Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 19.06.2007.

Thomas Bernhard : Uzrok

Tokom Drugog svjetskog rata Thomas Bernhard je bio gojenac internata u Salzburgu. Mali «đak-veseljak» nije bio oduševljen ustanovom službenog naziva Nacionalsocijalistički đački dom: «Novopridošlici internat je bio tamnica, rafinirano smišljena da uništi njega, a time i čitavu njegovu egzistenciju, zatvor podlo izgrađen protiv njegova duha, u kojem ravnatelj i njegovi pomoćnici vladaju nad svima i svime, i u kojem su dopuštena samo apsolutna poslušnost i podređenost gojenca, uzdržavanje od bilokakva odgovora i mrak».

Kao učeniku violine Bernhardu je za vježbu susretljivo dodijeljena prostorija za obuću. To je bila njegova «jedina mogućnost za bijeg». U zagušljivoj prostoriji, ispunjenoj stotinama gojenačkih cipela iz kojih isparava znoj, mogao je na miru svirati violinu, i «meditirati o samoubojstvu»...

Bernhardovo djetinjstvo iza zatvorenih vrata prostorije za obuću (na kojima je visila ploča s natpisom «Ne ulazi. Glazbena vježba») slika je i prilika uzrečice «od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba».

Ironija je namjerna. I, naravno: u stilu tog genijalnog «luđaka». Razmislimo malo o povijesnom trenutku. U to vrijeme Guenter Grass, tek koju godinu stariji od Bernharda, potpuno vjeruje u nacionalsocijalizam. Već se kao dobrovoljac prijavio za podmorničara. Ubrzo će završiti u Waffen SS-u. Bernhard, čiji se očuh kao pripadnik Wehrmachta povlačio po balkanskim brdima, ne vjeruje nikome. Niti nacionalsocijalizmu, niti profesorima, niti ravnatelju - uzornom časniku SA kojeg nikada nisu vidjeli u civilnoj odjeći. On je samoubojica iz prostorije za obuću. Otpadnik. Uz ponekog bogalja jedan od nekolicine u čitavom internatu. Gotovo pa jedan od nekolicine u čitavom Reichu koji se ne mogu uklopiti u Sistem.

Nakon rata dolazi do zanimljivog ideološkog «sviča». Internat je od Nacionalsocijalističkog đačkog doma pretvoren u katolički Johanneum. Na zidu gdje se još vidjela zamjetna bijela mrlja koju je godinama prekrivala Hitlerova slika sada je visio križ. Umjesto nacističkih pjesama «Podignimo barjake» i «Zadrhtat će trule kosti» gojenci su sada pjevali «Tebe, Bože, hvalimo». No poklapanje odgojnih metoda katoličkog režima s onim nacionalsocijalističkim bilo je potpuno: «makar pod drugim imenom i ne u časničkim čizmama SA-odreda, već u crnim visokim cipelama svećenika»...

Škole su mjesta otvorenog i prikrivenog nasilja; svugdje i uvijek. Bernhard je to nasilje iskusio u najgore vrijeme: u nacionalsocijalističkom školskom sustavu četrdesetih. Kako kaže, prvo je bio podvrgnut «nacističkoj povijesnoj laži», a onda je na njeno mjesto došla «katolička povijesna laž». Njegova «kritika» gimnazijskog sustava radikalnija je od Šuvareve: srednje škole treba ukinuti, kao i sva mjesta «gdje su ljudi na okupu u tako strahovitim masama». Bernhardova škola je bila prijenosnik virusa. «Nacionalsocijalizam i katolocizam jesu zarazne bolesti, 'duhovne' bolesti i ništa drugo... Ja se tom bolešću nisam zarazio, ali patio jesam, kao što samo dijete u mojoj dobi od takve bolesti može patiti» dramatično zaključuje Bernhard.

«Uzrok» je objavljen u Salzburgu 1975. Jedan od svećenika imenovanih u knjizi tužio je autora. Odlukom Zemaljskog suda u Salzburgu dijelovi u kojima se spominje morali su biti izbačeni iz rukopisa. Izbačene dijelove Bernhard je u slijedećim izdanjima označio zvjezdicom. Rukopis nije želio preurediti. Na spornim mjestima tekst se jednostavno prekida, a zatim ponovo nastavlja.

Čudo je da je dotični svećenik bio jedini koji je tužio autora. U Austriji Bernhard je redovito optuživan kao «Nestbeschmutzer» - onaj koji prlja vlastito gnijezdo. Tu etiketu s ponosom je nosio. No negativna fascinacija je bila obostrana. Bernhard i Austrija mrzili su se poput starog, svadljivog bračnog para. «Uzrok», možda i jedan od temeljinih Bernhardovih tekstova, čak je i nešto mekši u «ogađivanju» Austrije i Salzburga.

Kroz svoju gimnaziju Bernhard opisuje kako se nacionalsocijalizam lagano zamjenio s katolicizmom. Društvena katastrofa koja je eruptirala tridesetih, nakon poraza povukla se tik ispod površine: «iznenadno spuštanje nacionalsocijalističkog utega moguće je ovdje u svako doba... Ali onog koji izgovori tu misao, koja zaista neprestano lebdi u salcburškog zraku, proglasiti će, kao i kad izgovori druge isto tako opasne misli – luđakom».

«Uzrok» završava netipično za Bernhardov zavičajni egzorcizam. Nakon što je napustio gimnaziju stvari su ipak postale, malčice, podnošljivije. Ležeći ispod nekog drva na jednom od dva gradska brda i promatrajući Salzburg – «jedan od tzv. najljepših na svijetu» – Bernhard primjećuje kako je grad iznenada postao drugačiji... Kad je uspio preživjeti «đačko doba» čak mu se i Salzburg učinio lijepim.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –