Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Višnja Vukašinović • 23.01.2013.

Viktor Žmegač : Prošlost i budućnost 20. Stoljeća: Kulturološke studije epohe

sloboda mrzi ljude
ne bi mogao napisati druge pjesme

Vlado Kristl, iz zbirke "Pet bijelih stepenica"


Dvadeseto je stoljeće otpočelo pogledom unutra. Kada je profesor fizike Wilhelm Konrad Röntgen besane noći u studenom 1895. slučajno otkrio "jednu novu vrstu zraka" brzo je došao na ideju da pomoću njih snimi svoju ruku. Kako je ta snimka izgledala danas je dobro poznato, no u tadašnjoj je javnosti njegovo otkriće izazvalo pomutnju. Ljudi su osjećali nelagodu gledajući snimke svog kostura pri tom se pitajući mogu li novootkrivene zrake prozreti ne samo njihovo meso, već i misli i osjećaje. Mnogi su vjerovali kako im je privatnost ugrožena jer što vrijede zidovi kad zrake svuda prolaze. Bilo je to stotinu godina prije pojave Google Earth-a.

No, život ide dalje, pa je američki političar Reed jednostavno zatražio izradu zakona protiv opasnih zraka, a jedan londonski trgovac počeo prodavati odjeći koja je navodno štitila od neugodnih rendgenskih pogleda. Te javnosti nedokučive zrake bile su tek posljedica jednog puno značajnijeg pogleda unutra. Otkrićem elektrona zavirili smo u unutrašnjost Demokritovog nedjeljivog atoma. Spoznaja o njegovoj djeljivosti i opet je u široj javnosti izazvala zabune. Popularna su dijela govorila o iščeznuću materije tvrdeći kako su se atomi dematerijalizirali, no trebati će proći još stotinjak godina da digitalno doba dokine materiju u smislu na koji smo je do tada bili navikli percipirati. Pokazuje se tako da su strahovi i nade prošlosti često stvarnost budućnosti.

U svojoj knjizi "Prošlost i budućnost 20. Stoljeća: Kulturološke studije epohe" Viktor Žmegač daje jedan mogući portret epohe koja je svjedočila dvama velikim ratovima koje je proglasila „svjetskim", istom broju atomskih bombi bačenih na civile i jednom holokaustu. Prošlo stoljeće, kojem je većina nas imala prilike svjedočiti, a sam autor i proživjeti njegove tri četvrtine, portretirano je u knjizi kroz osamnaest eseja od kojih se svaki bavi jednim kanonskim djelom humanističkih znanosti epohe.

Kako autor u predgovoru objašnjava namjera knjige može se shvatiti kao "pokušaj da se nacrta portret stoljeća na temelju važnih kulturoloških i filozofskih djela". Prvo pitanje koje se pri takvom pokušaju nameče ono je izbora, pa Žmegač ističe da se u njegovu kriteriju očituje susret subjektivnosti i objektivnosti jer odabrana djela za njega imaju kako epohalnu tako i personalnu reprezentativnost. Naslov knjige može se donekle shvatiti i doslovno s obzirom da prvo i posljednje djelo prikazano u "Prošlosti i budućnosti 20. stoljeća" nije nastalo u tom već u njemu susjednim stoljećima. Freudovo "Tumačenje snova" kojim Žmegač otvara prikaz epohe u rukama čitatelja našlo se nekoliko mjeseci prije početka stoljeća, no sam je Freud inzistirao da se knjiga datira 1900. godine anticipirajući tako njegovu presudnu ulogu u kulturi razdoblja.

Kao i profesor Röntgen, Sigmund Freud je pogledao unutra svojim revolucionarnim pohodom u internalizirani svijet snova. Skrivene osjećaje i strahove, od čijeg su razotkrivanja ljudi strahovali čuvši za rendgenske zrake, Freud je stavio u srce svog istraživanja. Humanističke su znanosti kročile u  "unutrašnji prostor svijeta", a u stopu ih je slijedila umjetnost epohe. Interijeri ljudske psihe postali su predmet nove discipline nazvane psihoanalizom kao i središnji interes umjetnosti početka 20.stoljeća. "Pčele smo onog unutarnjeg", ustvrdit će Rilke oblijećući u stihovima oko duh vremena kojem pripada.

O umjetnosti u 20. stoljeću Žmegač nas prvenstveno obavještava kroz prikaze djela Wilhelma Worringera "Apstarkcija i uživljavanje" (1908), Adolfa Loosa "Ornament i zločin" (1908), Walter Benjamin "Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije" (1936), te "Mimeza" (1948) Ericha Aurebacha. Kroz navedena djela pratimo pojavu apstrakcije u likovnim umjetnostima, funkcionalizma u dizajnu i arhitekturi, atonalnosti u glazbi, avangardi u književnosti te uspon novih umjetnosti, filma i fotografije, kao specifičnosti prošlog stoljeća. Primijetit ćemo da je isključivo riječ o autorima njemačkog govornog područja što ne čudi ako znamo da je autor izbora po struci germanist. No, odabir se ne čini problematičnim jer nudi uvjerljivu i koherentnu sliku duha epohe. Žmegač također već u drugom poglavlju prikazuje "Tečaj opće lingvistike" (1916) Ferdinanda de Saussurea kako bi ukazao na važnost strukturalizma kao ključne metodologije u humanističkim znanostima dvadesetog stoljeća, a opravdanost tog odabira teško je osporiti.

