Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 01.10.2015.

Tadeusz Borowski : Kod nas u Auschwitzu

Tadeusz Borowski: Kod nas u Auschwitzu


Unutar središnje historiografske i memoarske literature o nacističkim koncentracijskim logorima i logorima uništenja vrlo se rijetko tematizira seks. Kada se to i čini onda je to gotovo isključivo u kontekstu sadizma čuvara i seksualnog iživljavanja nad zatočenicima; odnosno, u kontekstu "znanstvenih" eksperimenata koje su u Dachau provodili dr. Sigmund Rascher i njegova ekipa, ili u Auschwitzu dr. Mengele i njegova kabala.

Alexander Kluge, poslijeratni njemački filmski redatelj i publicista, opisao je jedan od takvih eksperimenata. Kao najjeftinije sredstvo za provedbu masovne sterilizacije u logorima smatrano je zračenje rendgenskim zrakama. No nije bilo sasvim izvjesno hoće li na taj način postignuta neplodnost biti trajnom. Za opit su u istu prostoriju dovedeni jedan muški i jedan ženski zarobljenik. Ćelija je bila“svadbeno opremljena“, obložena tepisima iz uprave logora. Očekivanje da će zatvorenici stupiti u seksualni odnos nije se dogodilo.

Oba zatvorenika sjedila su u različitim kutovima prostorije, i nisu vodili nikakve razgovore. Nije ih se moglo oraspoložiti ni glazbom, ni skidanjem odjeće, ni uvjerenjem da su sada sami. U ćeliji nije došlo ni do kakve erotske napetosti, premda su zatvorenici trebali imati visoki erotski interes jedno za drugo.

J. je bila kći savjetnika vlade, 28 godina stara, udana za Arijevca, poznata u donjesaksonskom gradiću G. kao nerazdvojna pratilja muške ogledne osobe, stanovitog P., 43 godine starog. Zbog P., J. je napustila spasonosnog arijevskog muža. Slijedila je svojega ljubavnika u Prag, kasnije i u Pariz. Godine 1938. P. je uhapšen na teritoriju Reicha. Nekoliko dana kasnije, tragajući za P. pojavila se i J.; i ona je također uhapšena. U zatvoru, a i kasnije u logoru, njih su dvoje više puta pokušavali doći jedno do drugoga. No kada ih je opit spojio u zajedničkoj prostoriji P. i J. samo su ležali, svaki u svojem kutu, bez pokušaja zbližavanja. U dovođenju do spolnog kontakta nije pomogla ni redovita prehrana, ni želatin od bjelanca. Čak ni kada su oboje poprskani hladnom vodom nije ih zbližila potreba za međusobnim zagrijavanjem.

Ništa od sredstava koja su iskušana nisu vodila uzbuđenju. Nije postojala nikakva mogućnost da se ogledne osobe pridobiju na jasnu reakciju i tako je opit prekinut bez rezultata. A J. i P. su strijeljani kao „neposlušni“ zatvorenici. Alexander Kluge je zaključio "da se na određenoj točki nesreće ljubav više ne može ostvariti". Iz toga je proizlazio zaključak da je čitav sustav koncentracijskih logora i logora uništenja bio "točka nesreće" koja je dokidala i ljubav, i čovjekovu seksualnu prirodu.

U puff se ulazi uz karticu koja predstavlja nagradu za "dobar i marljiv rad". Madame nad gostom obavlja nekoliko higijenskih zahvata, i on u velikim skokovima juri gore. Na katu Julije prihvaćaju Romea prema broju koji je dobio. Perverzije koje nije dopušteno prakticirati (na vratima je detaljan popis) kažnjavaju se logoraškom samicom…

Sasvim drugačije od toga je svjedočanstvo Tadeusza Borowskog (1922.-1951.). Kao mladi pjesnik, s jednom objavljenom zbirkom, Borowski je početkom 1943. uhićen i transportiran u Auschwitz. Neposredno prije toga uhićena je i njegova zaručnica Maria Rundo, i također transportirana u Auschwitz, a potom u ženski logor Ravensbrueck. Kao poljskog zatvorenika s crvenom oznakom Borowskog u Auschwitzu priključuju radnim jedinicama, a zatim krajem 1944. prebacuju u Dachau. Tamo i dočekuje kraj rata i dolazak Amerikanaca. Nakon toga neko vrijeme prebiva u izbjegličkom kampu pokraj Muenchena. Godine 1946. u Muenchenu izlazi i knjiga memoara "Bili smo u Auschwitzu" koju objavljuje s još dvojicom preživjelih poljskih logoraša: Januszom Nel Siedleckijem i Krysytnom Olszewskim. Sva trojica potpisuju se svojim zatvoreničkim brojevima; Borowski kao broj "119198".

Iste godine Borowski se vraća u Varšavu, gdje u kratkom roku od dvije godine objavljuje tri zbirke priča o svojim logoraškim iskustvima. "Kod nas u Auschwitzu", u prijevodu Ivane Vidović Bolt, kompilacija je izabranih priča iz tog razdoblja, kronološki poredanih od uhićenja u Varšavi, pa do dolaska Amerikanaca u Dachau i oslobođenja.

Okvir nije samo kronološki. U drugoj priči, "Oproštaj s Marijom", Borowski piše o rastanku s djevojkom, koju je zadnji puta vidio nakon racije, uguranu s gomilom u automobil, tik do žandara. "Kako sam kasnije sam saznao, Mariju su kao arijevsko-semitskog mišlinga odvezli zajedno sa židovskim transportom u ozloglašeni logor na moru, ugušili plinom u plinskoj komori krematorija, a njezino tijelo vjerojatno preradili u sapun." Tako završava priča o poljskom Romeu i njegovoj "mišling" Juliji.

U predzadnjoj pak priči, Borowski piše o lijepoj Nini, jedrih bedra, bujnih grudi, Židovki koja sada, nakon oslobođenja Dachaua, planira pobjeći s fakulteta, možda se i zaljubiti u Tadeka, naratora. Nina i Tadek iskradaju se iz logora, traže skrovito mjesto, američki stražari viču "stop, stop", jedan podiže pušku, prislanja ju uz rame, a Nina pada niz nasip, "kao da se poskliznula na ciglu"…Pričom o Mariji i pričom o Nini, započinje i završava logoraško svjedočanstvo Tadeusza Borowskog. Mladost pjesnika probija i u najmučnijim okolnostima. Željan života, željan ljubavi, Borowski svoje ratno i logoraško iskustvo literarno uokviruje s dvije (tragične) romanse, jednom životnom, drugom usputnom, ali obje sudbinske.

I dok su u mnogim drugim svjedočanstvima logori bili "točka nesreće" koja dokida ljubav i seksualnost kod Borowskog seksualnost i ljubav preživljavaju i u najtežim okolnostima; život uopće. U fiktivnom pismu iz Auschwitza Borowski piše o "krasnim danima: bez prozivki, bez obaveza", o nedužnom pogledu s kojeg se "krematorij ne vidi", o onima iz Birkenaua koji zavide onima iz Auschwitza, i o onima koji s ponosom govore: "Kod nas u Auschwitzu…"

Zaručnici spominje i tajanstveni puff, provocirajući njenu znatiželju. Puff je jedno od najvažnijih mjesta u Auschwitzu, smješteno na katu jedne od zgrada kasarne. Kroz prozore puffa naginju se ženske glave raznih nijansi i raznobojnih spavaćica. Oko puffa stoji gomila "prominenata": "ako ima deset Julija, onda Romea (i to ne bilo kakvih) ima oko tisuću". Među njima su i logorski starješina i glavni kapo u logoru (zatvorenici s najvišim logorskim funkcijama), liječnici iz bolnice i kapoi radnih skupina. "Mnoge Julije imaju stalnog obožavatelja, i uz uvjeravanja o vječnoj ljubavi, o sretnom zajedničkom životu poslije logora, uz prigovore i prepirke, čuju se i konkretniji podaci o sapunu, parfemu, svilenim gaćicama i cigaretama."

U puff se ulazi uz karticu koja predstavlja nagradu za "dobar i marljiv rad". Madame nad gostom obavlja nekoliko higijenskih zahvata, i on u velikim skokovima juri gore. Na katu Julije prihvaćaju Romea prema broju koji je dobio. Perverzije koje nije dopušteno prakticirati (na vratima je detaljan popis) kažnjavaju se logoraškom samicom… Ima i drugdje žena: "deseti, pokusni blok", nastavlja zaručnik. "Tamo ih umjetno oplođuju (kako se priča), prenose zaraze poput tifusa, malarije, obavljaju na njima kirurške zahvate. U prolazu sam vidio onoga koji to radi: u zelenom lovačkom odijelu, s tirolskim šeširom sa zabodenim sportskim značkama, i licem dobroćudnog satira. Navodno je sveučilišni profesor… Te su žene zaštićene rešetkama i daskama, ali tamo jako često provaljuju i oplođuju ih, ali nimalo umjetno…"

"Shvati", završava zaručnik: "ljudi koji to čine nisu nenormalni. Cijeli logor, kad se najede i naspava, govori o ženama, cijeli logor mašta o ženama, cijeli logor se probija do njih…" Ne treba reći, proza Tadeusza Borowskog nije primljena s razumijevanjem. Njegovi opisi logoraškog života nisu se smatrali primjerenima temi o kojoj govore. Priče o logorskim Julijama i Romeima, o nevjerojatnim ljubavima koje su se pojavljivale iza žice, o "dobrohotnosti žena" u logoru, o logorskom starješini koji je završio u kaznenom transportu jer je svako malo kroz prozor ulazio u puff – izlazile su izvan granica onoga što se logorima željelo znati; izvan načina na koji je o logoru bilo poželjno pisati.    

No dovoljno je reći da se među čitateljima Tadeusza Borowskog našao i Imre Kertesz, pa da bude jasan ne samo značaj njegove proze već i utjecaj koji su njegova svjedočanstva imala na razvijanje literarnog korpusa o koncentracijskim logorima i logorima uništenja. Nažalost, mladenački vitalizam koji je Borowski pokazivao nije bio nepresušan. Iscrpljen iskustvom Auschwitza i Dachaua, iscrpljen življenjem sa spoznajom logora, ali i iskustvima s komunističkim režimom, Borowski je 1951. počinio samoubojstvo: samo tri dana nakon što mu se rodila kći.

Tadeusz Borowski

Kod nas u Auschwitzu

  • Prijevod: Ivana Vidović Bolt, Zdravko Malić
  • V.B.Z. 09/2015.
  • 236 str., meki uvez
  • ISBN 9789533047355

U svojoj provokativnoj i okrutnoj prozi, lišenoj svakog moraliziranja i politikantstva, Borowski iz perspektive hladnog i bezdušnog promatrača, logoraša Tadeka, opisuje svijet pukog preživljavanja u logoru smrti. Pritom se najviše usredotočio na na silovanje ljudskosti žrtava, prisiljavanje na pokornost po cijenu života, svjesno i proračunato huškanje čovjeka na čovjeka…

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –