Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Barbara Matejčić • 06.02.2008.

Svetislav Basara : Ne vidim kraj civilizacije ili svijeta kao nešto loše

Nedavno je, nakon 18 godina, poznati srpski književnik Svetislav Basara došao u Zagreb. Tada je bio tu kako bi primio nekoć cijenjenu nagradu Željezare Sisak za svoj roman ''Fama o biciklistima'', a nedavno je gostovao na Danima srpske kulture koji su se održali u Zagrebu. Od ''Fame o biciklistima'', koja je ostala njegov najhvaljeniji roman, a nastao je kao svojevrsna ironizacija svih ondašnjih teorija zavjera, Basara je objavio niz romana, knjiga priča, eseja i zbirku drama.          

Jedan od romana, ''Ukleta zemlja'', objavljen je i u Hrvatskoj (biblioteka Feral Tribune, 1999. godine), a prošle je godine za roman ''Uspon i pad Parkinsonove bolesti'' dobio najznačajniju književnu nagradu u Srbiji - NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine. Tim je romanom Basara obuhvatio jedan dio europske i ruske povijesti, sagledajući ju kroz prizmu bolesti, a pri tom su bolesti razne ideologije (komunizam, fašizam, staljinizam) koje su odnijele više života nego razne epidemije.          

Basara je bio i politički vrlo aktivan, prvenstveno kao potpredsjednik Demokršćanske stranke Srbije, a potom i kao veleposlanik Srbije na Cipru. U zagrebačkom klubu BP, gdje se susreo s publikom, objasnio je zbog čega se politički angažirao: ''Tih, devedesetih godina se trebalo suprotstaviti zlu koje je vladalo u Srbiji i svatko je u toj borbi bio koristan i dragocjen, i čistač ulica i akademik. Nisam mogao sjediti kući, pijuckati vino i pisati knjige. Danas više nema Miloševića i ratova pa se politikom mogu baviti oni kojima je to profesija.''          

Ipak, Basara ni danas kao profesionalni književnik nije neangažiran u svojim javnim istupima pa je tako javno kritizirao i Koštunicu, ali se u pisanju (nakon što je objavio dvotomnu političnu ''Manično-paranoičnu povijest srpske književnosti u periodu od 1979. do 1990.'') drži toga da je ''miješanje politike i književnosti kao miješanje votke i crnog vina''.            

Barbara Matejčić : Povijest je na neki način Vaša opsesivna literarna tema, ali ju ne vidite kao matricu koja se deterministički ponavlja, kao što to u književnosti često zna biti, već kao uzročno-posljedični proces.          

Svetislav Basara : Dobro ste to iščitali. Povijest je nužna, jer mora postojati službena verzija o tome što se događalo da bismo uopće mogli opstati u današnjici i da bismo imali nekakvu sutrašnjicu. Ali, sklon sam mišljenju da je ta priča sumnjiva, puna praznina i mistifikacija pa u svojim djelima volim zaviriti iza te službene verzije kako bih ju doveo u pitanje i kako bih istražio neke uzroke koji često izmiču pažnji povjesničara ili znanstvenika, a umjetnička ih intuicija može detektirati i na umjetnički ih način - dakle bez pretenzija da se povijest mijenja - preobraziti.          

Ono što pišete negdje se poklapa sa Spenglerovom ''Propasti Zapada''. Nalazite li Vi neke paralele?        

Kako da ne! Spengler je jako utjecao na moj pogled na svijet. Imao sam priliku pročitati ga puno prije nego što je ponovno objavljen u Jugoslaviji. Došao sam igrom slučaja do predratnog izdanja ''Propasti Zapada' i s velikom pažnjom sam ju pročitao nekoliko puta. Pronašao sam u tom kapitalnom djelu mnoge dalekovidne stvari koje su na neki način predvidjele sve ono što će se događati krajem 20. i početkom 21. stoljeća.          

I to je Spengler vrlo precizno predvidio.          

Da, Spengler je pogriješio možda samo nekoliko mjeseci u predviđanjima glavnih događanja Prvog svjetskog rata. Upravo zbog te preciznosti pribojavam se njegovog predviđanja europskog povratka u barbarstvo u godini 2013.              

Čini mi se da predviđanje načina na koji će se okončati zapadna civilizacija kod Vas i Spenglera ipak nije isto.            

Nije isto zbog jednostavnog razloga što je Spengler German , a ja sam Slaven. K tome, ja ne vidim kraj civilizacije ili svijeta kao nešto loše, već ga u kršćanskom poimanju vidim kao uskrsnuće, obnovu svijeta i čovjeka te ponovno uspostavljanje primordijalnog stanja. Moja verzija nije pesimistična, za razliku od Spenglerove. On vidi opadanje bez smisla, a u kršćanskoj optici to opadanje ima puno smisla. Još bih rekao da je njegovo djelo i na srpski i na hrvatski jezik loše prevedeno, jer bi umjesto ''Propasti Zapada' trebalo stajati ''Opadanje Zapada''. Propast je momentalna, a propadanje proces koji traje.            

Postoji li neki put kojim bi se izbjeglo to potpuno urušavanje današnje civilizacije?            

Ne možemo puno napraviti na popravljanju stvari koje su izvan nas samih. Stihija jednostavno nosi sve pred sobom. Na nama je da poboljšavamo sebe, da se sprječavamo da ne doprinosimo kaosu oko sebe, da stječemo identitet i integritet, a mislim da je to i smisao ljudskog postojanja. Svi pokušaji poboljšanja svijeta su zapravo retrogradni procesi - svaki takav pokušaj završi time da svijet postane još gori.          

Na sličan način tumačite i ideologije - kao one koje se pretvore u svoju suprotnost.            

O tome volim misliti u terminima termodinamike, jer je pojednostavljeno i lišeno emocija. Termodinamika objašnjava da svaki pokušaj uvođenja reda u kaotični sustav uzrokuje još veći nered. Isto to važi i za ljudske zajednice. Ako negdje uvedemo red, nered će se nagomilati na drugom mjestu i u kružnom toku će se opet vratiti na početno mjesto. Red se može unijeti samo u vlastitu duhovnost.          

Vama je u tom unošenju reda u vlastiti život vrlo važna religija, na koju se često pozivate.            

Ništa nam drugo ni ne može pomoći. Ideologije su zamjena za vjeru i javljaju se tamo gdje nema ideja.            

Zanimljiva je Vaša teza da bi srpski jezik bio bolji da nije bilo Vuka Karadžića. S tim bi se mnogi složili i u pogledu razvoja hrvatskog jezika.      

Da, oba bi jezika bila bolja da nije bilo Vuka. O njegovoj bi se jezičnoj reformi trebali organizirati čitavi simpoziji. Prvenstveno je upropastio povijesnu ortografiju hrvatskog i srpskog jezika. Trideset slova s kojima se služimo je nedovoljno, jer ni hrvatski ni srpski jezik nisu fonetski. Može nam se činiti da je ovako praktično, ali nije, jer, recimo, gubimo kontinuitet s povijesnim spisima. Znamo se pomalo smijati i osjećati nadmoćnima Mađarima koji svako svoje slovo ''e'' obilježe nečim, a takvih slova bi trebalo biti  i u našim jezicima. Kasno je to mijenjati jer se već dulje od stoljeća i pol knjige tiskaju tom ortografijom, ali bi barem trebalo ljudima objasniti da to baš nije tako savršeno. A najveća štetnost cijele te Vukove rabote je uvođenje populizma, narodnjaštva  u srpsku kulturu. Još uvijek plaćamo danak tome i mislim da Srbija može očekivati bolje dane tek kada taj populizam u kulturi zamijenimo nacionalnom, ali univerzalnom orijentiranom kulturom.            

Izjavili ste da je ''opće pravo glasa jedna od najvećih tragedija ove epohe''. Možete li objasniti takav stav i koji bi bio ''treći put'' - osim diktature i demokracije u kojoj svatko ima pravo glasa?            

Apsolutno jesam za demokraciju, ali se zalažem za nešto što je nemoguće u ovom vremenu, a u Engleskoj je dugo, dugo bilo na snazi i napravilo ju je zemljom kakva je danas. Naime, da pravo glasa imaju isključivo ljudi koji ostvaraju veliki prihod ili na neki drugi način, recimo intelektualni, doprinose zemlji. Davanje prava glasa masama dovodi do pojava kojima smo danas svjedoci u čitavom svijetu. Masama se može manipulirati pa su mase glasačka mašina za svaki idiotski projekt koji se može smisliti. Tako su zapravo demokracije u kojima svatko ima pravo glasa - diktature.            

Prilično je diskriminirajuća ideja da bi pravo glasa trebali imati samo povlašteni.            

Pa što je loše u diskriminaciji? Danas se stvarno pretjeruje s političkom korektnošću.            

U potpisu jednog blogera našla sam citat ''Alkohol ne smije trpjeti zbog posla'', koji je pripisan Vama. Je li Vaš i u kojem je kontekstu nastao?            

U Srbiji su novine, osim jedne ili dvoje, vrlo neozbiljne i novinari postavljaju nesuvisla pitanja pa je to odgovor na jedno takvo pitanje, a istovremeno je i definicija sumornog vremena u kojem se ljudi pretvaraju u automate koji rade, stoje u redovima u bankama, otplaćuju kredite, voze se u automobilima kupljenima na leasing, dok sve više potiskuju vedre strane života.            


( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –