Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lončar Leonina • 11.03.2015.

Sven Popović : Nebo u kaljuži


"Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati. Ne kladi se ni na večnost, jer ćeš se kajati“ kaže Danilo Kiš u "Savetima mladom piscu".


Pripovjedač "Neba u kaljuži“ okladio se na snove, i nije pogriješio. Ova zbirka kratkih priča čita se u jednom dahu, poput romana pisana logikom snova. Poveznica među pričama likovi su koji pripadaju različitim dimenzijama (sjene, proroci, anđeli, ljudi, nebeska birokracija, administracija sudbine), ali upućuju glavnog lika Eliasa na najvažniji savjet, a to je da svaki pisac mora biti svoj. Da bi to postigao, mora proći težak put spoznavanja samoga sebe: fragmentacije i integracije kako bi se mogla uspostaviti konačna cjelovitost.


Iako se radi o zbirci kratkih priča, točnije njih dvadeset i četiri, odlučila sam tekst promatrati kao cjelinu, pronalazeći pukotine u snovima pripovjedača koji proživljava krizu identiteta, mijenjajući glas unutar iste priče, javljajući se kao muški, ponekad kao ženski glas, vlastita sjena, prorok, vrana, upaljač; jednom se osjeća kao flomić i stoga se ne može javiti na telefon. Zanimljiva je usporedba sa flomasterom, oruđem koje piše, iz čega se nadaje usporedba pripovjedača kao škrabala ili piskarala, osobe koja piše.


Među pričama nema uzročno-posljedične veze iako ih povezuju likovi (Elias i njegov najbolji prijatelj Maroje, Megi), teško je uspostaviti vremenski okvir – no on i nije bitan, bitne su teme odrastanje, ljubav, snovi, zrcaljenje, podvojenost unutrašnjeg i vanjskog svijeta, te uloga pisca i književnosti kao podtekst. Ljubav je predstavljena kao deja vu, beskrajno zrcaljenje u različitim dimenzijama, sve se ljubavne priče mogu svesti na zajednički mit u korijenu, priča se neophodno vraća na početak, kao što to pripovjedač čini s prvom pričom. Elias traži djevojku iz snova, a zaljubljuje se u svaku; zaljubljuje se u ljubav samu, u mit koji je prešao iz snova u naš svijet.


Pripovjedač je svjestan samog sebe, upućuje nas na tekst i da je riječ o priči pokušavajući, poput mita o ljubavi, i sam probiti dimenzije, kako bi prenio sebe u naš svijet ili kako bi nas prenio u svoj svijet, kreirajući tako prostor snova, prostor vječne sadašnjosti. Kako sam kaže ključ za stvaranje snova je "u tome da san preneseš u javu ili sebe u san“. Leit motiv djela su tračnice koje su prigodno dospjele i na naslovnicu. Tračnice su međuprostor, najavljuju promjenu i susret, a ostaju hladan metal, njihov potencijal su beskrajne mogućnosti – od fatalnog padanja pod vlak, do sudbonosnog susreta, promjena koja čeka da se dogodi.

Nebo u kaljuži Popović Sven


Ova zbirka priča pravi je produkt postmodernizma, Baudrillardova hiperzbilja – sintetički proizvod koji isijava kombinatorne modele (zamišljene ljubavne situacije) u hiperprostoru bez atmosfere, u snu. Tema ljubavi i pronalaska izgubljene polovice simulira se u različitim kontekstima (Andrea koja nije voljela svoje ime te dobiva nadimak Modesty, Alisa, Nikolina, Megi), a pogled u podsvijest briše opreke između snova i realnosti, ne možemo odvojiti promatrača od onoga što se promatra. Snovi se razvijaju poput krugova videoigre, upada se u određeni pubertetski loop u kojem su jedino bitne djevojke, izlasci i muzika.


Implicitni autor rekao je svoje, on ne želi biti ozbiljan pisac, pisati o problemima, mijenjati svijet – za to je već zakasnio, njegovo zanimanje za svijet dolazi iz vlastitih interesa, on je model, i jedino što se pisanjem može promijeniti jest on sam. Njegova je funkcija razonoditi čitatelja, pružiti mu estetski užitak. Zašto bi i morao biti ozbiljan? Odlika je ovog pripovjedača zaigranost i smušenost, on stasa u nekoj novoj generaciji koja je konačno za sobom ostavila paradoksalni termin "stvarnosna proza“.


Snovi su podvojeni na snove koje sanjamo budni i na one koje zaboravljamo buđenjem. Glavni je lik, prikladno, podijeljen na sebe i svoju sjenu, pri čemu je sjena dio nas sakriven svjesnom oku u tmini podsvijesti. Cilj rada sa sjenom jest spajanje, integriranje svjesnih i nesvjesnih sadržaja, povezivanje suprotnosti, uspostavljanje ravnoteže i cjelovitosti, šire slike. Elias surađuje sa svojom sjenom, s onim Drugim iz ogledala na suprotnoj strani, nesiguran je li on samo sjena svoje sjene, koji od njih je original, a koji je kopija. Time ulazimo u polje simulacije i hiperzbilje u kojoj živimo, svijeta u kojem se sve oko nas očituje u stupnjevima ponavljanja simulacija, koje više svoje uporište ne nalaze u kopiranom originalu ili izvanjskoj realnosti.


Nestala je opreka između sna i zbilje, sve uvire u neku vrstu vječne sadašnjosti, dva pojma implodiraju jedan u drugome: život je san – kao što je davno u naslov stavio Pedro Calderon de la Barca, a svijet je shakespearijanska pozornica čiji scenarij Elias pokušava zamisliti i tako preduhitriti stvarnost. Citati književnika u priči služe kako bi Elias i njegovi prijatelji zaveli djevojke, a oni ispisani u knjizi služe kako bi zaveli čitatelja. Time i vrijeme implodira, književna tradicija uvire u Popovićev tekst jednako kao što njegov tekst uvire u nju - stvara se intertekstualna polifonija.


Glazba čini važan dio ovog teksta, ona uvire u njega, pripovjedač se uspoređuje sa džezistom koji improvizira. Poput glazbe, u književnosti također postoji određeni broj tonova koje se može kombinirati, poput igre, no ono što određeno djelo razlikuje iz mnoštva i čini umjetnošću ipak ostaje pomalo nedohvatljivo, poput sna. Zbirka je pisana poput fuge, podjednako glazbenog oblika kao i medicinskog stanja. U glazbi fuga provodi odnosno imitira određenu temu u svim dionicama ili glasovima, mijenja uloge početnih motiva u zrcalnom odnosu. Kao medicinsko stanje, predstavlja besciljno lutanje i bijeg bez svrhe ili motiva, a najčešći joj je uzrok podsvjesno izbjegavanje neke odgovornosti.

Bez vrata, bez kucanja Milanko Andrea, Perišić Robert


Elias bježi od svoje sjene, ponekad. Bježi i od odgovornosti koje donosi svijet odraslih, poput imanja posla i češljanja kose. Bježi on i od prošlih generacija, kao i od svoje generacije koju poistovjećuje sa erom apsurda. (I snovi su ponekad apsurdni!) Elias bježi u svijet snova: bježi od svakodnevice i stvarnosti, bježi od zakona fizike i ograničenja u prostor svemogućeg, u drugačiju logiku koja vlada snovima, u ispunjenje podsvjesnih želja, dolazi u kontakt sa nesvjesnim i potisnutim.


Drugi Eliasov pokušaj bijega su alkohol i pušenje trave, kako bi se proizvelo snu nalik stanje u kojem on luta bespućima svoje svijesti jer u svakom čovjeku postoje sjajne priče, "hiljade neispisanih stranica“. Biti sanjar, oblikovati snove poistovjećuje se sa biti pisac, doći u kontakt sa imaginarnim svjetovima koje se kreira, razgovarati sa likovima ili glasovima u sebi, "promatrati svijet oko sebe i u sebi“. Čitanje književnog teksta također je oblik bijega – stanje koje otvara nove dimenzije, omogućava da proživimo nečije tuđe živote, isprobamo u mislima nove stvari. "Svakom pomisli stvaramo novi svijet“ koja nastavlja živjeti neovisno o nama.


Pisac se opisuje kao sanjar i kao prorok - on vidi stvari i svjetove koje prosječni ljudi ne mogu vidjeti, on je svjestan sjena i anđela. Prosječni ljudi ne mogu vidjeti jer su odrasli, postali uobičajeni, "odrekli se sadašnjosti za sigurnu budućnost“ – glavni se lik boji da ukoliko odraste, neće više moći vidjeti druge svjetove, "trik je da dijete zadržimo u sebi“, kaže. Odrasli ljudi mogu vidjeti svoju muzu, samo ako im se ona želi ukazati, poput Megi koju samo rijetki mogu vidjeti. Megi je ujedno i simbol ljubavi, samo je rijetki uspiju dohvatiti. Ona je mit fatalne žene, koji je iz mitologije i književnosti prešao u stvarnost, sa ekrana ušao u naše živote. Ona je, poput Gaarderove Sofije, izašla iz svog svijeta, probila granicu snova i ostala s ove strane. Elias je traži u snovima, tamo je više ne može naći jer je s pogrešne strane, traži je on i u mnogim djevojkama s ove strane, ali je ne prepoznaje, tu se ona ne pokazuje svima, i lako postane propušten poziv. Prešućuje se pitanje prestaju li snovi biti snovi ukoliko se ostvare?


Snovi kao prostor imaginarnog služe kako bi se unutar teksta obnovila fikcija zbilje, kako bi se vjerovalo da je ostatak stvaran, čemu služi dio kad Elias gleda u fotoalbum, "opipljivu prošlost koja će mu kao pripovjedaču dati autentičnost“ - ta vidljiva prošlost potrebna je kako bi se obnovila fikcija linearnog poimanja vremena, skladištenja prošlosti.


Ni budućnost više nije ono što je nekad bila, jer je ne možemo zamisliti - što izgovara lik Nikoline, utjelovljujući Baudrillardovo postmodernističko nijekanje povijesti – povijest postaje puko spremište slika za usputnu i ponovnu uporabu, uviranje svega u sadašnjost. Priča završava u trenutku kada se od pripovjedača očekuje da zamisli budućnost jer on "nije u stanju pisati o nečemu što ne shvaća“. Priča simbolički završava na školskom igralištu, simbolu djetinjstva, "kraju svijeta, rubu civilizacije“ – gdje pripovjedač odlučuje saznati što je pod tim nepoznatim nebom, proviriti još jedan korak više u svijet odraslih i suočiti se s njim, prihvatiti odgovornost. Na školskom igralištu ostavlja se snove i zakoračuje u stvarnost, spajaju se perspektive pripovjedača, kraj priče ujedno je i simboličko ujedinjenje subjekta.


Priče su naizgled zbrkane, poput snova odraslih ljudi, međutim povezane su principom igre, na vrlo pedantan način, prožimaju se ponovljenim ulomcima koji osvjetljavaju o kojem se liku radi i u koga je skočio pripovjedač. Eksperimentira se s tekstom, u njega se ukapaju zapisani snovi, domaće zadaće, dijalozi, igra tepanja mijenjanjem početnih slogova riječi, pjesma, a kroz zbirku se može iščitati i svojevrsni soundtrack.


Tekst je kreativan kaos koji tjera na okretanje stranice za stranicom u potrazi za smislom i redom, prokazujući besmisao tog traganja za egzaktnom formom ili klimaksom. Poput Eliasa ova zbirka "ne želi biti formirana, jer onda u nju više ništa ne može stati“. Svaka je priča svoj mali vrhunac, i u njoj svaki detalj, pažljivo odabran, nosi još jedan ako se prepustite i otvorite svoj um, pažljivo promatrate kao što Elias promatra nebo tražeći u njemu svoj komadić.


Ako baš tražite formu, to je fuga, motiv perpetuiran u vječnost, džez improvizacija pjesme Đavola "u modroj zori ne zovi mi ime, prolaze sjene, prolaze sjene, pričaj mi o ljubavi“. Motiv je odrastanje, neprekidno gubljenje i pronalaženje sebe, prekrajanje i vraćanje korijenima.


Zaključak je fuzija ljepote književnog svijeta, maštanja i bijega od rutine. Zato i čitate, zar ne?

Sven Popović

Nebo u kaljuži

  • Meandarmedia 02/2015.
  • 192 str., meki uvez
  • ISBN 9789533340876
  • Cijena 119.00 kn

Priče o mladima koji nisu nostalgični za vremenima koja nisu doživjeli, štoviše, duboko preziru priče o zlatnim osamdesetima, no nisu ni posve kod kuće u 21. stoljeću. Nalaze se u nekoj vrsti limba, analogni momci u digitalnom svijetu, generacija u tranziciji. Dovoljno su pametni da ne sudjeluju, no previše rezignirani i prelijeni da bi nešto napravili.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –