Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sonja Leboš • 23.03.2012.

Saša Šimpraga : Zagreb, javni prostor

Poznavanje grada koje se čita iz svakog retka gusto ispisane knjige "Zagreb, javni prostor" Saše Šimprage polazi iz očišta ne samo načitanog znalca, već i gradskog hodača iznimno velikog iskustva: vrsnog flâneur-a. "Zakoni recepcije arhitekture su najpoučniji", piše Walter Benjamin.

I kao što je Benjamin "flâneur među književnicima i povjesničarima kulture", tako se i Saša tim pristupom izdvaja u grupi svojih uzora koje slijedi s pažnjom i poštovanjem, a kojoj istovremeno i pripada. Imenujmo samo neke od tih vrsnih poznavaoca grada koje Saša dobro poznaje i elegantno uprepleće u tkivo svoga teksta majstorskim potezima: Željka Čorak, Radovan Ivančević, Fedor Kritovac, Antoaneta Pasinović,...

Međutim, kompleksnost referencijalnih polja brojnih dispciplina koju Saša Šimpraga koristi, suvereno nadograđuje te već dobro poznate vrsne deskripcije Zagreba koje znamo i cijenimo, te tako utire put toliko potrebnom interdisciplinarnom proučavanju urbaniteta grada. Kako sam kaže: "prepuštanje odluke isključivo jednoj struci najčešće rezultira jednostranim pogledom". Svojom praksom predanog promatranja, temeljitog istraživanja, pitkog opisivanja, autor argumentirano reafirmira tezu interdisciplinarnosti koju su već postavili Deleuze, Ranciere ili Wallerstein.

Povijest dobrih ideja povezuje se s poviješću dobrih prijedloga, a povijest prijedloga u minucioznosti detalja potom postaje u svijesti čitatelja mapa inicijativa, dok se inicijative pak promeću u korak do postavljanja zahtjeva - u raznim oblicima: od poetskih do aktivističkih. Međutim, zahvaljujući tako pomnim retro iščitavanjima, Saša promiče niz vlastitih izvanrednih prijedloga, evo samo minijaturnog dijelića onog što se predlaže u knjizi: Dolac - sajam knjiga u popodnevnim satima, prolaz Kaptol - Ribnjak (s inspirativnim, romantičnim i tajnovitim nazivom, toliko svojstvenim Zagrebu - Timotejev prolaz), povezivanje Jakuševca sa Savicom pješačkim mostom. Ako ne predlaže, onda znači da već zagovara one najizbrušenije prijedloge u vidu inicijativa od kojih ću istaći samo onu meni najdražu: cvjetna rotonda ispred Novinarskog doma, koja je nekad bila gradskom stvarnošću.

Saša Šimpraga ne libi se oštrih dijagnoza zagrebačkog stanja stvari, od koji su neke vidljive svima, ali se i dalje uzimaju zdravo za gotovo: "pješačkih zona ima radikalno malo", "šatoriziranje" i "blagdanski horor" svjetlosnog neukusa. Neke od tih dijagnoza zavređuju smještanje u općenite urbane antologije koje vrijede za sve gradove: "kada spomenici postaju prostorne konstante, oni određuju ili utječu na sve buduće prostorne odnose", a neke ostaju simptomatičnim lokalnim fenomenom gdje su spomenici "vjeran prikaz vremena gradske uprave koja ih je postavljala i društva koje im se prepušta(lo)".

Saša Šimpraga ne boji se ni podcrtati svoj kritičko-humanistički stav: "Potpuno legalni, ali ne i legitimni, a moralno svakako porazni, neki su postupci Crkve koja intervenira u urbanizam Zagreba" kao što se ne dvoumi da li svojim vrijednosnim sudovima detabuizirati negativnu ulogu gradske uprave u vrijeme koje u Zagrebu volimo zvati tranzicijskim, dok ga već 50 kilometrima južnije, u Karlovcu, zasigurno zovu pravim imenom: ratna vremena. Iako su ta vremena već duže vrijeme iza nas, katastrofalne posljedice ne samo da još uvijek osjećamo, nego ih isti ljudi i dalje perpetuiraju na našim leđima - sa svakom novom devastacijom ove zemlje i njenog glavnog grada.

Njegov sud indicira i brojne povijesne propuste starijeg datuma kojima su razlozi bili ponešto, ali ne i posvema drugačiji: tako npr. svako iole zdravo oko potvrdit će da je Planićeva zgrada na mjestu gdje se spajaju Cesarčeva i stara Vlaška "neosporno vrijedna arhitektura, ali od početka urbanistički nesporazum". A taj konkretni početak zla je vrijeme pred II.svjetski rat.

Polivalentnost pristupa omogućuje ovom britkom peru da jednakom mjerom njeguje pažnju za privremene intervencije u urbanom prostoru kao i za efemerne pomake u međuljudskoj komunikaciji koji itekako utječu našim čulima, kao što su umjetnički performansi; da se za kvalitetu javne plastike (uključujući i naizgled nevažno i često zanemarivano pitanje postolja) zalaže  u jednakoj mjeri kao i za klupe i drvorede; da jednakom mjerom denuncira diletantsko-kriminalne poteze gradske uprave bilo da se radilo o onim najmanjim mjerilima (skulptura Ljudevita Gaja u Gajevoj ulici,...) ili onim malo većim (osvjetljavanje Domovinskog mosta,...). U gustim opisima mjesta nalaze se i rijetko obrađivane teme poput premještanja spomenika ili imenovanja i preimenovanja ulica, trgova, parkova i svega drugoga što čini (i naš) grad.

Isti taj senzibilitet, nezajažljiv u otkrivanju istine o gradu, dozvoljava nam po prvi put da povijest gradskih trgova čitamo i u krvi atentata koji su se tamo zbili, jer...to je povijesna zbilja. Ipak, daleko je ljepše, naravno, otkrivati sve one brojne detalje o prvim gradskim kupalištima, nego suočavati se s istinom o potiranju antifašističkog Zagreba koji je nestajao pred našim očima, a sada nam toliko i očito nedostaje, i neizmjerno i neusporedivo više od bazena koji nikad nisu proizašli iz kupališta. A i oni nam nedostaju.

Govoreći o stvarima koje su za Zagreb od vitalnog značaja, kao što je odnos grada i Save, autor zadire u dugu povijest obitavanja, te nam jednakom lakoćom podastire činjenice o razvoju Zagreba iz 1850. i u tom određenom kronotopu bitno ime Ruperta Melkusa, šarm dugovječnih savskih skela, genezu urbanističkih ideja i povijest urbanističkih zahvata, kao i već tradicionalne šetnice i parkove skulptura i svoje znanje o hidro-tehnologijama i ornitološkim rezervatima koji imaju potencijal postati "Maksimir 21.stoljeća", a sve zato, jer valja znati: "Savi ne treba Zagreb, ali Zagrebu svakako treba Sava".

Jednako tako je dobro imati informaciju da je malo dijelova Zagreba "koji su u tolikom raskoraku između postojećeg stanja i planova koji su predviđali najraznovrsnija rješenja", jer "puno se pisalo, a još više risalo". Nije teško pogoditi da je trebalo uložiti vrlo mnogo truda da bi se napravio pregled tih rješenja, što predstavlja samo mali dijelić istraživačkog napora kojim Saša formira svoj zaključak: "problemu Save može se prići isključivo interdisciplinarno".

Knjiga obiluje fotografijama od kojih neke nisu nikad vidjeli ni oni kojima je poznavanje ovog grada profesija, a u tom obilju otkrivamo fragmente najprešućivanijih zagrebačkih urbanih legendi, kao što je ona o mjestu na kojem je bila zagrebačka sinagoga. Autorska motivacija teksta počiva istom mjerom na dubokom interesu za detalje povijesnih okolnosti koje su motivirale ili konačno oblikovale gradske prostore, kao i na poznavanju urbane morfologije u njenim mikro i makro očitovanjima.

Naročito fascinantno u knjizi je poznavanje topografije i toponima, oronima i dendroflore, sve prohodano i provjereno brojnim uvidima na terenu: Saša Šimpraga poznaje poimence svaki zagrebački zid, potok, brežuljak i skriveni vrt, kao što poznaje i položaje i kvalitetu klupa u brojnim zagrebačkim parkovima. Suvereno kretanje temama i disciplinama koje se umnožavaju, granaju, ili konvergiraju ne zbunjuje čitateljicu ili čitatelja - samo konstantno i strastveno pobuđuje njihovu znatiželju.

Ljubav prema gradu odista se očituje u posvećenosti temama koje najviše određuju Zagreb: zagrebački trgovi (od četrnaest poglavlja, četiri su direktno posvećena trgovima, iako se oni, upravo zbog svoje intrinsične kvalitete kojom pronose javnost grada kao njegovu osnovnu temu, pomaljaju kroz sva poglavlja) te zagrebački parkovi (njima je imenom posvećeno samo jedno poglavlje, ali autorovo poznavanje biljnih vrsta, geneze i nestanka brojnih drvoreda kao i svega što je zeleno ili cvjeta, proviruje iz svakog poglavlja).

Vezano za zagrebačke parkove i nasade, autor izgovara ono također toliko očito sveprisutno pitanje: zašto su krajobrazni arhitekti "izbačeni" iz oblikovanja grada? Tko i zašto dopušta takvu hotimičnu marginalizaciju jedne profesije koja stvara "nužan preduvjet kvalitete života u svakome gradu"? Upornost kojom nam otkriva zaboravljene drvorede i nestale vrtove, tjera i nas same na ponovljene šetnje u kojima ćemo barem u tragovima moći naći te cvjetne i mirisne fantazmagorije koje su još nedavno bile tu, uz nas. I pitat ćemo se: kako je mirisao Kriegarov vrt? Kako su to svojedobno rasli grmovi juniperusa oko fontane na Trgu kralja Tomislava?

Ipak, ništa manje nije fascinantan ni vremenski raspon kojim se autor kreće, omogućavajući nam tako longue durée metodom napetu šetnju prostornim i vremenskim diskontinuumom koji razlaže na imaginarnoj linearnoj vremenskoj crti od pleistocena preko Hadrijanovog doba do današnjih dana.

Uočeni problemi raznih su mjerila: problemi urbanog imobilijara "za što se permanentno izdvaja proračunski novac", jednako su zanimljivi kao i problemi katastrofalnog zanemarivanja arhitekture industrije. Onu stravičnu zabrinutost koja nas preplavljuje kada zajedno odčitavamo brojnost devastacija u posljednih dvadeset godina, Saša Šimpraga će odagnati nepatvorenim i neumoljivim optimizmom kojom se odlikuje svaka iskrena ljubav, pa i ona prema gradu.

Ova knjiga neizmjerno je vrijedno djelo koje nepobitno dokazuje da je vrijedno uporno tragati i zavirivati u duboko vrelo trajanja zagrebačkog urbaniteta, te isto tako uporno iz tog vrela crpiti saznanja i inspiraciju.

Priče su to koje će vremenom samo dobivati na aktualnosti, a brojnost priloga i prijedloga, dijagnoza i problema, inicijativa i aktivističkih akcija, zapažanja i modela, skica i teza, primjera dobre prakse iz drugih gradova širom svijeta i vlastitih potencijala (Zagreb kao lučki grad?! - o, da!) potpuno onemogućuju situaciju u kojoj je ovu knjigu uopće moguće dočitati u njenoj nesebičnoj punini, a moći izbjeći redovno vraćanje svim onim pitanjima koje pokreće u nama o razlozima tih praznina koje osjećamo kad se krećemo kroz grad. A praznina nije neizgrađenost, već koji put upravo obratno.

U toj toplini, ipak, kritički humanizam ne gubi oštrinu, ističući etičke minimume koji se kada je u pitanju zagrebački javni prostor moraju (ponovo) početi poštivati: javni natječaji (po mogućnosti internacionalni), transparentnost u donošenju i provođenju odluka, minimum socijalne osjetljivosti kojom se istovremeno omogućava dostupnost osnovnih infrastrukturalnih civilizacijskih tekovina ("20% kućanstava u Zagrebu 2010. god. uopće nije bilo spojeno na kanalizaciju")  i korištenje gradskih resursa u pravednijoj distribuciji.

Istaknimo još na kraju i inzistiranje na starim, ali ne i zastarjelim dobrim rješenjima, kao i opiranje zaboravu kojim ističemo da je Zagreb često u dobrim stvarima bio među najnaprednijima u svijetu (spomenimo samo primjer Gliptoteke kao jedan od nastarijih primjera konverzije arhitekture industrije ili pak armirano-betonsku konstukciju koju je pionirski promovirao Josip Dubsky, te činjenicu da je političar kao što je bio Masaryk "svoje ulice imao u Hrvatskoj i onda kada ih nije imao u vlastitoj zemlji").

Saša Šimpraga nam se ne nameće kao autor, već nam se njegova knjiga upisuje u život grada kao vrelo dobrih ideja. Baš kao što je životno vrelo prema legendi začelo grad, čini se da bi ga ovo, jednako važno, a tek otkriveno, moglo i održati živim. Humorom, optimizmom, pronicljivošću, nesebičnošću i hrabrošću te svime ovdje nespomenutim čime je Saša Šimpraga više nego dostojan nasljednik tradicije zagrebačkog kritičkog humanizma.

Knjiga za kojom, nesumnjivo, treba posegnuti.


Saša Šimpraga: "Zagreb, javni prostor"

Porfirogenet, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –