Zoran Kravar : Uljanice i duhovi

Zoran Kravar bio je jedan je od naših najuglednijih književnih znanstvenika, ali i izuzetan profesor i pjesnik. Rođen je 1948. godine u Zagrebu gdje je krenuo u osnovnu školu, no ostatak djetinjstva i rane mladosti provodi u Zadru završivši tamo srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je komparativnu književnost i filozofiju. Po diplomi zapošljava se na Odsjeku za komparativnu književnost gdje je radio kao redoviti profesor. Nakon što se u svom znanstvenom radu 70ih i 80ih godina pretežno bavio književnošću 17. stoljeća, a 90ih i teorijom stiha i komparativnom metrikom, Kravar je početkom novog tisućljeća pažnju usmjerio na regresivne i antimodernističke tendencije u filozofiji, ideologiji i književnosti oko 1900. godine.

Tako je u knjizi Književni protusvjetovi iz 2001. godine (nastaloj u koautorstvu s Nikolom Batušićem i Viktorom Žmegačem) prvi put naznačio svoj interes za tu tematiku istraživši je u djelima hrvatske moderne dok je knjiga  Antimodernizam objavljena dvije godine kasnije vrhunac autorova teorijskog interesa za tu temu. Korpusu hrvatske književne moderne i njenim antimodernističkim tendencijama vratio se knjigom Svjetonazorski separei iz 2005. godine, a svojevrsna intelektualna autobiografija Uljanice i duhovi koju je 2009. objavio Profil razotkrila je kako njegov interes za antimodernizam kako u književnosti tako i u glazbi i filozofiji nije jenjavao. Autorovi znanstveni uvidi ovdje su obogaćeni subjektivnim doživljajem nekih više ili manje mu bliskih svjetonazora kao i kulturnih artefakata koji te svjetonazore utjelovljuju. Kravareva knjiga ne samo da predstavlja obaveznu stručnu literaturu za onog tko se zanima u njoj obrađenim temama, već, što je važnije, može i dokonu čitatelju pružiti finu lektiru koja krije brojna iznenađenja kako spoznajne tako i estetske prirode.

Knjiga sadrži sedam eseja koji su nastajali između 2004. i  2009. te kratak i dojmljiv autorov pogovor. Tek se esej Niebelungov prsten kao usputna tema premijerno pojavljuje u Uljanicama dok su ostali objavljivani u časopisima, i to dva u 15 dana (Masa i misija, Pošiljka iz protusvijeta), tri u Književnoj republici (Panska glazba, Razodgajatelj, Uljanice i duhovi)  te jedan u Forum (Iz strukovnog najamništva). Kao što se iz njihovih naslova da naslutiti ono što odabrane eseje objedinjuje nije toliko tematika, koliko njihova specifična forma kojom ćemo se prvom pozabaviti.

Svaki se esej otvara autobiografskom anegdotom u čijim naizgled slučajnim detaljima autor pronalazi poticaj za razmatranje nekih daleko složenijih tema. Tako esej Panska glazba koji otvara knjigu počinje zanimljivom situacijom: autor nam prepričava posjet Krležinu Gvozdu povodom otvaranja njegove književne ostavštine 2001. godine. Tamo će mu za oko zapeti Krležina glazbena kutija koju će nam vješto opisati, zabavljajući tako sebe, ali i čitatelja. Naime, osjećajući se nelagodno među gostima pretežno sastavljenima od kulturne administracije autor se osamljuje u kutu primaće sobe proučavajući tamo smještenu RIZ-ovu glazbenu kutiju iz koje uz to dopire Krležin glas. Kada umoran i ozlojeđen te večeri dolazi kući uspijeva se odobrovoljiti čitajući Krležina Pana. I eto dvaju poticaja pronađenih u samoj stvarnosti za razmatranje njenih dubljih slojeva: glazbena kutija približava tako prvu bitnu temu eseja, onu spacijalizacije glazbe u književnosti, a Pan kao primjer vitalizma ranog Krleže poslužit će za razmatranje transformacija tog svjetonazora u kasnijim djelima tog autora. Kravar se osim životnim iskustvom, za ilustraciju tema bogato služi i onim čitalačkim pa tako analizirajući promjene pojma mase u društvenim znanostima svoju poantu prvo ilustrira citirajući ulomak iz Vergilijeve smrti Hermanna Brocha pritom pojašnjavajući: „Premda se u Brocha prijelaz sa slike careva dočeka na misaoni iskaz o Rimljanima u doba carstva doimlje neusiljenim, riječ masa, prelazeći iz jednog pasusa u drugi, mijenja i opseg i smisao. Pritom njena preobrazba kao da rekapitulira i sažimlje promjene što ih je pojam mase pretrpio u modernim društvenim znanostima."

Nakon uvodne krležološke teme slijedi esej Masa i misija podnaslovljen José Ortega Y Gasset: Pobuna masa u kojem se to djelo koristi za spomenutu analizu pojma mase u suvremenim ideologijama. Na suvremenost smo i ovdje upućeni uvodnom anegdotom u kojoj Kravar, bontonu usprkos, prisluškuje razgovor sredovječnog muškarca i starije žene u prigradskom autobusu načinjući odabranu temu analizom upotrebe riječi masa u diskursima svojih slučajnih suputnika. Tako će odmjerenim koracima stići od simptoma do uzroka. Tematska raznolikost u odnosu na uvodni esej samo je površinska, jer se Kravar i ovdje bavi antimodernističkim i regresivnim aspektima Ortegine knjige opisujući je kao kombinaciju uzbudljivih detalja i sumnjivih filozofija, a ta dijagnoza odgovara i ostalim djelima kojima se zanima u svojim Uljanicama i duhovima.

U Razodgajatelju Kravar daje prilog književnoj karakterologiji identificirajući istoimeni tip lika kao stalno mjesto glazbe i književnosti koju valja čitati u antimodernističkom ključu. Iz strukovnog najamništva donosi nam niz tema kojih se dotaknuo u sklopu pisanja brojnih enciklopedijskih članaka, a antimodernizam je i tu u prvom planu pa ga autor pronalazi i na nekim manje očekivanim mjestima, na primjer u poeziji Danijela Dragojevića čiju pjesničku tematiku ovako opisuje: „svijest modernog čovjeka biva pogođena uznemirujućim signalima iz svijeta prirode, iz povijesnih dubina ili iz ponora prirodne povijesti", identificirajući tako za tog pjesnika specifičnu „međuigru bliskog i vremenski dalekog, mišljenog i nemišljenog, zapamćenog i zaboravljenog." Razmišljajući komparatistički Kravar Dragojevićevo sravnjavanje svjetova uspoređuje s načinom na koji taj postupak u nekim svojim djelima primjenjuje Krleža, uvjerljivo pokazujući sličnosti i razlike tematizacije antimodernističkog svjetonazora kod dvaju pisaca.

No, specifičnost i najveća vrlina Uljanica i duhova je u tome što Kravar tu i druge teme ilustrira i primjerima uzetim iz svakodnevnog života. Tako je suživot bliskog i vremenski dalekog čitatelju približio kroz priču o Striboru, stabalcu u visokom željeznom kavezu koje je slučajno otkrio u zadarskom gradskom perivoju. Ta neugledna četinjača zapravo je živi fosil iz vremena dinosaura te je nepromijenjen preživio do danas. Biljku je australska vlada donirala Zadru učinivši ga jednom od rijetkih gradova u svijetu s tako starim stanovnikom. Stribor i njegov metalni kavez postali su stalno mjesto autorovih zadarskih šetnji, a razloge tome objašnjava ovako: "On živi od kisika koji i ja udišem, a svoj puni rast dosegnut će u doba kad mene više ne bude.* Ali, moj je genetski Bauplan nov, a njegov prastar. Oko njegovih predaka, s kojima je istovjetan, hodali su iguadoni, a njihovo lišće brstili apatosauri (...) ukratko, nije šala zaustaviti se pred striborovim rešetkama, pa kad god sam u Zadru odem onamo: da vidim je li se stablo uistinu primilo, je li za koji prst poraslo, je li pustilo koju grančicu". Opisujući nam zapanjujući osjećaj proizašao iz te istodobnosti raznodobnog Kravar zapravo ilustrira Dragojevićevo poetsko pismo koje karakterizira duboka senzibiliziranost na epifenomene stvarnosti uz „opomene o velikim zaostacima postojećeg onkraj svakidašnjih pragmatičkih interesa (koje) posjeduju kritičku poentu, a praćene su osjećajem nelagode u modernoj civilizaciji."

Slijede dva eseja posvećena glazbenim temama: razmatranje Wagnerova antimodernizma u eseju Nibelunogov prsten kao usputna tema te djela skladatelja i muzikologa Augusta Halma u Pošiljci iz protusvjet. Knjigu zatvaraju dojmljive Uljanice i duhovi tvoreći svojevrsno finale u kojem se autor uspjelo okušava u sveobuhvatnijem rasuđivanju koje za predmet uzima književna, filozofska, filmska i glazbena djela, ali i neke fenomene suvremene stvarnosti kako bi iščitao njen Zeitgeist. Taj po svemu izuzetan esej koji se nadovezuje na prethodne teme dajući im širi okvir zaslužuje da mu se ovdje posveti nešto viši pažnje.

Esej počinje bajkovitim „jednom davno" aludirajući tako na vrijeme koje je negdje izvan našeg dosega. No, njegova tema nije daleka prošlost, već naša rijetko bajkovita suvremenost. Uvodna anegdota vješto se poigrava s pojmovima iz naslova: kako je autor sveučilišni profesor iskoristio je neobavezan razgovor s kolegom filozofom u kojem mu se ovaj žali da studenti često misle kako je Hegelov duh istovjetan onome iz Aladinove uljanice. Osim što pruža priliku za razjašnjavanje pojmova iz naslova, ova zgoda  služi i kao prva ilustracija odabrane teme. U središte interesa Kravar stavlja suvremene nam svjetonazorske tvorbe, odnosno one kojima je imo priliku svjedočiti za svog dosadašnjeg životnog vijeka, donoseći opis i analizu simptoma tih svjetonazora pronađenih u vlastitoj svakodnevnici. Pri tom se odlučuje za termin Zeitgeist razborito primjećujući da je on dostupan samo autsajderima odnosno da smo „tuđih svjetova to svjesniji što su različitiji od našeg". Analizirajući određene suvremene Zeitgeiste Kravar zapravo minuciozno portretira našu suvremenost u kojoj se zabrinjavajuće često brkaju Aladinov i Hegelov duh. Tako se na primjer suvremene studente filozofije lako može zaplašiti jednim glasnim i iznenadnim: "Bu!", kako to autor duhovito i čini na kraju uvodnog dijela, a da se pri tom nitko ne sjeti Hegela i njegove filozofije.

No, šalu na stranu, u Uljanicama i duhovima služeći se estetskim artefaktima kao očitovanjima povijesnog duha (uljanice iz naslova) autor daje analitički uvid u duhove našeg i svog vremena. Pri tom se služi uljanicama iz glazbe, filma, filozofije i književnosti kako bi slika bila što potpunija (simfonije Jose Joly Brago Santosa, Resnaisov film Prošle godine u Marienbadu, Heideggerova filozofija, Krležini Davni dani, knjiga Seana Kanea Wisdom of the Mythtellers). U neke u njima identificirane Zeitgeiste autor je i sam zalazio poput onih demofilske srdačnosti i filozofije prekriženog bitka, a u svima je uživao primjenjujući Odisejevo lukavstvo „odslušati glazbu, ali se čuvati utjecaja" koje preporučuje i čitatelju.  Jer svaka od uljanica koje autor spominje moguć je izvor estetskog užitka što autor s puno umješnosti i dočarava.

To je onaj dio odslušati glazbu, no valja i pripaziti jer svjetonazore kroz koje nas Kravar provodi karakterizira stanoviti spoznajni nehaj. Stoga se sam Kravar, nesklon svakoj površnosti i jednostranosti, opredijelio za scijentistički svjetonazor, a oštru kritiku upućuje „načinu na koji znanstvenim pogledom na svijet danas manipulira politika, uz sve veći i sudbonosniji udio privatnog kapitala". I tako se vraćamo studentima s početka koji su pomiješali duhove, a koji utjelovljuju ono što autor naziva „kognitivna magla u glavama nedovoljno, površno ili nevoljko školovanih većina" upozoravajući da: „nju u uvjetima masovne demokracije i tržišne ekonomije već sama brojnost i ukupna platežna moć njezinih nosilaca čini središtem duhovne gravitacije i kriterijem svjetonazorskoga Gleichschaltung-a, pa danas s njom računaju sve institucije koje ovise o konjukturama nematerijalnih dobara."

Kravar se s pravom pribojava svijeta u kojem su njegovi fenomeni, kao i nebo nad njim, zarobljeni u vječnoj izmaglici uzrokovanoj miješanjem vjerojatnosti i sudbine ili Hegelova i Aladinova duha. Kravareva knjiga svakako je doprinos raščišćavanju takvih spoznajnih magla i maglica upućujući nas svojom dovitljivom pedagogijom na prednosti razlikovanja estetske kompleksnosti književnog djela od simplicizma njegove ideologije. Pri tom su obje strane dostojno predstavljene jer nas autor zapravo suptilno nagovara na gledanje Resnaisova filmskog klasika ili slušanje Halmovih simfonija analizirajući njihove ideološke pretpostavke.

Knjiga Uljanice i duhovi pisana je tako da nam se čini kao da zajedno s autorom uživamo u toplini naslonjača puštajući da nas misli odvedu na neka neočekivano uzbudljiva mjesta. Kravarev stil je uglađen i tečan te ostavlja dojam zaigranog  asocijativnog mišljenja, dok su zaključci do kojih dolazi precizno argumentirani i uvjerljivi. Moglo bi se reći da čitanje Kravarevih eseja nalikuje šetnji kroz neku lijepu i neobičnu šumu u kojoj nas opet i iznova oduševljavaju njeni bogati i nepredvidljivi detalji, a onda iznenada, bez da smo primijetili koliko smo dugo hodali, izbijamo na čistinu s koje se jasno vidi prijeđeni put kao i novi horizonti. Tu se zadržavamo tek trenutak, udišući „zrak s drugog planeta".

*op.ur. Stribor ipak nije preživio, osušio se 2011. godine, navodno radi neprestanih vandalskih napadaja.