Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Stanko Andrić • 22.03.2013.

Stanko Andrić : Neznanje kao brend

"... tašt kao Španjolac, neznalica kao Hrvat, pohlepan kao Levantinac..."

(U. Eco, Praško groblje)

 

Božo Skoko, fakultetski profesor mlađe-srednje generacije koji se u zadnje vrijeme prometnuo u veliki javni autoritet za pitanja nacionalnog identiteta i tzv. "brendiranja" države i naroda, pa ga svako malo vidimo na televiziji kako nešto slatkorječivo tumači iz te problematike, objavio je ovih dana u novinama poveći tekst koji je žanrovski određen nadnaslovom "Društvo/analiza", a zapravo je hrpa stereotipa, pseudoznanosti i prijesne polupismenosti prosječnog hrvatskog akademskog građanina.

Ako nisam štogod pobrkao, sjećam se njegova imena što se spominjalo kada su ga još prije petnaestak godina tadašnje vlasti htjele postaviti na čelo kulturnog pogona Studentskog centra u Zagrebu kao osobu koja će to nedisciplinirano ljevičarsko leglo dovesti u red i uskladiti s duhovnim prioritetima i ćudoređem nacionalne vlasti. U međuvremenu je, nakon nekoliko godina anonimnosti, očito doktorirao te štoviše u hrvatskom kulturnom okružju napredovao dovoljno da bude jedan od uglednih autora kojima Matica hrvatska objavljuje ozbiljne knjige u svojoj seriji sveučilišnih priručnika Biblioteka Theoria.

Skokina se knjiga zove "Država kao brend - upravljanje nacionalnim identitetom". Hoće to tako ponekad biti, da zaljubljenika u naciju i njezin samosvojni identitet zapadne, kao ključni pojam njegovih umnih preokupacija, jedna takva tupava i pomodna globalna posuđenica kao što je "brend" ili "brendiranje".


Elem, taj doktor Skoko objavio je u novinama veliki sastavak pod naslovom "Kakvi su Hrvati? Rastreseni, kreativni, ali i opasni" (Večernji list od 16. 2. 2013). Sve je tu podjednako blesavo, pa bismo mogli ići redom, počevši od redakcijskog leada koji glasi: "Rastresitost je riječ koja najbolje opisuje hrvatsko društvo danas: rastresitost kao potencijalni izvor kreativnih energija, ali i kao moguća opasna zona novih podjela i samodestrukcije".

Ali tko će pametan gubiti vrijeme na raščlanjivanje tih kučina i pilovina... Nije tu osobito važno to što Skoko govori, jer on zaista nema što reći, nego ono što govori (kroz) Skoku. Takozvani diskurs. U danom slučaju, taj veliki vapaj za jedinstvom Nacije, u kojem će svatko zadovoljno i bez pogubnoga "jala" prihvatiti svoje providnošću dodijeljeno mjesto, stalež, stepeničicu u hijerarhiji, u kojoj Skoki i njemu sličnima i bliskima, dakako, pripadaju počasne lože.

Pokazalo bi se, nema sumnje, da jedino što je uistinu Skokino jesu kojekakve zabune i omaške, manje ili više komične. I tako dolazim do svojeg povoda.

Ono što me natjeralo da pribilježim ovu uzgrednu crticu više je filološke i bibliografske naravi, dakle od one vrste razbibrige koja mi i inače čini život zanimljivijim. U jednom dijelu svojeg sastavka Skoko citira misao jednog autora kojeg očito drži svojim malko inferiornim intelektualnim subratom:

"‘Čini se da se u Hrvatima tako duboko ukorijenila ova tvrdokorna volja za ropstvom, koja sada čini da i sama ljubav za slobodom više ne izgleda prirodnom', napisao je Boesi još prije nekoliko desetljeća."

Molim? Kako? "Boesi"? "Prije nekoliko desetljeća"? Posrijedi je, po svemu sudeći, Étienne de la Boétie, francuski humanistički pisac iz 16. stoljeća, i njegovo poznato djelo "Rasprava o dobrovoljnom ropstvu", napad na tiraniju apsolutne vlasti i štivo koje su jako cijenili kasniji anarhisti. La Boétie je bio neobično darovit wunderkind aristokratskog podrijetla, po zanimanju sudac i diplomat, pisao je pjesme, prevodio klasike i prisno drugovao s Montaigneom koji mu je posvetio svoj esej o prijateljstvu.

Rođen je 1530, umro mlad već 1563. Njegov "Le Discours de la servitude volontaire" spada u dobro poznatu lektiru na politološkim fakultetima, kao idejna protuteža Machiavellijevu "Vladaru". I u njemu da se spominju Hrvati? I da se baš Hrvatima pripisuje "tvrdokorna volja za ropstvom..."? Prilično slikovito, ali je li moguće?

Citat pouzdano otkriva da je dr. sc. Božo Skoko (tako je autor potpisan uz članak), osim što nema pojma tko je La Boétie, njegovu knjigu konzultirao u srpskom prijevodu.

Idemo vidjeti. Etjen de la Boesi, "Rasprava o dobrovoljnom ropstvu", preveo Ivan Vejvoda, Beograd: Filip Višnjić, 1986. Na str. 27. čitamo:

"Pokušajmo, ako možemo, da pretpostavkama otkrijemo kako se tako duboko ukorenila ova tvrdokorna volja za ropstvom, koja sada čini da i sama ljubav za slobodom više ne izgleda toliko prirodna."

U originalu (na posuvremenjenom francuskom) to mjesto glasi:

"Cherchons cependant à découvrir, s'il est possible, comment s'est enracinée si profondément cette opiniâtre volonté de servir qui ferait croire qu'en effet l'amour même de la liberté n'est pas si naturel."

Hrvatima tu, kakogod okreneš, nema ni traga ni glasa. Otkud onda Skoki ona čudnovata rečenica?

Blagodat interneta omogućava nam da tu zagonetku, koja bi nam u neka ranija vremena priskrbila dugu i tegobnu potragu upitna smisla, riješimo u samo nekoliko minuta. Sve je već tamo, na "mreži". Odgonetka je u članku "Nacionalna identifikacija u Hrvatskoj", objavljenom 2007. u renomiranom časopisu Društvena istraživanja. Autor je članka Miroslav Vujević s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu (na kojem je zaposlen i dr. Skoko). U tom članku, koji je u časopisu kategoriziran kao "pregledni rad", nalazi se uz ostalo sljedeća rečenica:

"Čini se da se Hrvatima ‘tako duboko ukorijenila ova tvrdokorna volja za ropstvom, koja sada čini da i sama ljubav za slobodom više ne izgleda prirodnom' (Boesi, 1986., 27)."

Time je sve objašnjeno. Skoko nije zapravo citirao "Boesija", ili La Boétieja, nego svoga kolegu Vujevića, čiji "pregledni rad" i inače uglavnom prežvakava u svojem novinskom članku. Pritom nije primijetio, ili je svjesno zanemario, detalj da je Vujević taj koji je s La Boétiejevom mišlju nekako povezao Hrvate. Za razliku od Vujevića, Skoko ne zna da kod La Boétieja nema nikakvih Hrvata. Kao što ne zna ni štošta drugo o La Boétieju. Po njegovu je sudu "Boesi" živio nedavno i to o Hrvatima napisao je "prije nekoliko desetljeća", točnije 1986, to jest u vrijeme objavljivanja srpskog prijevoda svoje "Rasprave".

Doktor politologije koji nikada nije čuo za La Boétieja uspio je u onoj jednoj, većim dijelom prepisanoj rečenici očitovati zaista dojmljivo, slojevito i mnogokomponentno neznanje. O slaboumnosti ideje što je tu pripisana La Boétieju da se i ne govori. Skoko je u zabludi kad misli da itko vrijedan citiranja može svojim mišljenjem poduprijeti njegovo. Nije on razumio ni Vujevića, pa kako bi La Boétieja? A kolegu Vujevića pritom očito nije smatrao vrijednim citiranja. Bit će da mu ime Vujević ne zvoni tako uvjerljivo kao "Boesi".

Dobro, možda se ne mora baš sve u ovom slučaju tumačiti neznanjem i intelektualnom nedoraslošću. Treba uzeti u obzir i površnost, brzopletost, brzinu gonjenu ambicijom, kao i prezir spram čitateljstva. Tko hoće može to smatrati olakotnim okolnostima.

I na kraju, nešto konstruktivno. Zašto ne bi dr. Skoko okupio ekspertni tim pa osmislio promociju Hrvatske kao zemlje neznalica i glupana? Od članova Skokinog tima kod toga bi se očekivalo ne samo da daju savjete i naputke, nego i da prednjače primjerom. Toga se još nitko u svijetu nije dosjetio. Originalno je i svakako bi privuklo znatnu pozornost, a bilo bi i veselo.

Uz odgovarajuće oblike prezentacije, moglo bi se time privući ne samo masovni turistički puk, nego i zahtjevniju klijentelu, koja znade cijeniti pametnu autoironiju.

Neznanje kao brend - zašto ne?

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –