Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 29.10.2011.

Zdenko Bašić : Stvarati da bi razvijali sebe

Zdenko Bašić

Oni koji prate suvremenu hrvatsku književnu i ilustratorsku scenu za najmlađe, s imenom Zdenka Bašića susreli su se još prije desetak godina u dječjim časopisima Zvrk i Tintilinić, a zatim i sve više u slikovnicama i knjigama koje je ilustrirao. A tu su se između ostalih našle  bajke Ivane Brlić Mažuranić (za koje je dobio nagradu "Grigor Vitez") te bajkovita "Knjiga o Čokoladi" autorice Irene Sertić (za koju su oboje dobili nagradu "Ovca u kutiji").

Uslijedili su međunarodni projekti i međunarodni junaci "Alisa" i "Pinokio". Oni koji prate suvremeni hrvatski animirani film, s imenom Zdenka Bašića susreli su se na promocijama njegovog diplomskog animiranog filma "Priča o snijegu", nakon kojeg je uslijedio i desetominutni "Guliver", a zatim i "Vesla".

No povod našem razgovoru nije iznimno bogat i originalan opus ovog svestranog umjetnika, već jedna sasvim konkretna knjiga u izdanju Planetopije koja je upravo ugledala svjetlo dana.

***

Ana Ðokić: Da li bismo mogli reći kako je knjiga "Sjeverozapadni vjetar" tvoj književni prvijenac?

Zdenko Bašić: Da, ovo je sada moje prvo kompletno autorsko djelo; tekst, ilustracija i grafički dizajn.
 

Neke od likova koji se pojavljuju u "Sjeverozapadnom vjetru" sretala sam i ranije. Na tvojim fotografijama.  U  filmu. Na izložbama. Znači li to da su svi oni dugo čekali na pojavljivanje unutar korica "Sjeverozapadnog vjetra"?

Neki su čekali, a neki se stvarali kroz proteklih 9 godina. Premda je ovo najnovije izdanje koje je izašlo iz tiska, ovo je ujedno i jedno od najstarijih, odnosno među prvima na kojima sam počeo raditi.  Zato je i u njemu "zapisano" jako puno iz mog iskustva i doživljaja iz ovog vremena što hodam po ovome svijetu. Neke su ilustracije već bile izlagane i živjele svoj život. Neke su dobile već i neke nagrade. A to su i likovi sa kojima sam odrastao, tako da su oni "glumili" u mnogim mojim i drugim projektima na kojima sam radio.


Kakav je bio put nastajanja ove knjige?

Zapravo, nastajala je iz ilustracija - impresija, koje sam izrađivao, temeljeno na pričama koje su mi pričali kroz odrastanje i igranje i slušanje u tim šumama u kojima sam provodio dane. Toga je u mojoj glavi i doživljaju bilo jako puno, tako da kada sam krenuo oblikovati prvi layout knjige mislio sam da će to biti jedna kraća verzija ili samo prvi dio nekog većeg - proširenog oblika.

Tada sam razgovarao već i sa nekim nakladnicima, no njima se nije sviđao način na koji sam prikazao vile, odnosno njihova golišava priroda, pa su tražili da ih malo pokrijem i umilim za djecu.... Što mi je zaista bilo kontra cijeloj priči i ideji koju ta bića sama po sebi nose. Tako da je knjiga od tada čekala neko bolje vrijeme, a uz put je rasla i upotpunjavala se slikama i pričama koje ostale sa strane, tako da je na kraju stvarno postala ono što je u početku i trebala biti.


Jesi li nekome prije Planetopije ponudio svoju autorsku knjigu? I ako jesi, kakva je bila reakcija?

Da ipak ukrote vilinska stvorenja. Razgovarao sam sa više nakladnika; ono što je bilo upitno je to što je knjigu kao knjigu bilo teško svrstati u neku klasičnu ladicu isto tako i odrediti publiku kojoj je namijenjena, jel ju ni ja sam nisam na taj način usmjeravao. Tako da osim divljih i zastrašujućih bića o kojima se govori u predajama, najveći problem kod nekih nakladnika je bila sloboda u odijevanju; odnosno gola priroda nekih vila. Tako da su tražili smokvine listove i slična pomagala


Koliko je bitan nakladnik, kada je u pitanju uspjeh jednog kreativnog autorskog projekta?

Meni je osobno nakladnik vrlo bitan, ne samo što se tiče tehničke kvalitete knjige, već i u smislu povjerenja jer ovakva knjiga, premda već stvorena i pripremljena ipak mora krenuti u život i za to mora imati (slično kao i dijete) podršku nakladnika, da ne bi završila samo kao još jedna kila papira zabačena na nekoj polici. A iz iskustva mi se desilo, da neke knjige na kojima sam radio, i koje su čak bile nagrađivane, jednostavno ne postoje ili su nedostupne samo zbog mogućnosti ili nemogućnosti nekog nakladnika...


Svima nam je poznato kako izdavači i autori razmišljaju barem donekle različito. Nakladnik se pita hoće li određenom knjigom zaraditi (ili u najgorem slučaju vratiti uložena novčana sredstva) i koja je "ciljana skupina" kojoj će svoj proizvod prodati. A autor, o čemu razmišlja autor?

Autor razmišlja i "brani" ideju. Ono što je srž, ono što spušta s one strane i utjelovljuje u ovu materijalnu stvarnost. A to je dovoljno nježno i krhko da u tom procesu tome treba ostati vrlo odan i dosljedan, da se ne bi slomilo ili deformiralo sa ovom našom relativnom i grubom stvarnošću koja mjeri sa metrom, kilama i dukatima..


Zašto baš sjeverozapadni vjetar? Ne pušu li u podnožju Medvednice i Samoborskog gorja i neki drugi, jednako inspirativni vjetrovi?

Sjeverozapadni dio Medvednice je tamo gdje sam odrastao, to su i predaje koje sam slušao, to su i šume koje sam poznavao. Nije mi bila ideja iznositi strogo etnološki materijal i strogo kazivanja starih ljudi. Već uhvatiti nešto osobno i živo. Kao što su to nekada bili stari pripovjedači, oni koji su u večernje sate sjeli i pričali priče. Prenosili znanja koja su njima bila prenesena, ali i iskustva koja su i sami time stekli.

Jedna od tih je i priča o vjetru kojeg su zvali Zdolec koji je puhao sa sjeverozapada, a donosio je svakojake ideje, a baka je znala govoriti da sam tada kao dijete bio posebno "divlji", čak su i životinje taj dan imale posebne igre i drugačije ponašanje.


Vjeruješ li u vile i vilenjake?

Da tome nije tako ove knjige ne bi bilo. Vile i sva ta bića, puno su više od mitskih pojava i likova iz mašte.


U uvodu knjige napisao si da su sva zapisana predanja zapravo priče koje si slušao od svojih baka?

Većinu ovih priča pričale si mi bake, nešto su bile predaje koje su i same slušale od svog djetinjstva, a nešto su i njihova iskustva koja su doživljavale kroz svoj život.


Misliš li da sva čudesna bića doista nestaju skupa sa šumama i livadama kojih je sve manje?

Nestaju, zajedno sa šumama, nekih više ni nema. Kao i što nestaju bake koje se sjećaju tih priča. A buka i agresija našeg "modernog i civiliziranog" svijeta dovoljno je glasna da sakrije ove koji su još ostali...


A možda sjeverozapadni (ili neki drugi) vjetar sada pričaju priče o vilama i vilenjacima koji žive na pustim parkiralištima iza velikih shoping centara? Možda su to priče koje čekaju nas da ih pričamo svojoj djeci i unucima?

Premda kažu da su mnoga bića zastrašujuća u knjizi, ali mislim da nisu ni upola strašna kao ona koja bijesna i kao izbjeglice lutaju po tim parkiralištima, tražeći svoj korijen duboko pod betonom, ili ona što ostaju odsječena pod zemljom ispod asfalta u lukovicama cvijeća koje više neće moći niknuti. A meni je zapravo strašna tišina tog vjetra koji postaje jednostavno njem nakon nekog vremena dok puše nad tim mjestima.


Koliko su svima nama bajke bitne u životu? A koliko smo toga svjesni?

Ne znam koliko su ljudi svjesni toga.. Meni osobno bake i ti stariji koji su se sjećali ostavili su veliki trag u životu. Slike i doživljaje zbog kojih sam mogao bolje razumjeti prirodu. Veselje zbog kojeg sam trčao van po poljima i šumama i smišljao igre u kojima smo svi uživali. I kada je padao snijeg, i kada je bilo blato, i kada je mjesec izlazio na istoku...


Jesmo li postali jako površni? Vidimo li samo ono što blješti na ekranu i u izlogu dućana? Je li nam vrijedno samo ono što možemo kupiti?

Nadam se da još nije tako


Usudila bih se reći kako si ti jedan od rijetkih ilustratora koji je postao medijski popularan upravo zahvaljujući atraktivnim (da ne kažem "blještavim") 3D slikovnicama "Alica u zemlji čuda" i "Pinokio". Tada te je primijetio i prepoznao mnogo širi krug ljudi od onih koji se iz profesionalnih (ili roditeljskih) razloga bave književnošću i ilustracijom. Koliko si u ta dva projekta unio sebe, a koliko su oni djela "po narudžbi naručitelja"? I ima li uopće razlike u radu na naručenom i autorskom projektu?

Evo, mogu osobno reći, da nisam radio iz tih motiva da bi bljeskao u oči. Svaki projekt na kojem radim, bio on naručen ili osoban zahtjeva svoje okvire. Po narudžbi ima svoje čari, baš u rušenju tih ograda i kreativnosti u zadanom okvir, isto tako raditi slobodno ima svoju divlju čar.

A što se tiče samo dopadljivosti, ima nešto u tome kako ja radim i onda tvrdoglavo ostajem u svome svijetu, zbog čeka je tada nakladnik bio jako uplašen za Alisu i ozbiljno sumnjao kako će ju prihvatiti delikatna djeca koja su ipak odgojena na rozim lutkicama... i hoće li im moja Alisa u usporedbi izgledati "preblijeda", jednako kao što im je bio onda čudan Pinokijo koji opet nije bio onakav kakvog su očekivali nakladnici... Pa sada opet to isto misle za nove likove i knjigu na kojoj radimo.


Zanimljivo je da si suradnju s Planetopijom uspostavio upravo preko svojih inozemnih projekata "Alice" i "Pinokija" čija je prava na objavljivanje ovaj nakladnik otkupio za hrvatsko tržište. Međutim, "Sjeverozapadni vjetar" je "100% hrvatski proizvod" i vrlo hrabar potez nakladnika, jer u pitanju je, ako se ne varam,  jedna, u proizvodnom smislu, vrlo skupa i zahtjevna knjiga. Što misliš, kako bi tvoji izdavač reagirao, da niste prethodno surađivali na Alici i Pinokiju, nego da si im nepoznat, banuo na vrata sa ovim istim projektom?

Možda bi najbolje to mogli oni odgovoriti. Vjerujem u svog izdavača, pa vjerujem da bi pogledali slikovnicu. Zapravo iz iskustva znam, da sam oduvijek dosta uspješno surađivao sa svim izdavačima sa kojima sam radio, jer ipak počeo sam izdavati još za vrijeme studija, dok još nije bilo ničeg od ovoga sada. I prvenstveno vjerujem u to što radim, bez obzira  za koga i na kojem jeziku....


Jesi li trebao otići u inozemstvo, da bi se mogao vratiti?

Ne znam, ali čini se da u Hrvatskoj uvijek tako nekako ispadne.


Jesi li ikada pristajao na kompromise, kada je tvoj umjetnički rad u pitanju?

Ukoliko je to upotpunjavalo ili nadograđivalo sam umjetnički rad, ili ako ne bi ugrozilo samu ideju rada, ali tada to nisam doživio kompromisom. Ali mi se desilo da su intervenirali bez mog znanja.


Koji je tvoj savjet mladim umjetnicima?

Stvarati da bi razvijali sebe... to zapravo i sebi govorim


U ilustratorskim krugovima zna se čuti mišljenje kako si ti "Mercedes" u odnosu na  ostale "fićeke", jer većina ilustratora u Hrvatskoj  nema tehničkih mogućnosti da realizira tako vizualno raskošne projekte.

Ha, ha, nisam čuo još taj izraz. Ali bome ne znam koja im to tehnička pomagala fale, možda im mogu posuditi.


"Sjeverozapadni vjetar" je doista čarolija od knjige. Ona je, s jedne strane, vrlo atraktivna kao predmet. Ona spada u one "bliješteće predmete iz izloga" koji su u stanju privući pažnju današnje potrošačke publike, upravo one koja je poravnala livade na kojima su živjele vile o kojima ti u knjizi pričaš. Međutim, tu se utjecaj tvoje knjige na kupca ne završava, već tek počinje. Tko uzme "Sjeverozapadni vjetar" u ruke, kreće na put u bajku. Ali ono što je najbolje, nastavlja putovati i kada zatvori korice ove knjige. Je li to i bio tvoj cilj? Probuditi želju za čarolijom u svakome od nas? Pozvati nas da ponovno počnemo osluškivati svijet?

Evo nije mi bila ideja stvoriti još jedan blješteći predmet koji kriči sa polica "kupi me!!!", i srećom sam imao podršku od nakladnika, tako da je "Sjeverozapadni vjetar" uspio zadržati svoj minijaturni naslov i naslovnicu koja zapravo traži da se opipa, zastane, malo bolje zadubi i onda otkrije što zapravo može reći. Na neki način kao i sama knjiga. Ideja je bila sa knjigom pružiti bar dio doživljaja, nekom današnjem djetetu koje možda nema baku koja se sjeća takvih priča. Možda neko dijete bude i potaknuto i otkrije skriveni svijet koji bake i djedovi možda skrivaju pa ih prisjeti na ta vremena.

A drugi dio priče odnosi se na to što su mnoga mjesta, izvori, drva i lukovice koja su u ovoj knjizi, nestala kroz ovih nekoliko godina pod asfaltom i raznim urbanim promjenama i sada doista samo još posjeduju ovu knjigu kao sjećanje na njih.


Koliko ti osluškuješ svijet?

Osluškujem ga i trudim se razumjeti, premda ne uspijevam uvijek-


I što čuješ?

Čujem jako mnogo uzaludnih i besmislenih stvari koje žele biti toliko važne i neprocjenjive.

 
ZDENKO BAŠIĆ VOLI:

1. Kristalno hladno nebo
2. Drveće
3. Snijeg


ZDENKO BAŠIĆ NE VOLI:

1. Buku
2. Osrednjost
3. Zatvoren prozor

– Zdenko Bašić - Vesla na vodi (Gibonni - glazbeni video) –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –