Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 09.06.2010.

Terry Eagleton : Razum, vjera i revolucija
Održava se
10.06.2010.

Iako je knjiga Terrya Eagletona  "Razum, vjera i revolucija - Refleksije o raspravi oko Boga" izreklamirana prije svega zbog svoga polemičkog elementa u kojemu raspravlja s Richardom Dawkinsom i Christopherom Hitchensom, mene je iznenadila prije svega jer je ovo prvi spis koji je napisao ateista a koji ima prilično paradoksalan i vjerojatno neželjen kapacitet kojim bi vas maltene mogao obratiti na kršćanstvo kao na pravu stvar. Tko se Isusa laća, od Isusa i plaća!

Već je prije koju godinu Slavoj Žižek dovodio u pitanje Dawkinsovu upućenost u temu, i to s obje strane očišta: i znanstvene (Žižek ga je svrstao u popularizatore znanosti, a ne prave znanstvenike) i teološke (gdje je Dawkins očiti neuki grubijan bez ikakva osjećaja za finese), tako da ova detaljna dekonstrukcija nabusita Dawkinsova nasrtaja na religiju dolazi na donekle priređen teren, unatoč brojnim aklamacijama koje je svojedobno popratilo objavljivanje knjiga ovih dvaju autora-mogli bismo im još pribrojiti i Michela Onfraya, čiji "Ateološki traktat" resi ista količina otkrivanja tople vode koja nas preplavljuje iz "Bog nije velik" Hitchensa i "Iluzije o Bogu" Dawkinsa.

Eagleton argumentaciju i način galame obojice autora svodi pod zajednički označitelj Ditchkins, čime pokriva lupetanje o stvarima o kojima se nema ni najblažeg pojma. Između Dawkinsa i Hitchensa Eagleton ističe i brojne razlike, Hitchensov stil jednostavno vas sili na čitanje, dok je Dawkins čitateljski potpuno nezanimljiv uslijed autorove potpune zagriženosti za temu koja ga je opsjela u apsolutnom smislu tog pojma.

Eagleton je puno opušteniji pisac od spomenutih autora, ne u smislu da otaljava temu, nego u smislu da zna što s njom napraviti, pa si onda može dopustiti i nenategnute duhovitosti: u jednom autobiografskom pasusu tako ironizira egzistencijalizam, u koji je uranjao početkom šezdesetih na Cambridgeu, i lakonski kaže kako je to bio "ontološki impozantan način da se kaže kako je čovjeku devetnaest godina, daleko je od kuće, osjeća se prilično potišten te poput mališana u vrtiću nema pojma što se događa." I onda dodaje kako je to stanje u adolescenata nekoliko desetljeća kasnije poznato pod imenom poststrukturalizma. Što je zaista posve drugačije intonirano od uglavnom mudžahedinski naštimanih Dawkinsovih spisa koje Eagleton smješta u devetnaestostoljetnu školu liberalnog racionalizma.

Usput Eagleton u isti koš trpa i Daniela Dennetta koji u knjizi "Kraj čarolije" ima sličan pogled na religiju kao Dawkins: obojica misle da je religija nekakvo pseudotumačenje svijeta. To je isto kao kada bismo rekli kako je roman prije svega sociološko djelo u kojemu je nemoguće vidjeti smisla iznad toga. I zaista, stavimo li pored ovakvih mišljenja Tomu Akvinskoga koji uopće nije bio siguran da je svijet nastao, koji je, dapače, bio spreman podržati tezu da svijet nije nastao, možda osjetimo dašak mogućnosti mišljenja što ih propuštaju simplifikacije poput ove spomenute. Novi zavjet ne kazuje ništa o Bogu Stvoritelju, dapače, ključ vjere vidi u "činu stvaralačke imaginacije što ga oba projekta (znanost i religija) obuhvaćaju." Bog nije megatvorničar. "Prije je ono što svojom ljubavlju održava sva bića u njihovu bitku..."

Ako ovaj svijet, skupa sa svojom idejom Boga, i jest besmislen, onda je on besmislen na posve drugačiji način nego što to misli Ditchkins, on je svojevrsna "trajna kritika instrumentalnog uma." On je onkraj smisla u bilo kojem pragmatičnom smislu: moguće ga je "osjetiti", "naslutiti"' tu ideju koju stoljećima ljudi nazivaju Bogom, kada osjetimo čistu i bezrazložnu radost postojanja. Eagleton piše skoro kao Chesterton u "'Pravovjerju" kada ustvrdi kako je spasenje 'pitanje hranjenja gladnih, dočekivanja doseljenika, posjećivanja bolesnika i zaštite siromašnih, osirotjelih i obudovjelih od nasilja bogatih.'

Ne spašava nas, dakle, put organiziran crkvenim aparatom, nego "kvaliteta naših svakidašnjih međusobnih odnosa." Isto tako, dobra vijest nije nikakva posebna poruka Evanđelja koja je izvan one osnovne da Bog voli ljude unatoč njihovoj prljavštini. Namjerno ne zapisujem pridjev "moralnoj", jer se ovdje očito radi o vrhu života, a ne njegovoj etičkoj izvedenici. Bit Isusova poslanja je da ljude svikne živjeti u sjeni vlastite krhkosti, nad kojom moraju neprestano bdjeti: kao u onom Dragojevićevom zapisu o Heraklitu iz "Izmišljotina" gdje je glavna ljudska kvaliteta, jedina koju Heraklit nije dao u opreci, famozna budnost.

Jednako tako je i pakao smješten u našim relacijama: mazohizam, podjednako kao sadizam, svjedoči o čovječjoj nesposobnosti da se preda potpunijem životu, a kod Krista se radi upravo o tome. Da bismo zahvatili u puninu života potrebno je pregorjeti vlastitu samoposesivnost, jednako kao i odoljeti svim mogućim porivima, koje standardno crkveno naučavanje nazivlje grijesima-Isus je izgleda dohvatio spoznaju po kojoj nam na putu samoostvarenja, na putu kojim je potrebno ići da bismo bili življi, ove stvari jednostavno smetaju, pa su loše kao takve, a ne same po sebi - jednostavno usporavaju čovjeka, i ta ih nemoć čini lošima. Popiti svaku rakiju, leći baš sa svima, to sve svjedoči našu nesposobnost da živimo punim životom.

I onda zaista Chestertonovski: "Samo spremnošću da napustimo svijet koji nam je serviran možemo živjeti u nadi u autentičniji život u budućnosti. Taj je nauk poznat ne kao pesimizam, nego kao realizam."Ide Eagleton i dalje od ovoga, pa Novi zavjet apostrofira kao razaratelja ljudskih iluzija. Ili Toma Akvinac: Grijeh nas je toliko iskrivio, da više nismo u stanju u seksu uživati na pravi način. Isusov stav prema obitelji, prema rodbini, manje je više poznat. Sve je to njemu nevažno, odnosno drugorazredno. Eagleton zdravo primjećuje kako Dawkins, konzervativac iz predgrađa, ovakve iskaze iz Evanđelja dočekuje "s ledenim prigradskim gnušanjem."

I na kraju; Eagleton izjavljuje što je za njega kršćanska vjera: "Kršćanska vjera, kako je ja shvaćam, nije stvar pristajanja na tvrdnju da postoji Vrhovno Biće, nego ona vrsta angažmana koji ljudsko biće očituje na rubu pucanja, dok posrće u mraku, boli i zbunjenosti, a ipak sveudilj ostaje vjerno obećanju preobrazbene ljubavi." Problem koji Eagleton vidi kod Ditchkinsa je u činjenici da se uopće ne snalaze u strašnim situacijama, da su im čak te strašne situacije iskustveno posve nepoznate, osim ako u kategoriju strašnoga ne uzmemo bilo koji problem s kojim se može sresti prosječni profesor univerziteta.

Usput, ide mu na nerve i relativizam mislilaca poput Dennetta, iz čije teorije slobode zaključuje kako bi i invazija Iraka bila u redu, samo da je "korektnije" izvedena. Takve i brojne druge besmislice od njih čine ateiste na krivi način, jednako kao što izostanak lupetanja u kombinaciji s briljantnim zaključcima od Marxa i Nietzschea čine ateiste na pravi način. Mi smo danas toliko pomajmunili kroz pakirana ispunjenja, upravljane želje i konzumerističku ekonomiju da nam je nedosezljiva dubina na kojoj se uopće počinju postavljati teološka pitanja.

Mene se ova dimenzija "Razuma, vjere i revolucije" dojmila. Kritika religijskih kritičara bio je Eagletonu povod, i ništa više. Nekako tajanstveno uspio je napisati, kritizirajući, jednu od ljepših apologetika kršćanstva, a prava meta njegove kritike ni nisu bili Ditchkinsi, nego svi mi skupa sa svim našim mlitavim životnim stilovima podbočenim najžustrijim zamislivim teorijama od kojih nitko nema koristi, pa ni mi, jer nam daju lažnu sigurnost, jer nam u grudi ubrizgavaju gordost, pogotovo što smo, ako se pošteno pogledamo u dobro uglačanom Eagletonovom ogledalu, najobičnija mrtva puhala koja nemaju hrabrosti ni koliko je crnog pod noktom.

Svijet je u međuvremenu, svijet izvan ovih naših virtualnih umišljaja i simulakrumskih bonusa s popratnim igrarijama, otišao tako daleko da nas još jedino ateisti mogu dostojno podučiti, ili barem podsjetiti, kako je doista zvučala velika lekcija što ga je moglo ili može pružiti kršćanstvo. Kakav Dawkins, kakvi bakarači!

 
Terry Eagleton : "Razum, vjera i revolucija - Refleksije o raspravi oko Boga"
Preveo Dinko Telećan

Naklada Ljevak, Zagreb 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –