Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 10.07.2005.

Roman Simić: Takvi smo kako volimo

Roman Simić

Kada je prije pet godina Roman Simić objavio svoju prvu zbirku priča »Mjesto na kojem ćemo provesti noć«, uglas se govorilo da se radi o knjizi koja je odmaknuta od dominantnih proznih modela, najviše zbog toga što se u njoj ne zrcali naša, domaća stvarnost. Priče iz Simićeve druge, nedavno objavljene zbirke priča, također lijepa naslova »U što se zaljubljujemo« smještene su u prepoznatljiv zadarsko-zagrebački okvir. Gdje god da se na karti svijeta odvijaju, tim se pričama ispisuju zemljovidi ljudskih unutarnjosti. Unutarnjosti koje su napućene osjećajima, ali o njima se radije šuti jer je izgubljeno povjerenje u riječi. »U što se zaljubljujemo« zapravo najviše govori o onome o čemu šutimo.

Barbara Matejčić: Neprestano se ponavlja da ste u prvoj zbirci priča nastanjivali daleke, izmaštane prostore, dok ste se novom zbirkom vratili poznatim koordinatama. Zapravo ste u obje knjige u jednoj vrsti stvarnosti, ali ne onoj koja se nužno omeđuje poznatim toponimima i domaćom društveno-političkom zbiljom?

Zoran Simić:Istina je da me u obje knjige – bez obzira što se u prvoj gradovi zovu Puertomarin i Yopa, a u drugoj Zagreb i Zadar – zanima ista stvar i da za tu stvar imena nisu presudna. Prije svega želim pisati o ljudima i mislim da se o njima može govoriti i u priči o posljednjem paru u letjelici izgubljenoj u svemiru, i u nekom izmaštanom tolkienovskom Međuzemlju. Isto vrijedi i za pisanje o ljubavi. Način na koji volimo jako dobro govori o tome tko smo, a to nas srećom »izmiče« identitetima koje nude dobre stare dnevnopolitičke aktualije. Pa ipak, iako je takvim pričama najčešće svejedno gdje ih smještate, njihovim autorima ponekad nije. Meni je u ovoj knjizi bilo potrebno, iz posve privatnih razloga, sve te iščašene ljubavne priče uzemljiti, udomiti u ove naše nesretne devedesete, ne ostaviti ni sebi ni čitatelju nijedan alibi, nijednu priliku da kažemo: ovo se događa nekom drugom.

Vaše su priče usmjerene na unutarnju, a ne na vanjsku događajnost. Zanima li Vas uopće fabularni tok pripovijedanja?

Pa mislim da sam ovom knjigom pokazao i tu mračnu stranu svojih književnih interesa, da sam sa svojom mrežicom za leptire ipak potrčao za zloglasnom aveti fabuliranja, iako priznajem da je najčešće nisam pronalazio tamo gdje i većina kolega. Priče po kojima će se snimati akcijski filmovi jednostavno me ne zanimaju.

Zbog čega često mijenjate stil i ritam pripovijedanja? Igrate se, iskušavate, tražite…?

Različiti ritmovi, od priče do priče, ali i unutar pojedinačne priče, naprosto pokušavaju odgovoriti raznovrsnim ritmovima koje živimo, tu književnost pokušava »oponašati život«. Sve što jesmo neprestano se mijenja, i to strahovito, unutar dana, sata, minuta, a opet nikome ne pada na pamet tražiti uravnilovku na tom dijelu igrališta. Ako osluhnete dovoljno pažljivo (a pisac bi to trebao), te promjene su bogatstvo i čuju se. Za mene su one ponekad ispitivanje mogućnosti neke pripovjedne tehnike, ponekad igra, ali nikad puko poigravanje. Svaka priča koju želim ispričati ima svoj ton. A tonovi se razlikuju naprosto zato što ne želim pričati iste priče.

Iako tekst zbirke jest intiman, Vas se samog – možda zbog česte izmjene pripovjedne perspektive – u njemu ne razaznaje. Je li Vam važno to »neprepoznavanje« pisca u tekstu?

Ne, važno mi je baš prepoznavanje, s tim da je najvažnije da se u tekstu pronađem sam, pa makar ti tragovi bili čitljivi samo meni. Kad to kažem, ne pokušavam biti elitist, nego reći sljedeće: čitatelju nije potrebno prepoznati pisca među likovima, njemu je dovoljno osjetiti da pisac iza njih stoji. Čitatelj mora znati da sam ja, čovjek koji piše, sa svojim iskustvom, glavom, srcem, želucem, sa svim mogućim privatnim i javnim ulozima – tamo: da ne muljam i ne lažem.

U što se Vi zaljubljujete?

Uh. I to su ta pitanja o kojima bi se moglo pisati i pisati. Ali da ne idemo puno dalje, recimo: zaljubljujem se u svoju curu, svaki dan, i, čini se, sve uspješnije. A suprotno svim turobnim književnim krajevima, napose onima iz vlastite knjige, nadam se da će ovo zaljubljivanje potrajati.

( Tekst je prvotno objavljen u «Vjesniku» - zahvaljujemo na ustupanju za objavljivanje na našem portalu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –