježna) jest da je moguća. Pa i na plaži.

Ima i predugih, eksplanatornih rečenica koje bolje pristaju filozofiji poetike psihološkog realizma, odlika koje je da čitatelju i sve prikaže i objasni.

No, pustimo pričama s bečkih kauča da nastave tragati za zlatnom polugom kodnog naziva Fre-UD koja puslira na stranici 43. i zaključimo parafrazirajući autorove riječi: "Daleko je ovo još od pozitivne nule". Na vratima Vadanjelova dućana dugo će još visjeti cedulja "inventura".

 
Radenko Vadanjel: "Čovjek s tri pupka"

Hrvatsko društvo pisaca, 2010.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –