Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Neven Vulić • 20.02.2014.

Sergej Minaev : Moskvo, ne volim te

U filmskom omnibusu Paris, je t'aime iz 2006. godine su među ostalim redateljima braća Cohen, Wes Craven i Gus Van Sant ponudili svoju viziju tog grada. Nisu ga antagonizirali, a neće ni Michel Gondry i Boon Jung-Ho japansku prijestolnicu u nešto manje zanimljivom  trodijelnom hommageu Tokyo!.

Pariz je omiljen, Tokyo divan, dok je Minaevljeva Moskva prikazana kao mjesto na kojem čovjek ne samo da stagnira, već se urušava i postaje nešto neprepoznatljivo. Moskva je tako autohtonom čovjeku mjesto geneze i propadanja, trajno i nepovoljno određenje, a moto romana je prikladan dio pjesme singer/songwritera Garika Sukačeva: ...stat će na stolac, i zakvačiti konopac za strop. I provjeriti rukom čvrstinu petlje, a zatim uzletjeti. ...s tobom sam rođen, i s tobom ću umrijeti. Iz Valcera Moskva, dijelom citirane pjesme, vidljiva je i ljubav, poštovanje, ali i pomalo nezdravi spleen, pomaknuti odnos građanina spram ruskog društva. Sličan sentiment proteže se i romanom - oportunistički, lažan i strastven u prijeziru.

Kovčeg koji u sebi skriva milijun dolara zato je gotovo svim likovima prilika za odlazak, nada u bolju budućnost, daleko od Moskve, i u pravilu van Rusije. Prilika za novi početak u bijelom svijetu u kojem prijava korupcije ne znači potpisivanje smrtne presude (jer se najvjerojatnije radi o korumpiranom moćniku) primamljiva je svima. Zamamna je i onima koji odvojeni od političke situacije gaje iluzorne nade u kasni profesionalni uzlet, kao tekliču koji nadrogiran LSD-om ugleda zmaja ljudske veličine, pa baci aktovku s lovom i pokuša pobjeći, i onima drugima - emancipiranim insajderima i instrumentima vlasti koji zapravo još temeljitije upoznati s funkcioniranjem države taj isti sustav utoliko i gorljivije mrze.

Milijun dolara u aktovki koja tako često u romanu mijenja ruke samo je beznačajna kap u moru keša koji teče iz smjera onih koji trebaju uslugu onima koji je omogućavaju. Zato uopće nije stvar u samom novcu, već u konceptu, u toliko izvitoperenoj konstelaciji. Oni koji su odvojeni od korumpiranih financijskih tokova osuđeni su na preživljavanje, premda znaju kako tajkuni i političari žive. Šahovska je ploča postavljena, više nema mogućnosti za brzu zaradu i gotovo svi čekaju priliku za kratkoročno ostvarenje snova, ostavljanje baš svega iza sebe i izmicanje Moskvi koja tako zavodljivo drobi sve pod svojim nogama.

Tekst počinje fantazijom dvojice beskućnika koji čak ni ne žele razmišljati o milijun dolara ili eura jer im je to nezamislivo, već sanjare o milijun rubalja (ruska rublja trenutno vrijedi 16 lipa). Jedan od njih tako kao ultimativni doseg spominje kupovinu seoske kuće i jedne krave. Oni nikada neće vidjeti navedeni kovčeg, ali će se roman njima i završiti, u tour de forceu bespomoćnosti, dok će krenuvši prema restoranu (u nadi kako ih neće izbaciti jer su prljavi beskućnici) urlati na automobile koji nezainteresirano prolaze.

Nakon početne scene beskućnika koji sanjare zureći u nebo i isisavaju pronađene opuške cigareta smjenjuje se čitav niz likova koje je autor smatrao amblematičnim za današnju Moskvu. Njima je zajednička mržnja i prijezir prema glavnom gradu, upravo zbog kompromisa na koje ih je natjerala.

Tajnica nekih glavonja koja će predati kovčeg s novcem, nerealizirani filmaš koji radi kao dostavljač, gastarbajtari na baušteli, policajci, prodavači, narkomani, prostitutke, i svi ostali odigrat će svoju ulogu, posegnuti za novcem i rasprostrti dio svoje prošlosti i događaja koji su ih nagnali na to što rade. Dijele slijepu želju i mentalitet lovine, alfe koje ih ganjaju su uglavnom instrumenti vlasti ili freelanceri koji svoju priliku traže baš svugdje, bez obzira na to što bi se moglo dogoditi drugima kao posljedica njihovih radnji.

Kada se zaplet promotri iz pozicije čitatelja koji živi makar u iluziji pravne države egzistencijalni ciklusi minaevljevih likova čine se kafkijanski, a sustav koji ih gazi je prekonfuzan i toliko naginje entropiji da je zapravo suludo kakve su stvari u tekstu moguće. Većina likova se ne promijeni dovoljno da bi odustali od svoje želje za instant spasenjem, i nije ih za kriviti. Kako su stvari postavljene, druga opcija osim krađe najvjerojatnije nije ni moguća.

Minaev se često referira na pop-kulturu, bilo na ruske pjesme, bilo na Davida Bowieja, bilo na Richarda Bransona, bilo na Mr. Wolfa koji u Sirovom šundu ispravlja tuđe greške - baš kao i jedan od glavnih likova u romanu, te je tekst premrežen sličnim izvorima nostalgije, humora ili asocijacija. Najzanimljive su zapravo one interne aluzije, poput citata donedavnog gradonačelnika Moskve, Jurija Mikhailoviča Lužkova, koji objašnjava kako je moskovska filozofija vrlo jednostavna: raditi kapitalistički, dijeliti socijalistički, u uvjetima pune demokracije.

Kao očigledan kontrapunkt autorovoj viziji glavnoga grada, te riječi već su i na samom početku prešle iz domene zabavnog u oblast tužnog i zabrinjavajućeg, pogotovo kada se sraze s opisanim životnim putevima najmlađih i iskorištavanih protagonista i nemogućnošću biranja alternative. Razlozi takvim sudbinama su s jedne strane nedostatak kritičkog mišljenja samih likova, a s druge društveni faktori koji su toliko snažni da brišu sve ostalo, tako da kao opcije ostaju samo seksualni, gospodarski i ini kriminal, i naravno - sveopća korupcija.

Prvijenac Sergeja Minaeva "Rusky party" jedan je od najprodavanijih ruskih romana koji je 2006. godine za samo 9 mjeseci prodan u pola milijuna primjeraka. U Moskvi je pružio svoje uvide u sladostrasnu tahikardiju jednog velebnog sistema, i ono što je prikazao nije ni najmanje laskavo. Roman nudi pregršt insajderskih informacija, ruskih sudbina koje autor smatra paradigmatskim, i zapravo sjajno komunicira ono što i želi reći - kako po njemu tamo zapravo funkcioniraju stvari.

Naravno, biti popularan ponekad nužno znači i podilaziti čitatelju. Minaev piše efektno i ekonomično, često i filmski. Neke scene podsjećaju na noir film, druge na akcijsku komediju. Moskva, ne volim te ipak veću vrijednost vuče iz svog snažnog lokalnog identiteta, iz unutrašnjeg prikaza Moskve danas, i tu je autor najzaneseniji i najuvjerljiviji. Onaj književni dio nije loš, ali vjerojatno ga neće po tome pamtiti.

 
Sergej Minaev: "Moskvo, ne volim te"
Preveo Fikret Cacan

Edicije Božičević, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –