Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Petra Miočić • 09.03.2020.

Vigdis Hjorth : Kad bi pisanje bilo terapija, svi bi pisci bili zdravi

Vigdis Hjorth (foto: Iva Perković)

Književnica Vigdis Hjorth (Oslo, 1959.) bila je već etablirano ime na norveškoj književnoj sceni kada je 2016. objavljen njezin dvadeset i prvi roman za odraslu čitateljsku publiku Arv og miljø. I možda bi priča o sukobu četvero sad već odrasle djece, triju sestara i najstarijeg brata bila proglašena još jednom od vrlo uspješnih fikcija ove višestruko nagrađivane autorice, možda bi podijelila sudbinu i proživjela vijek istovjetan stotinama, ako ne i tisućama drugih objavljenih romana o kojima se mnogo piše odmah po izlasku, a onda ih se šalje na prisilno, ali dostojanstveno povlačenje na police knjižnica s kojih potom samo hrptom mame čitatelje da autoričina sestra, odvjetnica Helga Hjorth nije već iduće godine knjigom Fri vilje odgovorila na uvredu što ju je starija Vigdis svojom knjigom nanijela obitelji.

Nasljedstvo Hjorth Vigdis

Astrid, mlađa sestra glavne junakinje romana što ga je u prijevodu Anje Majnarić pod naslovom „Nasljedstvo“ nedavno objavila Naklada Ljevak također je odvjetnica što iscrtava maglovite obrise ključa za razumijevanje postupka Helge Hjorth. Nitko, naravno, ne želi biti prikazan kao lakom i beskrupulozan lovac na obiteljski imetak, no opravdanje za literarni pandan poniranja u medijsko žutilo mnogo je dublje. Više od vikendica na otoku, naslovnu junakinju, spisateljicu i kazalištarku Bergljot, “očevu miljenicu”, u koju je Helga upisala osobine starije sestre Vigdis, opterećuje njezino osobno obiteljsko nasljeđe, povezano s najmračnijom obiteljskom tajnom. A ta je tajna od one vrste sramnih obiteljskih činjenica od kakvih obitelji okreću glavu, i od njih i od onih u kojima su pohranjene. Bergljot se svojeg nasljeđa, pokazat će se, ne može odreći na ostavinskoj raspravi i, još važnije, ni s kim ga ne može podijeliti. Sve što ona želi jest da je čuju i priznaju zločin što ga je otac nad njom počinio. Ipak, više nego na kuću na moru, obitelj joj oduzima pravo na nošenje tog bolnog i sramotnog iskustva. 

No reći da je „Nasljedstvo“ samo roman o seksualnom zlostavljanju bilo bi kao usred ljeta posjetiti Zadar i u širokom luku zaobići sjajne izložbe u Kneževoj palači ili konzumirati samo jedan sloj nekog umjetničkog djela pa govoriti o „nedostatku dubine“. Naime, romani s eksplicitno ili implicitno upisanom tematikom seksualnog zlostavljanja (pa i onog proživljenog u najranijoj dobi, u okruženju koje bi trebalo biti najsigurnije) česta su pojava, a ono što roman Vigdis Hjorth postavlja na vrh tog vala nije slutnja da (vjerojatno) govori o nečemu što je i sama proživjela već način na koji o tome govori. Ona ne treba metafore i pjesničke slike da bi njima omotala svoju traumu, ne sakriva se iza zastave žrtve…o proživljenome progovara čvrstim i odlučnim glasom, u kratkim, jezgrovitim, ali sasvim jasnim slikama. U djetinjstvu proživljeno ne koristi kao okvir već kao djelić slagalice za osobu koja je postala istovremeno ne bježeći od formativne snage i uloge što je djetinjstvo igra za svakog pojedinca. 

Razmatajući klupko različitih perspektiva kakve se neporecivo oblikuju u svakom međuljudskom, pa tako i obiteljskom odnosu, Hjorth pokazuje kako nije materijalno obiteljsko nasljeđe u koje možemo uprijeti prstom i ponijeti ga sa sobom ili ga se odreći ono što nas određuje. Ako mu dopustimo, bit će to ono nematerijalno, nametnuto ili na neki način upisano. Jer čak i kad se ne radi o traumi, u djetinjstvu upisane vrijednosti oblikuju naše svjetonazore. Jednako tako, nisu povišeni tonovi na ostavinskoj raspravi ono što otkriva pravu sliku obitelji. To je lakoća s kojom će ostatak odbaciti dio tuđeg upisanog nasljedstva samo zato što nije njihovo i samo zato što je tako lakše.

Roman je tradicionalno uvijek bio vrlo blizak životu

Petra Miočić: Na norveškoj književnoj sceni pojavili ste se 1983. s romanom za djecu Pelle-Ragnar i den gule gården koji je odmah nagrađen nagradom Norveškog kulturnog vijeća za najbolji literarni prvijenac. Već (ili tek) četiri godine kasnije objavili ste prvi roman za odrasliju publiku nazvan Drama med Hilde. Kako je došlo do tog zaokreta i kolike su razlike između obraćanja mlađoj i odrasloj publici?

Vigdis Hjorth: Zaokret nije bio velik, uvijek su najvažnije odabrane teme. Teži dio pisanja za dječju publiku leži u tome što sama moram zaboraviti da sam odrasla, moram odbaciti svoj rječnik odrasle osobe i ne mogu koristiti riječi i izraze slične „promjeni paradigme“, „agnosticizmu“ ili „emancipaciji“. Kad pišem za djecu, moram to činiti vrlo jednostavno, u tome leži najveća teškoća i razlika. 

U vrijeme pisanja prve knjige bila sam vrlo mlada, mislim da mi je bila 21 godina i nisam imala širu perspektivu, nisam poznavala druge teme osim dječjih i mladenačkih jer je i moje djetinjstvo netom prije završilo i postala sam odrasla. Mislila sam i da romani za odrasle moraju sadržavati političku dimenziju, zastupati određeni pogled na svijet, progovarati iz određene perspektive, a meni je takav „svjetonazor“ nedostajao i zato sam odlučila pisati za djecu. 

No pitate li me zašto sam s dječjih tema odlučila prijeći na one namijenjene odraslima, mislim da razlika i nije tako velika. Ljudi koji su čitali i moje knjige za djecu i one za odrasle prepoznaju neke teme kao zajedničke i načine pisanja kao vrlo slične. Moj pripovjedački glas je isti i u svakoj sam svojoj knjizi to ja. 

Je li vam status poznate i priznate književnice u Norveškoj bio olakšavajuća ili otegotna okolnost kad ste počeli pisati „Nasljedstvo“?

Ne znam, nisam sigurna jesam li razmišljala o tome na taj način. Znala sam da će ta knjiga doprijeti do mnogih, da će imati bazu čitatelja u što prije petnaestak godina nisam mogla biti sigurna. Bila bi objavljena, ali ne bi dobila mnogo pozornosti. U tom je smislu lakše biti etablirani pisac, čitatelji kao i mediji pridaju pozornost onome što radiš. Osim toga, iskustvo te čini hrabrijim, a ja sam imala mnogo iskustva kad sam odlučila napisati ovu knjigu. Ipak, bilo je teško napisati „Nasljedstvo“, mislila sam da imam dovoljno iskustva za pisanje o ovoj temi, ali pojavile su se teškoće. 

Iako ste u Norveškoj bili poznati, uspješni i nagrađivani i prije ove knjige, tek ste s njezinim izlaskom stekli međunarodnu prepoznatljivost i priznanje. Kako to objašnjavate i kako je to utjecalo na vas kao autoricu?

Prije svega, vrlo sam zahvalna na pažnji koju dobivam jer mnogi moji kolege i kolegice pišu zaista dobre knjige, a nitko ih ne primjećuje. Ti pisci se nalaze u vrlo teškoj situaciji, poglavito ekonomskoj. Ulažu cijeli svoj život i sav svoj trud u stvaralački proces, a nitko ih ne prepoznaje i ne čita. Svaki bi pisac trebao biti zahvalan na svojim čitateljima, a biti preveden posebna je čast. Također, lijepo je i zanimljivo promatrati reakcije čitatelja u različitim zemljama. 

Mnogo se pisalo o pozadini vaše knjige, kritičari je često nazivaju „stvarnosnom prozom“ ili „stvarnosnom fikcijom“. Kakvo je vaše promišljanje tog pojma? Ne izvire li prvi impuls za stvaranje fikcije uvijek iz nas i nekog oblika našeg shvaćanja stvarnosti? 

Da. I svi koji pišu to razumiju. Zato je lijepo razgovarati s novinarima jer i oni znaju da perspektiva uvijek dolazi iz određenog kuta gledanja, da nikad, čak niti kad je u pitanju publicističko djelo, nema stopostotne objektivnosti. Nešto uvijek mora biti izostavljeno što autora nužno stavlja u poziciju onoga koji odabire, a iz tih izbora nastaje tekst. 

Zato mi je bilo teško prihvatiti od kritike i dijela medija prihvaćen termin „stvarnosne fikcije“. To je samo novi termin za označavanje starog fenomena. Vjerovanje da su romani ranije bili fikcija jednostavno je ravno mitu. Roman je tradicionalno uvijek bio vrlo blizak životu. Dante je pišući Božanstvenu komediju svoje neprijatelje smještao u različite krugove pakla, tradicija francuskog epistolarnog romana zasnivana je na objavljivanju pisama odnosno osobne korespondencije. Čak je i Ibsen za Noru u Lutkinoj kući bio nadahnut stvarnom osobom, ženom koja je krivotvorila potpis na bankovnom računu. I ta je žena bila pogođena njegovom dramom, tražila je od autora da promijeni tekst ili napiše da to nije ona na što joj je on odgovorio da to ne može učiniti jer nigdje i nije rekao da se radi o njoj. Doista, nije pisao o njoj, ali preoblikovao je situaciju u kojoj je sudjelovala i od nje stvorio nešto trajno. To i današnji pisci žele postići, promijeniti staro iskustvo tako da dotakne mnoge nove ljude. Možda se promijenilo okruženje u kojem stvaramo i zato neki mediji i kritičari stavljaju nove naočale kad govore o fikciji. Danas postoje tolike platforme preko kojih se možete izraziti, poput društvenih mreža. Postoje reality showovi, ali niti oni nisu stvarnost. Samo predstavljaju stvarnost kakvom je prikazuje jedna osoba, jedan produkcijski tim dok svi ostali znaju da je njihova stvarnost namještaljka jer svi koji u njoj sudjeluju moraju zauzeti određene uloge. Također postoje blogovi na kojima se nešto doživljeno ujutro već poslijepodne izbacuje preko tipkovnice. To nije način pisanja fikcije jer pisati roman znači baviti se formom, strukturom i jezikom.

A jezik vam je vrlo važan?

Da, jezik mi je iznimno važan. Posebno njegova osnažujuća dimenzija. Pripremajući se za pisanje „Nasljedstva“, održavala sam tečajeve pisanja za ljude suočene s velikim izazovima kao što su izbjeglice, ljudi koji su se u zemlji zatekli bez potrebnih papira. Željela sam im pomoći da pronađu svoj glas kako bi se mogli zauzeti za svoje potrebe kroz razgovore s političarima ili medijima. Na njihovim sam primjerima shvatila kolika je, zapravo, jezična barijera i kako je ponekad nepremostiva. „Nasljedstvom“ sam, na neki način, željela prijeći tu barijeru u vlastitom životu. 

Kad bi pisanje bilo terapija, svi bi pisci bili zdravi

Spomenuli ste Ibsena, vrlo je zanimljiva situacija koju na primjeru njegove Nore opisujete – ljudi, prepoznajući se u pozitivnim osobinama nekog lika osjete ponos, ali samo natruha negativnosti u njima izaziva odbojnost, zazor. Slično se događa i vašoj Bergljot koja kaže kako bi je roditelji radije vidjeli na psihijatriji nego za pisaćim stolom što je vrlo zanimljivo na dvije razine. Prvo, je li na djelu strah od prepoznavanja u nečijem radu i poništavanje tog istog rada kroz stigmu mentalne bolesti? S druge strane, čini mi se da su pisanje i psihoterapija u vašem djelu snažno isprepleteni, kao da ih prepoznajete kao najsnažnije oblike rasterećenja… 

Da, na neki način stvarno jesu snažno isprepleteni jer za mene pisati znači istražiti polje o kojem pišem. Istražujem dileme, ponajviše etičke, moralne dileme i problematične osjećaje. Dok pišem spoznajem nešto novo o stvarima, za mene je to način razmišljanja, spoznavanja vlastitih osjećaja. Dok pišem i tražim prave riječi spoznajem ono što jesam. 

Naravno, ako se podvrgnete psihoanalizi kao što sam ja učinila, doživjet ćete nov način samoistraživanja, spoznavanja i razumijevanja onoga što se dogodilo i osjećaja koji vas vode na određeni način. Dakle, pisanje i psihoanaliza na neki se način mogu usporediti, ali imaju li oboje terapeutski učinak? Kad bi pisanje bilo terapija, svi bi pisci bili zdravi. A nisu. 

Ali pravo je olakšanje pronaći pravu riječ za osjećaj ili misao, za ambivalentnost, sreću ili tugu. Prave riječi rasvjetljavaju situaciju i donose jasnoću. 

Vratimo se na Ibsena. Na nekoliko mjesta spominjete Noru koja bi se, tvrdi Bergljot, ponašala sasvim drugačije da je bila stvarna žena. Kakvo mjesto Ibsen i Nora zauzimaju u norveškoj kulturnoj baštini, kolektivnoj svijesti i memoriji? Je li zbog njihove uloge bilo toliko važno istaknuti da vaša junakinja čita Elfridu Jelinek koja je, kao što znamo, napisala dramu Stupovi društva ili što se dogodilo nakon što je Nora napustila supruga? Je li to i svojevrsna poruka majci? 

Ništa se u romanima ne događa slučajno. Ibsen je jako važan, ne samo u norveškom već i u kolektivnom pamćenju svijeta jer je stvarao svjetsku književnost. O Nori i njemu je lako razgovarati i u udaljenim krajevima jer su svima dobro poznati. Mogla sam spomenuti druge pisce, ali u Hrvatskoj nitko ne bi znao za njih i one ne bi imale nikakvog značenja osim za nekolicinu ljudi.

Ono što Ibsena čini tako dobrim jest to što nam kroz svoje drame pokazuje da su moralna, etička i oslobađajuća pitanja povezana s društvima u kojima nastaju. Mnogo je pisao o životima žena u osamnaestom stoljeću i pokazao razvoj njihovih dilema unutar vremena u kojem su živjele. Dajući im tu vremensku dimenziju, učinio ih je bezvremenskima i zato je tako genijalan. 

Primjerice, Nora se pokušala osloboditi dok se Hedda Gabler ubila. To su dvije različite reakcije na strogo patrijarhalno društvo u kojem je teško biti ženom. Dakle, on nudi dva izlaza, otići ili ubiti se. Elfridu Jelinek sam spominjem, ali njezino je simboličko značenje važno jer mlađa sestra Astrid pokušava nagovoriti Bergljot na ponovno uspostavljanje odnosa s majkom, a Jelinek je, kao što znate, napisala Pijanisticu koja snažno propituje odnos majke i kćeri. Osim toga, Jelinek se često pojavljuje na pozornici, glumi u svojim dramama. Ako nije na pozornici, onda se koriste lutke s njezinim likom. Dakle, ona uspijeva sebe učiniti likom na pozornici, zanima je kako iskoristiti sebe u svojemu radu. Pokazuje da postoji toliko razina prikazivanja i shvaćanja sebe da, čak i kad netko kaže „ovo je moja priča“ promatrač ne treba slijepo vjerovati u to već se mora pitati što je iz te priče izostavljeno. Dakle, kad Knausgard kaže „ovo je sve o meni“, ne trebamo nasjedati na to. Naravno, šest tomova nije dovoljno kako bi se doista iznijela istina o jednom životu. Trebao bi pisati o svakom Božiću, svakoj osobi koju je ikad upoznao, svakoj tuzi i sreći. Uvijek je potrebno nešto izabrati, a ti izbori imaju posljedice na stvaranje. Opet, to je stvaranje književnosti jer kad bi spomenuo svaku osobu koju je ikad upoznao, bilo bi to poput ukoričavanja beskonačnog niza postova s bloga. I bilo bi užasno zamorno, i čitatelju i piscu. 

Spomenuli ste samoubojstvo kao način bijega iz patrijarhata, i u vašoj se knjizi majka nekoliko puta pokušala ubiti, Bergljot odlazi psihijatru, no jedini koji u svojem naumu doista uspijeva otac je njezine prijateljice Klare. Opet, ta se smrt spominje tek nekako usputno. Kakav je odnos prema mentalnim bolestima i problemima u norveškom društvu? Jesu li depresija, melankolija ili pokušaji samoubojstva još uvijek promatrani kao „ženske bolesti“? 

Znate, psihijatrijske ustanove iz Ibsenovog vremena bile su ispunjene nesretnim, „nefunkcionalnim“ ženama. Ako žena nije „izgledala kao majka“, ako je postavljala previše pitanja ili pogrešna pitanja, ako je propitivala svoju poziciju u društvu bila bi proglašena teškom i zamornom osobom i suprug bi je, bez ikakvog objašnjenja, mogao poslati u bolnicu. A ondje bi ih samo primili, bez ikakvih pretraga ili ičeg sličnog. 

Danas u Norveškoj postoje bolesti ili problemi specifični za mlade djevojke, poput samoozljeđivanja i poremećaja prehrane. To su dva osnovna psihološka problema s kojima se mlade Norvežanke danas nose i oni se pojavljuju samo u osjetljivoj, mladoj dobi. Koliko znam, imamo jako dobro razvijen sustav potpore. Mislim da su samoubojstva mladih muškaraca trenutnog gorući psihološki problem kad je norveška mladež u pitanju. Stopa je toliko porasla da se penju prema europskom vrhu. Mislim da je danas teško biti mladim muškarcem jer se značenje tog pojma u nordijskim zemljama toliko razlikuje od onoga što je on predstavljao prije desetljeće ili dva. Mnogi mladi muškarci su danas „prisiljeni“ sudjelovati u tradicionalno ženskim, malim svjetovima. Moraju se brinuti o djeci, čistiti, prati odjeću…njihove slike o njima samima nisu takve, ciljali su visoko i htjeli više od svojih života. U tome je teškoća. 

Ako si potlačen i depresivan, kao što su žene godinama bile ili im se pripisivalo da jesu i uspiješ li se osloboditi od tih okova, sa sobom ćeš nositi alate za borbu ili bar bolje podnošenje tih stanja. Muškarci ih nemaju jer su stalno bili superiorni, jači spol, nisu morali ponirati u dubinu, ne znaju kako je to biti potlačen niti potišten. Mislim da se suočavaju s krizom muškosti i teško im je. Ali znate, žene su se pobunile protiv patrijarhata, našle su alate koji će im u tome pomoći i zato mislim da svatko može profitirati od potištenosti. 

Društvo Ibsenovog vremena je, dakle, žene smještalo u psihijatrijske ustanove nesposobno gledati u što su ih pretvorili? Koliko je to slično performansu Marine Abramović u kojem publika, zgađena onime što joj je učinila, više ne može podnijeti umjetnicu? Koliko je takav ishod čest u stvarnosti? Prepoznaje li počinitelj u žrtvi posljedice svoje životinjske strane?

Naravno, to se događa i s ocem i dvoje starije djece u romanu. Otac ih ne može podnijeti zbog onoga što im je učinio. To je normalan mehanizam, ne želimo vidjeti ono što nas podsjeća na zločin i ono što smo učinili. Ako nas netko vidi kad smo okrutni, ružni, glupi, kad se ponašamo kao mali ljudi, tu osobu više ne želimo vidjeti jer ona nas je vidjela kad je pala naša maska. Mislim da je to vrlo normalan mehanizam. 

Pomislili biste da će ljudi koji su preživjeli strahote koncentracijskih logora kasnije željeti ostati u kontaktu i održati zajedništvo jer ih povezuje to iskustvo. Ali oni se toga groze, ne žele vidjeti osobu koja ih je vidjela kad nisu imali osnovne uvjete za život. Žele to ostaviti za sobom. Žele povratiti dostojanstvo, ponovno se izgraditi kao osobe, ne žele da ih drugi podsjećaju na okrutnosti koje su iskusili ili počinili.

Imamo najbolji sustav brige o nacionalnoj književnosti na svijetu

Promocija knjige Vigdis Hjorth u Zagrebu (foto: Iva Perković)

U jednom trenutku Bergljot zapisuje da se osjeća kao da je vezana za djetinjstvo. Može li osoba u potpunosti odrasti kad negdje duboko u sebi potisnuta leži trauma iz najranijeg razdoblja?

Mislim da je moguće, inače bih ja bila vrlo nesretna. Moram vjerovati u to jer mnogi su ljudi iskusili traume. U vašem dijelu svijeta također. Dakle moraš vjerovati da možeš odrasti, ali moraš biti svjestan toga što se dogodilo, moraš neprestano stvarati odraz u kojem ćeš se ogledati i propitivati kako ne bi upao u zamku i postao zatočenik vlastite prošlosti i traume.

No razgovor je ključan moment, nije li? Na nekoliko mjesta spominjete Bergljotinu želju pa i potrebu za očevom isprikom. Također, otvarate temu rata u kojem je također ključna potreba za isprikom kao preduvjetom oprosta, u Južnoafričkoj Republici primjerice postoji Komisija za istinu i pomirenje. Poznati su nam koncepti kolektivnog sjećanja i kolektivne krivnje, no može li postojati i kolektivni oprost? Ako institucionaliziramo krivnju, možemo je kroz institucije i procesuirati, no možemo li institucionalizirati oprost? 

Ne, nikad ne možete tražiti oprost. Nitko nema dužnost dati oprost, nitko ne mora oprostiti. To je vrlo osoban, subjektivan i pojedinačan dar. Ako ga žrtva ne može ili ne želi dati neće biti oprosta. Možemo se pretvarati, možemo govoriti o „snazi riječi oprosti“, i sama žrtva može reći da oprašta, može to učiniti sa smiješkom, ali sve su to trivijalne gluposti kad je stvarni život u pitanju. 

U srpnju 2011., onog ljeta kad je Breivik počinio masakr nad svim onim mladim ljudima mnogi su izišli na ulice i pokušavali o tom događaju govoriti bez gorčine, govorili su kako se protiv takvih stvari trebamo boriti s još više ljubavi, više demokracije, bez mržnje i ljutnje. To je jako lijepo, ali moramo razumjeti da se ljudi smiju naljutiti jer i ljutnja je dio repertoara ljudskih osjećaja. Ljutnja neće nestati budemo li je potiskivali, samo će iskočiti kad je budemo najmanje očekivali. Moramo prihvatiti ljutnju i agresiju kao dio onoga što jesmo kako bismo se znali nositi s njima. Kažemo li „odlučio sam da se nikada neću naljutiti“, samo se nastavljamo zavaravati.

Živimo li u društvu koje osuđuje ljutnju?

Da. Iako imamo mnogo razloga za ljutnju. Mislim da je u redu što su ljudi poput Grete Thunberg ljuti. Imaju razloga za to. Mnogi bi se ljudi trebali više ljutiti i pokazivati to. Osim toga, moramo se naučiti nositi s ljutnjom i pokazivati je da ne bi ubila nas ili nekog drugog. Da se više ljutimo bili bismo zdravije društvo i imali bismo nižu stopu ubojstava. 

Za kraj, je li stanje književne kritike u Norveškoj nešto oko čega biste se trebali naljutiti? U jednom trenutku govorite o književnom časopisu čija kritičarka sasijeca u narodu omiljenog književnika. Koja je uloga književne kritike u Norveškoj? Je li važniji broj prodanih primjeraka knjige ili broj pozitivnih kritika i kakav je odnos tih dvaju faktora? Također, ima li istine u tome da pisci dobivaju dobre predujmove od kojih će moći živjeti? 

Mislim da su Norvežani dobri čitatelji, imaju dugu čitateljsku tradiciju. Imamo nekoliko dobrih kritičara i oni su jako važni jer im mnogi čitatelji vjeruju. Ti kritičari često razvijaju inteligentne rasprave o knjigama, u njihovim je rukama velika moć. Također imamo i barem dva vrlo ozbiljna književna časopisa, jedan izlazi kao tjednik i ondje se objavljuju vrlo ozbiljne i literarno promišljene književne kritike, kako o novim knjigama tako i o klasicima. Ali žalosno je što ostale novine, zato što plaćaju tako malo i žele da se kritika svede samo na ocjenjivanje i vrlo kratak osvrt, ne slijede njihov primjer. To nije ispravan način pristupanju problemu, a jedan od većih problema leži i u tome što naši najbolji književni kritičari ne mogu živjeti od kritike pa im je ona samo dodatan posao ili ju posve napuštaju zbog posla na sveučilištu. To je šteta.

Ali sve dok imamo norvešku televiziju, sve je u redu. Znate imamo najbolji sustav brige o nacionalnoj književnosti na svijetu. Mi smo jedina zemlja koja ima model prema kojem država mora kupiti tisuću primjeraka svakog naslova objavljenog u Norveškoj. To je izvanredan model, nakladnicima omogućuje da riskiraju s nekim novim autorima jer neće izgubiti novac. Mnogo je autora debitantskih romana i nakladničke ih kuće prihvaćaju zbog tog sustava. Time se i piscima osigurava veći priljev novca jer oni će svoj postotak dobiti kao da je tih tisuću primjeraka prodano u knjižarama. Osim toga, imamo i razne programe stipendiranja. Primjerice, šesti dio Moje borbe napisan je jer je Knausgard dobio petogodišnju državnu stipendiju. Ali sad imamo vladu koja dolazi s desnice.

Bojite li se da će okončati i sustav potpora?

Ne, mislim da se ne bi usudili jer je to jako dobar sustav i upravo je on iznjedrio neka jako važna imena kojima se danas ponosimo i rado ih ističemo. To je uspješan model i neće ga se usuditi dirati, ali žele da tržište preuzme cijelo društvo. Toga se bojimo. Bojimo se da dolaze vremena kad neće biti lako biti umjetnikom u Norveškoj.

Vigdis Hjorth

Nasljedstvo

  • Prijevod: Anja Majnarić
  • Naklada Ljevak 12/2019.
  • 344 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533553740
  • Cijena 139.00 kn

'Nasljedstvo' je mučna priča o pokušaju glavne junakinje da raščisti obiteljske odnose nakon očeve smrti. Pred više od dvadeset godina glavna junakinja prekinula je sve kontakte s članovima najuže obitelji nakon što je oca optužila za spolno zlostavljanje, a njezina majka i sestre nisu joj povjerovale.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –