Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 04.05.2009.

Turbo-folk pobjeđuje Sanadera

Prije kojih mjesec dana Hrvatska je - ako se uopće itko toga sjeća - primljena u Sjevernoatlantski savez. Toga dana, dok su Mesić i Sanader kod mosta na Rajni primali čestitke zbog "povratka na Zapad", vladajuća je koalicija odlučila proslaviti svoj najveći vanjskopolitički uspjeh. Učinila je to u zagrebačkom HNK svečanom akademijom s opernim pjevanjem i plesom.

Na akademiju koju je režirao Petar Selem pozvani su diplomatski kor, vojni vrh i časnički zbor, a tapecirane lože Fellnerova i Helmerova zdanja napučilo je više uniformi nego ikad otkad je propala K.u.K. Sjedili su tako generali i pukovnici među pozlaćenim putima i grimiznim draperijama i slušali program arija i zborova. A onda je kamera načas prešla preko lica jednog od uzvanika. Taj čovjek bio je Tomislav Merčep. Mali podunavski Napoleon, čovjek uz čije se ime vezuju takvi toponimi kao Paviljon 21 i Pakračka poljana, sjedio je tamo u austrougarskom filcu i slušao perjanice hrvatske uljudbe kako glasnicama i papučicama pozdravljaju "povratak u Europu".

Odjednom, u toj je slici bilo nečeg tako strašno krležijanskog. Draperije, anđeli i neobarok - sve je tu, tako europski i civilizirano, ali uvijek tu stoji neki Merčep ili merčep, kao kost u grlu, tihi, reski šum koji kvari fanfare i trublje, i podsjeća da tu baš sve nije "comme il faut". Kao neki "reality check", Merčep se pojavio u toj loži da podsjeti kako iza mitteleuropskog šlifa stoji ono staro, nakeženo stražnje dvorište, krležijanski Vučjak.

Mjesec dana poslije sjevernoatlantskog recitala gledao sam u kazalištu jednu drugu priredbu, jednog drugog HNK. U ovom slučaju, kazalište je bilo riječko, a predstava "Turbo-folk", autorski projekt redatelja Olivera Frljića, čovjeka koji je prije devet mjeseci imao tu zabavnu čast da se njegovom predstavom "Bakhe" i pokušajem njezine zabrane bavi osobno premijer. Frljić se vratio na "mjesto nesreće" u Split i doveo na Marulićeve dane predstavu koja pripovijeda - o turbo-folk kulturi.

Ironija je prostora da predstava nije igrana u drugom pozlaćenom zdanju - HNK, ali splitskog - nego u vojnom domu kulture u Lori, svega stotinjak metara od podruma gdje su u "zlatna, stara" vremena jedni mužjaci drugima vezivali testise za induktorski telefon. Predstava o mišićavim alfa mužjacima dogodila se tako točno na mjestu zločina koji su počinili drugi alfa mužjaci, a Milan Štrljić, čovjek koji je oprezno pazio da mu orijentalni zvuk ne oprlji štukature, predstavi je time dao nehotičnu novu dimenziju. On sam, dakako, predstavu je preskočio. Kao ravnatelj koji je dobio zadatak da iz HNK sapunom oriba sve uznemirujuće, odlučio je sam ostati neuznemiren.

Frljićevo kazalište čovjek mrzi ili voli, a ja ga volim. Nema u njemu velike hrvatske laži zvane "urbana kultura", nema tu izmišljenih mangupa s asfalta, ni generacijskog romantiziranja. Frljić u kazalištu svijet gleda odozdo, u njegovim predstavama taj svijet vonja na nečiste čarape i artikle iz DM-a. Za razliku od većine hrvatske i zagrebačke kulture, Frljić se u teatru stvarno bavi ljudima koji se na piru uhvate u vlakić, koji vikende provode u Jokeru i poznaju stanare Big Brother kuće. Njegove predstave su ekstremne i krajnje neugodne, a na koncu konca zapravo vam nije jasno zašto, jer sve što se u njima zbiva čuli ste i vidjeli stotinu puta - na ulici, u crnoj kronici, na stadionskoj okuci, u busu.

Posebno mi je fascinantno bilo gledati "Turbo-folk" upravo u Lori, upravo u Splitu, upravo u predizborne dane. Jer, ta predstava u osnovi je predstava o tvrdim dečkima kratkog žilavog vrata koji uokolo idu u trenirkama, koji sporadično ćušnu ženu i žive između poker-aparata, šopinga i pelinkovca. To je svijet mačo šerifa koji zazire od "čudnih ljudi čudnog imena", od "plemića", "jedriličara" i "pederčina", svijet koji smatra da su zakoni i propisi za "pičkice", da je država neprijatelj kojeg treba prevariti, da se pravi čovjek "ima pravo snaći", a jedina identifikacija koju osjećaju nije ona sa zakonom, Ustavom i građanskom zajednicom, nego ona s velikim obrisom Plemena koje ima čvrste rubove i dijeli Nas od Njih.

Turbo-folk je u toj priči doista samo soundtrack - zvučna podloga za društvo dublje i trajnije od glazbe, društvo u kojem su izbrijani frajeri, curice u štiklama i "u se, na se" postojali puno prije Cece i puno prije Ace Lukasa. I zato mi je zanimljivo bilo gledati "Turbo-folk" upravo u predizbornom Splitu, u času kad svi mali mačo šerifi pripremaju konačni prevrat i kane prvog među mačo šerifima dovesti na vlast. Zvuk je možda drugi - Huljić, a ne Ceca - ali tonalitet je isti: malo teve-pinkovskog, baroknog razmetanja, malo Ferrarija i jahti, malo kaubojskog mačizma, kokaina, love, testosterona i mesinga.

A kad to čovjek vidi, e onda shvati turobni poraz svih Milana Štrljića ove zemlje. Oni su uspjeli iz svojih baroknih ha-en-kaovskih škatulja izbaciti Frljića i frljiće, "Turbo-folk" i svaki spomen na njega. Ali zato će im se taj isti turbo-folk vratiti na velika vrata - sada više ne u kazalište, nego u gradsku vijećnicu i gradonačelnički ured.

Ovo o čemu pričam ne tiče se samo Milana Štrljića, niti samo splitskog kazališta, ni samo Keruma, ni Selema, ni kulturne politike. Ova priča tiče se cijelog onog ideološkog projekta kojem (držim) nije preuzetno nadjenuti ime sanaderizam.

U času kad je došao na vlast i za dugo bio medijski mezimac, Sanader se latio posla da hrvatsku konzervativnu politiku prvi put u povijesti privede iz divljaštva u civilizaciju. Pritom je kao austrijski đak hinio da smo mi Austrija. Krv, blato i gnoj on je pokušao saprati ne ćuškom, nego brijanjem s izbrijavanjem. Umjesto "Turbo-folkom" pokušao je "pobijediti Balkan" bijelim baletom i muzejom Marton, smokinzima i Klovićevim dvorima. Pokušao se pretvarati da dečki u tutama ne postoje. A onda se dogodilo da su ih isti zaskočili.

I sada imate situaciju kakvu imate. U Splitu Sanaderov kandidat - fini, naočiti pristojni dečko iz dobrostojećeg kvarta - usred kampanje otvara izložbu Chagalla, ali u anketama vodi Kerum koji raji plaća Grdovića. U Osijeku svi selotejpi i sva štukana pročelja ne mogu zaustaviti pobjednika - Glavaša. U Zagrebu fini dečko Jasen Mesić najavio je "kraj kumova", ali nacionalni kum Bandić bježi mu dvadeset punata. U sva tri grada hadeze se vrti oko deset posto.

I kad to vidi, čovjek shvati da Merčep u HNK nije "bug", nije greška protokola - nego metafora. Štuko i pitura, anđeli i zlato davno ne znače ništa. Umjesto pozlate, ovom našem zdanju trebali su insekticid i sanitar: no, sad kad to znamo, sad je kasno.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –