Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marijo Glavaš • 19.03.2014.

Salvador Espriu : Bikova koža
Održava se
01.01.1901.

Kako živjeti, kako pisati, kako misliti i govoriti kad ti netko brani da koristiš jedini jezik koji poznaješ? Materinji jezik kojim su ti govorili svi prije tebe i koji si prenio svojoj djeci? Koju strategiju izabrati? Na koji se način obratiti onome koji ti brani i onima oko sebe, kojima je kao i tebi - zabranjeno?

Katalonski pisac Salvador Espriu polovicom dvadesetog stoljeća pokušao je dati odgovor, odlučio je petnaestak godina poslije Građanskoga rata napraviti prvi korak ka pobjedničkoj, ugnjetavačkoj strani (madriškoj diktaturi s Francom na čelu) i to na najbolji način na koji je znao: napisao je i objavio knjigu na jeziku kojim nije smio govoriti.

U vrijeme kad Espriu piše svoje najpoznatije djelo, spjev "Bikova koža" (prvi put objavljeno u travnju 1960.), tih pedesetih godina dvadesetog stoljeća, i na balkanskom poluotoku, kao u katalončevoj zemlji, vlada totalitarna čizma, no suprotnog predznaka. Situacija s ove dvije točke Sredozemlja nije do kraja usporediva, no na oba poluotoka, na Pirinejskom, u Španjolskoj i na Balkanskom, u Jugoslaviji, javlja se artikulirana potreba za promjenom.

1952. godine, na Trećem kongresu književnika Jugoslavije, Krleža svojim referatom okončava polemiku u takozvanom sukob na književnoj ljevici, te među ostalim traži odmak od ideologije u umjetnosti, zahtjeva pravo na umjetničku slobodu. Prekretnica je to koja nije ostala samo mrtvo slovo na papiru, već je i omaterijalizirana. Tako je poezija koja se piše pedesetih godina u Hrvatskoj  ostala zapamćena kao krugovaška poezija, nazvana po časopisu Krugovi, kojeg je prvi broj tiskan baš spomenute pedeset i druge godine i u kojem je poznati poklič Vlatka Pavletića: Neka bude živost.

"Bikova koža" Salvadora Espriua upravo takav je čin: poklič kojim se zove živost, kojim se zaziva sloboda kretanja, govorenja i mirnog suživljenja. Espriu je vjerovao u mogući suživot svih koji obitavaju u Španjolskoj, na Pirinejskom poluotoku, vjerovao je da se može prijeći preko događaja i smrti koje su obilježile razdoblja bliske i daleke prošlosti, da je sazrijelo vrijeme da se sasušene i svježe mrlje krvi s bikove kože na koju taj poluotočni dio europskog kopna podsjeća saperu.

No, Espriu je, kako je vrijeme pokazalo, pogriješio. I sam je spoznao da druga strana ne podržava izgradnju mostova koju je zagovarao, njegova želja nije se poklapala sa stvarnošću tadašnje, a ni današnje Španjolske u kojoj će ove godine, sto godina nakon svjetskog rata kojim se prekrajala karta Europe, Katalonci održati referendum rezultat kojeg bi moglo biti jedno novo prekrajanje. Ista ona ignorancija, neimanje sluha i uzimanje bez vraćanja od strane vlasti u Madridu, sve ono što je Espriu pišući "Bikovu kožu" vjerovao da se može promijeniti i danas je katalonska stvarnost zbog čega će se referendum za neovisnost i odcjepljenje i održati.

U spjevu "Bikova koža" Espriu, kojeg je Građanski rat u Španjolskoj spriječio da upiše studij egiptologije, poseže za usporedbom svog katalonskog naroda upravo s narodom koji je, prema biblijskom tekstu, izašao iz egipatskog ropstva da bi pronašao svoju obećanu zemlju, no na kraju, zbog onoga što jest, bio protjerivan, mučen i proganjan gdje god bi došao. Autor u djelu premreženom biblijskim motivima, u kojem se miješa moderno s tradicionalnim stihovnim izričajem, kao lirski subjekt kroz koji progovara uzima Sefarde (hebrejska riječ koja znači Španjolci), židove koji su se s Pirinejskog poluotoka od 14. stoljeća raspršili po svijetu (dio ih je došao i na prostore današnje Hrvatske - u Dubrovniku se primjerice nalazi najstarija na svijetu još aktivna sefardska sinagoga koja potječe iz 1408. godine), te njihovo lutanje, čežnju za čvrstim i trajnim kopnom i domom, želju za mirnim mjestom na kojem će se nakon svega moći odmoriti koristi da bi poslao poruku Madridu.

Snažne su i izravne poruke odaslane spjevom "Bikova koža", riječi zbog čije je univerzalne vrijednosti Espriu nerijetko bio citiran i zbog čega je otvorio oči javnosti i svijetu ukazao na Kataloniju i šutnju na koju su bili primorani. To su riječi kojima valja zaključiti: ljudi ne mogu biti ako nisu slobodni. Stihovi su to kojima valja završiti: Katkad je nužno i neizbježno / da jedan čovjek umre za narod ,/ al nikad ne treba čitav jedan narod / umrijeti za samo jednog čovjeka.

Bit će ovo zanimljiva godina. Krim, Katalonija, ... pitam se što bi Espriu rekao. Kako bi glasovao na referendumu...

 

Salvador Espriu: "Bikova koža"
Preveo Tonko Maroević

Izdanja Antibarbarus, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –