Tanja Tarbuk i Rosa Alice Branco - Razgovori o novijoj portugalskoj poeziji
Prije dvije godine (2017.) objavljena je "Antologija portugalske poezije" koju je u izdanju OKF iz Cetinja sastavila i prevela Tanja Tarbuk. Zamolila sam Tanju da uz intervju koji je priredila s jednom od autorica zastupljenih u ovom izboru, nagrađivanom portugalskom pjesnikinjom Rosom Alice Branco, odgovori na nekoliko pitanja o svom radu na novoj antologiji. Poznato je da je Tarbuk 1999. za nakladu Ceres priredila "Antologiju suvremenoga portugalskog pjesništva", a s obzirom na vremenski odmak od gotovo 20 godina između ova dva izdanja zanimalo me je što novoga donosi "Antologija portugalske poezije".
Tanja Tarbuk: O ubiranju najljepših cvjetova s luzitanskih pjesničkih polja
Ova antologija, kazala mi je Tanja Tarbuk, zapravo se nadovezuje na Ceresovu antologiju s kraja prošloga stoljeća. Ono novo što donosi, to su pjesnici koji počinju objavljivati u ovom stoljeću, odnosno u posljednjih dvadesetak godina. Među njima su uglavnom novi pjesnici okupljeni oko triju antologija. S jedne strane, vrlo radikalni, barem u početku, tzv. Pjesnici bez svojstava, donose povratak realnosti i banalnosti, dok su pjesnici u druge dvije antologije - "Antologija najnovije portugalske poezije" (1997.) Pedra Mexie i "90-te godine i sada", Jorgea Reisa-Sáa - čak i preklapaju, ističući se raznovrsnim poetikama, u rasponu od onih bliskih španjolskoj iskustvenoj poeziji pa do pjesnika elegičara, s eliotovskim prizvucima. Između te dvije krajnosti nalaze se divni pjesnici, nesvrstivi poput Ruia Nunesa ili svesvrstivi poput Adílije Lopes. No, kod obje spomenute pjesničke grupacije, istaknula je, možemo naići na iste teme, česta je tema smrti i prolaznosti života, a također i ljubav. I onaj vječiti saudade...
„Ovo tvoje povezivanje poezije i mora vrlo je zanimljivo“, rekla mi je Tanja kad sam je upitala o povezanosti između "pjesničkih naroda" i mora, kakvima se često smatraju Portugalci, Islanđani, pa vjerojatno i drugi narodi vezani uz more. "U najranijim portugalskim pjesmaricama iz srednjega vijeka očita je uska povezanost poezija-more-čežnja. Takozvane cantigas d'amigo zapravo su pjesme koje žene pjevaju svojim prijateljima / ljubljenima koji su otisnuli na more, a pjesme su naravno prožete čežnjom iliti saudadeom." Tako je poezija od svojih najranijih oblika trubadurske galješko-portugalske lirike usko povezana s morem, ali ne samo poezija nego i svako drugo umjetničko izražavanje, jer im to, objašnjava Tarbuk, nameće upravo njihov geografski položaj, njihova isturenost u ocean. I u toj najranijoj lirici prisutne su teme koje se i danas susreću u portugalskoj poeziji, teme ljubavi, erotike, česti su motivi mora i pomorskog života, ali postoje i pjesme rugalice i šale, i ta sklonost humoru i crnom humoru, ironiji i autoironiji, jedno je od najznačajnijih obilježja portugalskog pjesništva do danas.
Međutim, portugalska sklonost poeziji, naglašava Tarbuk, prije svega je bijeg iz stvarnosti, a ne otpor duha. Stoga je i dobar dio njihove povijesti mitiziran njihovim vjerovanjima u sebastijanizam, Peto carstvo, itd. Portugal je nakon slavnog uspona u 15. i 16. stoljeću doživio propast na svim razinama, političkoj, društvenoj, gospodarskoj, duhovnoj, i ta trauma zbiljskih faktora dovela je do bijega iz stvarnosti u san, u mit, u čežnju za negdašnjom slavom – u toj su se čežnji /saudade/ Portugalci zaustavili i, kako je jednom prilikom u posjetu Zagrebu rekla Mísia (poznata pjevačica fada, op.ur.), mi samo stojimo u tom Portugalu i buljimo u Atlantik. Saudade je, dakle, zaključuje Tarbuk, stanje nepomičnosti u kakvoj je Portugal tavorio dobrih četiristo godina, tek se evo nakon revolucije 1974. počeo malo okretati svijetu, Europi.
„U prijevodu se uvijek svašta izgubi, ali se zato mnogo toga novoga nadoda“, odgovorila mi Tanja kad sam je upitala koje su najvažnije teškoće prilikom prevođenja poezije, može li se poezija prevoditi a da se nešto ne izgubi u prijevodu i, ako to nije moguće, što joj je važno sačuvati, a što žrtvovati? Dodala je kako je to podsjeća na one iskaze uvrnute logike u kojima je prvi dio rečenice negativan, a zatim dolazi drugi dio rečenice koji počinje važnim ali, pa očekujemo neki pozitivni rasplet, kad ono, još gore, kao što joj se jednom kolegica s portugalskih studija u Lisabonu povjerila, rekavši: Sve su moje ljubavi bile nesretne, ali ih je srećom bilo malo!
Slično tome, nastavila je, i prijevod je uvijek svojevrsna izdaja, prema onoj poznatoj talijanskoj tradutore traditore. Prijevod kultura nije uopće moguć (mi se uopće ne razumijemo, tko može shvatiti saudade?), smatra Tarbuk, ali je itekako moguć prijevod osobnog stila, osjećaja, ideja, dakle autorov stav uvijek je prisutan u prijevodu, čak i kod loših prijevoda, kao da se radi o autorovim energetskim tragovima koji ostanu zalijepljeni za određen stil ili smisao, pa ih riječi za sobom nužno vuku i u drugim jezicima. Kao kod prijevoda mita koji je uvijek objava, dodala je, i to je očito na bilo kojem jeziku, dakle objavu mita moguće je prevesti: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Bogu i Riječ bijaše Bog… No principio era o Verbo, e o Verbo estava com Deus, e o Verbo era Deus. Čak nije potrebno ni znati portugalski da bi se to čulo, smatra.
Što se prijevoda poezije tiče, zaključila je, ona je najteže prevodiva upravo zato što je u njoj najveća višeznačnost riječi, a vrlo mala kontekstualnost. Prema tome, ona je najviše izdajnička, jer u poeziji imamo najviše prostora za raznorazna tumačenja, za naše manevre, pa je u njoj i najveća kreativnost, a upravo je to razlog, priznala mi je Tanja, zašto najviše voli prevoditi poeziju.
Kad su antologije u pitanju uvijek se postavlja pitanje kriterija odabira pjesnika jer to, kao što je poznato, uvijek zadaje velike glavobolje svakom antologičaru. U uvodu knjige Tarbuk kaže: "U ovoj se knjizi radi se o užem izboru, o ubiranju upravo najljepših cvjetova s luzitanskih pjesničkih polja, bez ikakve namjere da se čitatelja uvjeri kako tih deset cvjetova čine livadu".
A među cvjetovima u antologiji sam pronašla i pisce kao što su Gonçalo M. Tavares, José Luís Peixoto, Valter Hugo Mãe koji su kod nas dosad bili poznati isključivo kao prozaici. Odgovorila mi je slikovito objasnivši svoj način rada koji započinje tako da najprije napravi plan prema periodizacijama u književnosti portugalskih teoretičara i prema svojem znanju, zatim sve lijepo skupi i iščita, napravi listu pjesnika, a onda joj neki pjesnik kaže da ne želi biti dijelom antologije jer je uvrstila drugoga s kojim je u svađi, a i taj drugi kaže da neće da ga se uvrsti jer ne želi figurirati među krugom ovih ili onih… Na kraju ni jedan ni drugi ni dobar dio nekog kruga ne uđu u antologiju, jer ne žele imati ništa s ostatkom Portugala čak ni u jednoj knjizi, zaključuje Tarbuk i dodaje kako je taj fenomen što ga portugalski filozof Miguel Real naziva kanibalizmom u portugalskoj kulturi prisutan i kod nas, a sve se svodi na zavist, podmetanja, klevete.
Što se tiče generacije pisaca rođene netom poslije revolucije, kao što su Tavares, Peixoto i Mãe, oni su prvenstveno i uglavnom prozaici, potvrdila je, ali kako su se ogledali i u poeziji, neki tek usput, neki na svojim počecima, dok su neki, kao Valter Hugo Mãe, postali poznati upravo po svojim prvim pjesničkim zbirkama, zbog čega je smatrala da i oni trebaju biti zastupljeni u jednom ovakvom pregledu. Zatim je navela zanimljivu anegdotu o tome kako je Valter, muku mučio kako da proda svoju poeziju, dok se nije dosjetio da na naslovnicu zbirke "Učena pornografija" stavi svoju obnaženu fotografiju pa je knjiga rasprodana u rekordnom roku.
Na kraju ovog uvoda zamolila sam Tanju da nam malo približi pjesničku scenu u Portugalu na što mi je odgovorila kako im ne manjka književnih festivala i raznih aktivnosti kao što su susreti, razmjene, predavanja. Što se tiče sajmova knjiga, poznati su oni u Lisabonu, Óbidosu, u Portu. U Portugalu se objavljuje dosta poezije, smatra, u svakom slučaju daleko više nego kod nas, a i u većim nakladama koje dosežu i po nekoliko tisuća primjeraka. Portugalci pogotovo vole čitati svoje autore, a primijetila je i da svi slojevi društva znaju napamet stihove omiljenih pjesnika, gotovo svi znaju neki citat iz Pessoine poezije, na zidovima imaju grafite sastavljene od cijelih strofa njihovih poznatih pjesnika, a često se i na azulejose koji se nalaze u podzemnoj željeznici ili na javnim zgradama, stavljaju poznati stihovi. Tako poezija stalno živi s narodom, zaključuje, oni su s njom u tijesnoj vezi, možda jer hrani njihove snove…
Rosa Alice Branco : Pisanje je smisao života koji se odvija između jezika koji me ispisuje i žuđenog čitatelja
Slijedi Tanjin intervju s Rosom Alice Branco (1950), nagrađivanom portugalskom pjesnikinjom, profesoricom teorije percepcije na Odjelu za perceptivnu psihologiju u Lisabonu, organizatoricom brojnih festivala poezije te sudionicom u mnogim svjetskim antologijama poezije.
Rosa Alice Branco objavila je zbirke poezije: "A mulher amada" (1982), "Animais da terra" (1988), "A mão feliz" (1994), "Soletrar o dia" (2002), i druge. Njezina zbirka "Gado do Senhor", objavljena 2011. godine, izabrana je za deset najboljih novih knjiga za čitanje u izboru The Chicago Review of Books. Objavila je i mnoge znanstvene radove iz područja komunikacije. Gostovala je u Zagrebu na Interliberu 2018. prilikom promocije "Antologije portugalske poezije" objavljene u izdanju OKF iz Cetinja.
Tanja Tarbuk: Što misliš o ovoj crnogorskoj antologiji portugalske poezije u koju su uvrštene i tvoje pjesme, ima li ovdje pjesnika koji su na neki način utjecali i na tvoje stvaralaštvo?
Rosa Alice Branco: Kao prvo želim ti čestitati na ovoj antologiji, Portugal ti je zahvalan, ovo je vrlo važna antologija, to je mišljenje mojeg izdavača Vasca Davida iz nakladničke kuće Assirio e Alvim, jer sam mu poslala sadržaj antologije i naslovnicu; naslovnica je također vrlo lijepa, da kažem nešto o ovoj antologiji kao o predmetu, dakle, naslovnica je lijepa i evokativna. Što se sadržaja tiče, ima ovdje pjesama koje volim, tu su, recimo, i pjesnici generacije kao što su Ruy Belo, Carlos Oliveira, zatim nadrealisti, iako se u Portugalu javljaju kasnije, pjesnici pokreta Poezija 61, međutim, moram reći da si vrlo hrabra, jer si ovdje uvrstila i vrlo mlade pjesnike, čak ni antologije u Portugalu ne uvrštavaju mlade pjesnike, jer ne žele riskirati, ali ovdje su i velika imena našeg pjesništva. U svakom slučaju antologija je uvijek izbor.
Što se tiče utjecaja, na mene su vjerojatno utjecali svi pisci koje sam čitala; uvijek sa sobom vučemo cijelu kulturu u kojoj živimo. Oduvijek sam puno čitala i to od najranije dobi, tako u meni obitavaju glasovi koji grade moju poeziju, a koji dolaze iz svih krajeva. Možda sam čak i više bila pod utjecajem filozofije, jer nas ona uči postavljati dobra pitanja, razmišljati o njima. Filozofija možda nije eksplicitna u mojoj poeziji, ali svi mi imamo čitanja koja ostaju duboko u nama, upisana u našoj utrobi. I činjenica da se prvenstveno bavim znanošću utjecala je na moj način razmišljanja i života, pa stoga i na moju poeziju. A i film je imao velik utjecaj na moje pjesničko stvaralaštvo. Otac mi se bavio filmom, kao što sam već rekla, osim što je pisao, bio keramičar i slikar. Tako mi se narativni filmski stil uvukao pod kožu: moja poetska naracija vrlo je filmična. Pjesme se kreću u ritmu izmjene planova, katkad se slike nižu polako, a katkad gotovo vrtoglavo.
Zbirke pjesama "A Mulher Amada" (Voljena žena) i "Animais da Terra" (Zemaljski stvorovi) tvoje su prve knjige? Kakvim si se preokupacija bavila tada, u kasnim osamdesetima prošloga stoljeća?
"Voljena žena" mala je knjiga, različita od svih ostalih. Sadrži uvod u svaku trilogiju pjesama, ili veću cjelinu. Pisanje je sinoptičko i više razrađeno. "Zemaljski stvorovi" je knjiga koja kontemplira ljudsko stanje, kao temelj udaljenosti između nas i svijeta. Podsjećam se tko smo, prije svega smo zemaljski stvorovi, ma koliko mislili da smo racionalni i sofisticirani. Ovaj zaborav uzrokuje, između ostalog, neosjetljivost na tihe poruke našeg organizma i izvjesni psihotičan odnos prema moći.
Jedna od tvojih knjiga poezija "O mundo não acaba no frio dos teus ossos, pensa ela" (Svijet ne završava u hladnoći tvojih kostiju, misli ona), nosi u epigrafu citat Radovana Ivšića. Kakav je tvoj odnos prema tom autoru? Je li preveden u Portugalu, na kojim si ga jezicima čitala?
Da odmah kažem da sam bila uzbuđena zbog same ideje da dolazim u grad u kojem se rodio i jedno vrijeme živio Radovan Ivšić. Čitala sam Ivšića na više jezika. U početku na francuskom, s obzirom na to da je Ivšić živio u Parizu, družio se s nadrealistima; čitala sam sve, od Éditions Surréalistes do Éditions Maintenant. Poslije sam čitala knjige koje su izašle u Gallimardu, kao izbore iz pjesama, i nikada nisam prestala čitati njegovu poeziju, refleksije i kontroverzije: "À tout rompre: controverse" (préface Annie Le Brun) i "Rappelez-vous cela, rappelez-vous bien tout". Ivšić je za mene izuzetno zanimljiv autor u svim aspektima, osim toga uvijek sam bila sklona nadrealizmu. Ivšić je prevođen i u Brazilu, objavljivala ga je Brazilska grupa nadrealista, tako sam ga mogla čitati i na materinskom jeziku.
Rosa, doktorirala si filozofiju, te specijalizirala neuropsihologiju percepcije i estetiku, napisala si i nekoliko eseja na tu temu. Utječe li tvoj znanstveni rad na tvoj književni rad?
Doktorirala sam suvremenu filozofiju (i psihologiju), i još diplomirala umjetnost.
Naravno da i teorija percepcije koju podučavam ima utjecaja na moj pjesnički rad. U jednoj pjesmi kažem da je milovanje čudo, jer percepcija na osnovu koje mozak daje impulse ruci da uzme neki predmet, primjerice, čašu, i to baš određenom jačinom, ne prejako da je ne slomi, niti preslabo da joj ispadne, nego lagano, poput milovanja, to je zapravo čudo.
Također me izuzetno fascinira Leibnizov monadski svemir i smatram njegovo djelo "Monadologija" toliko važnim da sam ga pokušala pretočiti u stihove. Tako je nastala zbirka "Kratka monadologija" u kojoj se nalazi epigraf iz jedne druge Leibnizove knjige: „Ima u ponoru usnulih stvari koje treba probuditi.“ To je tema te knjige i ono što bih željela da bude smisao moga života.
Pretposljednja knjiga poezije, izašla 2016. pod naslovom "Gado do Senhor" (Božja stoka) objavljena je u SAD-u te proglašena jednom od deset najboljih knjiga poezije tog mjeseca. U epigrafu knjige govoriš o čovjeku kao o smrtonosnoj bolesti životinja, o čovjeku kao o dominantnoj vrsti, o kravama koje su osuđene na nedjeljni roštilj, itd… No tema nije ekološki militantna. Zapravo je više filozofska, o čemu se tu radi?
Da tako je, uvelike sam se iznenadila kad sam dobila tolike dobre kritike u SAD-u i našla se među deset najboljih knjiga u Chicago Review of Books. Ova knjiga govori o beskorisnosti patnje i govori o mom nerazumijevanju patnje sa stajališta vjernika. To je zapravo dijalog s cijelim svijetom. Ovdje dajem glas životinjama i stablima pred ljudskim bićima, a ovima pred licem Boga, Boga koji je više ili manje uobičajen na Zapadu. Ekološki aspekt je podsvjestan, ali postoji. Ova knjiga predstavlja društvenu kritiku. Pisana je duboko ironično. Ironija, osim što je tipično obilježje moga pisanja, najplodniji je način suočavanja s patnjama, jer bi bilo nemoguće napisati ovu knjigu bez boli u suosjećanju i preziru. Ako je „čovjek smrtna bolest životinje“, kaže Kojève, onda je Bog naša smrtna bolest. Ali ono što je bitno nije zapravo smrt, već patnja koju nanose oni koji misle da na to imaju pravo.
Između ostalog baviš se i prevođenjem, sastavila si i prevela antologiju korzikanske poezije pod nazivom "E se pusessemos azulejos em verso" (A da stih obložimo keramičkim pločicama). O kakvoj se antologiji radi i odakle taj naziv?
Ta je antologija rezultat kontinuiranog rada na Korzici, zemlji koju duboko volim i s kojom sam uvijek imala bliske profesionalne odnose. Jacques Thiers (veliki profesor i kulturni promotor Kulturnog centra Sveučilišta Pasquale Paoli na Korzici) i ja odlučili smo objaviti knjigu pjesama suvremenih korzikanskih pjesnika, a posao prevođenja na portugalski obavljen je velikim dijelom na javnoj radionici i u prisutnosti samih pjesnika. To je bio izvanredan doživljaj! Što se tiče naslova antologije, on dolazi od važnosti portugalskog umijeća oblaganja kuća keramičkim pločicama; na tim se pločicama upisivala istina i ljepota tijekom stoljeća u Portugalu. Pločice su uglavnom kvadratnog oblika i postavljaju se jedna uz drugu sve dok se površina ne ispuni. Hoćemo li njima popločiti stih?
Prošle je godine objavljena tvoja nova knjiga poezije "Traçar um nome no coração do branco" (Ispisivanje imena u srcu bjeline), kod izdavača Assírio e Alvim. Radi se o dugim pjesmama – koje su teme i preokupacije te nove knjige? Ljubav…
Da, nakon tri knjige vrlo ozbiljne poezije, ova knjiga pokazuje svojevrsnu lakoću kao i moja knjiga Soletrar o dia (Sricanje dana), ali na drukčiji način. Svaka je nova knjiga početak i svaka knjiga završava kada ono što je trebalo biti napisano dođe do kraja. Ova knjiga priziva sve stvari koje me svakodnevno diraju. Ona je i doprinos dizajnu s kojim se profesionalno družim otkako sam počela podučavati teoriju percepcije na odjelu za dizajn. Ali ne obrađujem tu temu sustavno, niti knjiga uključuje samo materijalnu kulturu, nego i nematerijalnu kao u pjesmi Fado. Pišem o gramofonima, o zvucima na koje sam plesala s mojim ocem, ali i o čajani Size Vieire, o spajalici – tom čudesnom izumu, o satu s kolodvora, onom satu koji nam otkucava minute muke i zaljubljenosti prije nečijeg odlaska, o kritici životinjskog krzna kao odjevnog predmeta, o knjigama i o mnogim drugim stvarima i ne stvarima.
Ta moja nova knjiga, "Ispisivanje imena u srcu bjeline", crtež je na bijeloj stranici, linija koja daje oblik onome što još nije stvoreno, novi početak, novi obzor mogućnosti.
Mislim da u tvojoj poeziji ima mnogo osjećaja, ali ne sentimentalnosti. A čežnje?...
Mislim da je pisanje, u mom slučaju poezije, ponajprije jezik koji se mora provući kroz “odsutnost” autora, njegovog “ja”, da bi se dopustilo da se nešto napiše. U poeziji su osjećaji preoblikovani i čudesno je kada dotaknu ljude koji ih čitaju. Čežnja je vrlo snažan osjećaj koji nema ništa zajedničko s melankolijom. Možemo osjećati čežnju za prošlošću i za budućnošću. U toj portugalskoj čežnji radi se o gubitku koji nam razdire srce, vrije u utrobi, cvili u glasnim žicama u grlu i na gitari. Fado je sudbina, osjećaj koji nama vlada, ali može biti i radostan način suočavanja s onim nepopravljivim, s onim što dolazi. Čežnja je vrlo složen osjećaj i ne mogu sada ovdje ni prikazati cijeli obris njegova lica.
U ovoj mojoj posljednjoj knjizi ima jedna pjesma s naslovom Crni šal u svakom fadu. Ritmično i poetsko tkivo pjesme, fado jedne žene pred nepodnošljivim gubitkom. Možda je čežnja utkana u sve što pišem, ali ona je samo “čežnja”, a ne i “čežnja za”. Možda me upravo taj osjećaj gura u pisanje, a da toga nisam ni svjesna. Ali pisanje je mnogo više od jednog oblika egzorcizma. Za mene, to je smisao života koji se odvija između jezika koji me ispisuje i žuđenog čitatelja.
Rosa Alice Branco: TAJNA MATERIJE
Penjem se na tavan i imam šest godina
stepenicama što škripe
pod nogama koje prelijeću u tajni
škripe poput vrata što se otvaraju
za svjetlost procijeđenu od strahova iz djetinjstva
gdje malo pričekam
sve ono što me čeka odvajkada.
Imam sedam godina i prah se brka sa svjetlošću
nataložen u vremenu. Kroz škrinje se vidi druga strana
svijeta razbacanog po podu oko mene.
Nisu to predmeti već sama tajnovitost postojanja
što prolazi mojim rukama
kada imam osam godina kada imam sada
tajnu jednih vrata što se otvaraju prema kući.
Prelazim putove stola kreveta kamina,
korijenje kuće je tavan
gdje svjetlost dodiruje ruke beskraja.
Penjem se uplašenim očima
i još se nadam zori koja me natkriljuje
primičući se sporo svom prahu.
Prevela Tanja Tarbuk, "Antologija portugalske poezije" (OKF, Cetinje, 2017.)