Eseji o pojedinim djelima posredno autoru služe  i za prikaz središnjih intelektualnih tema dvadesetog stoljeća. "Drugi spol" (1949) Simon de Beauvoir uvodi temu feminizma, Camusov "Mit o sizifu" (1942) pojavu egzistencijalizma, Baudrillardova "Transparentnost zla" (1990) postmodernizma. Prikaz pak knjige "Riječi i stvari" (1966) Michela Foucaulta nudi podlogu za objašnjavanje pojave etnologije, antropologije i analize kulturnog sjećanja, "Eros i civilizacija" (1955) Herberta Marcusea iskorištena je za razmatranje odnosa prema seksualnosti, Huizingin "Homo ludens" onoga prema sportu. Adorno i Horkheimer te Hannah Arendt i Martin Heidegger propituju odnosa čovjeka i tehnike, Marshall McLuhan odnos čovjeka i suvremenih medija, a Erik Fromm fenomen virtualnosti.

U Žmegačevoj knjizi naglasak nije na prikazanim djelima već na središnjim preokupacijama prošlog stoljeća, a koja kroz njih razaznajemo zahvaljujući autorovu lucidnom odabiru. Na pitanje nazire li se zajednička nit među spomenutim djelima odgovor je potvrdan, pa možemo ustvrditi kako je autor ispunio zadatak koji si je postavio. Njegova knjiga nije tek prikaz spomenutih djela, već i iznalaženje njihovih zajedničkih interesa koji očituju duh vremena u kojem su nastali.

O kojim je interesima riječ i što oni govore o duhu epohe? Jedan od najvažnijih eseja "Prošlosti i budućnosti 20. stoljeća" posvećen je Martinu Heideggeru. U većem dijelu Žmegač se bavi njegovim "Bitkom i vremenom", no kasnije prelazi na raspravu "Doba slike svijeta" objavljenu u zbirci studija "Holzwege" (Šumske staze/Pogrešan put). Heidegger u dijagnostičkom prikazu novovjekovne kulture izdvaja njenih pet najvažnijih karakteristika. Prva od njih je upitnost odnosno princip beskompromisne spoznaje sadržan u odricanju od dogmatske samouvjerenosti prošlih epoha. Novovjekovna je misao podvrgla preispitivanju tradicionalne znanstvene maksime.

Najjednostavniji primjer nalazimo u Einsteinovoj "Teoriji relativnosti" objavljenoj 1905. godine, a koju Heideggeru u predavanju Der Begriff der Zeit ovako prikazuje: "Prostor sam po sebi ne postoji; nema apsolutnog prostora. On postoji samo kao funkcija tijela i energije sadržanih u njemu. (Stara aristotelovska misao:) I vrijeme nije ništa. Ono postoji samo uslijed zbivanja koja se u njemu događaju. Ne postoji apsolutno vrijeme kao što ne postoji apsolutna istodobnost." Stotinu godina kasnije naša percepcija prostora i vremena dubinski je promijenjena na svakodnevnoj razini uporabom Interneta i satelita, pa znanost anticipira ne samo konkretne mogućnosti budućnosti, već i njene duhovne oblike.

Heidegger kao drugi simptom suvremenosti utvrđuje premoć tehnike jer strojeve vidi kao samobitnu preobrazbu prakse koja je istovjetna s biti novovjekovne metafizike. Na to nadovezuje samobitnost umjetnosti i estetike, a time i kultura postaje predmet promišljanja - egzistencijalna kategorija. Posljednja je bitnost u dijagnozi suvremenih fenomena uklanjanje bogova, odnosno demitizacija o kojoj je još 1905. pisao Max Weber. U čemu je bit novovjekovne znanosti i koje su implikacije demitizacije svijeta, odnosno čovjekova igranja Boga, pitanja su kojima se bavi većina prikazanih autora. Njihovi svjetonazori mogu biti više ili manje srodni, no pitanja ostaju ista, a odgovori su uvijek u nekoj vrsti dijaloga s fenomenima što ih identificira Heidegger.

No, nedostatak je Žmegačeve knjige što se znanošću koja figurira kao tema prema kojoj se većina prikazanih knjiga uspostavlja, bavi tek iz druge ruke. Slojevitosti prikaza središnjih tema epohe svakako bi pridonijelo izravno referiranje na njene znanstvene tekovine. Preciznije, Žmegač razmatra znanstvena dostignuća samo kada prepričava autore kojima se bavi, dok u vlastitim misaonima dionicama nikada ne kreće u tom smjeru.

Heidegger naposljetku iznalazi simptom suvremenosti koji se pojavljuje u bezbrojnim oblicima, a riječ je o pojavi golemosti (das Riesenhafte), s tim da se ona može pojavljivati i u sve manjim oblicima. Golemosti je ono pomoću čega, tvrdi on, kvantitativno dospijeva do vlastite kvalitete. Nuklearna fizika učinila je atom golemim, a pojava zrakoplova golemi svijet sićušnim. Svijetom na dlanu ili ti ga globalizacijom bavi se posljednja knjiga Žmegačeva izbora objavljena 2003. godine u Münchenu. U knjizi "Koliko globalizacije čovjek može podnijeti?" filozof Rüdiger Safranski  kreće od trenutka kada je čovjek s Mjeseca pogledao na Zemlju potvrđujući još jednom spomenutu Heideggerovu dijagnostiku naše epohe. Još je u 16. stoljeću u Nünbergu napravljen prvi globus te smo dobili prvi model globalne svijesti.

No, kada su astronauti 1969. uistinu vidjeli naš planet iz euforije smo prešli u paniku, tvrdi Safranski: "Sa strahom si i nevjericom postavljamo pitanje nije li globalizacije previše, ili, nije li previše krive globalizacije, te jesmo li uopće u pravoj priči?" Globalizacija je svakako put bez povratka, no ljudska je egzistencija obilježena upravo time, svojom pravocrtnošću. Ono što je ključno mogućnost je kontrole okolnosti na tom putu. Pitanje koje se nameće je što će se dogoditi ako golemost preskoči čovjeka i stekne osobnu kvalitetu - postat će veličina koja izmiče računu i postaje nepredvidljiva, bez okolišanja ustvrđuje Heidegger. Tu "nevidljivu sjenu" osjećamo danas kako u mahnitim financijskim spekulacijama tako i u strahu od ekoloških katastrofa i kolektivne smrti koju omogućuje nuklearna fizika.

Tehnika nam je dala da smanjimo svijet i učinimo čovjekovu snagu golemom. Zadiranjem u sve manje dijelove atoma proključala je moć nad zakonima prirode kao i odgovornost da iste ne zloupotrijebimo za nuklearno (samo)uništenje. Zagledanjem pak u unutarnje zakone svog tijela i psihe čovjek je stekao mogućnost boljeg ovladavanja, ali i manipulacije prirodnim nagonima. Iza nas je psihologijsko stoljeće, tvrdi Peter Sloterdijk koji sa Safranskim vodi zajedničku emisiju na njemačkoj televiziji. Kako ćemo baratati s njegovim nasljeđem pokazat će epoha koja je pred nama.

Kada u Mannovom romanu "Čarobna gora" junak prvi put vidi rendgensku snimku ljudskog srca obuzimaju ga pobožnost i strah: "Bože moj, pa ja vidim!", uzvikuje on. Genijalnost je Thomasa Manna da slobodu znanstvenog uvida preplete s njenom drugošću - transcendencijom. Paradoks je sadržana u subjektu koji samostalno spoznaje, no pri tom nesvjesno zaziva Boga. I stoga ga pri pogledu na snimku vlastite šake spopada nelagoda i panika slična onoj što je u našoj stvarnosti identificira Safranski: "I Hans Castorp je vidio što je očekivao da će vidjeti, al što čovjeku zapravo nije dano da vidi, i što on nikada nije mislio da će mu biti dano vidjeti: vidio je svoj vlastiti grob. Buduće djelo raspadanja vidio je unaprijed zahvaljujući sili svjetla meso u kojem je živio vidio je raspadnuto, uništeno, pretvoreno u ništavu maglu..."

Tjeskoba što je junak osjeća pred onim "što čovjeku nije dano da vidi" u znanstvenom je pristupu razriješena stavljanjem čovjeka na poziciju onog koji odlučuje što mu je dano znati i činiti. Još uvijek ne možemo egzaktno dokazati mrzi li sloboda ljude, pa pogled unutra, u Atom i Psihu,  može i ne mora biti Pandorina kutija budućnosti. Prethodna epoha više je nego jednom dokazala veličanstvenost čovjekove spoznajne slobode, kao i pogubnu krhkost ljudskog morala, no do danas smo bez odgovora na pitanje koliko su mile im i drage Slobode pojedinac i društvo sposobni podnijeti.

 
Viktor Žmegač: "Prošlost i budućnost 20. Stoljeća: Kulturološke studije epohe"

Matica hrvatska, 2010.

( Tekst je prvotno objavljen na Trećem programu HR-a, u emisij Bibliovizor )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –