Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marko Pogačar • 05.12.2010.

Zoran Kršul : Mogućnost točke

Na samom početku ovog osvrta prisiljen sam podnijeti jednu notornu književnokritičku (samo)diskvalifikaciju. Dosadašnji pjesnički rad Zorana Kršula (devet pjesničkih knjiga, od "Dodirnuti prstom" iz 1980. do "Etimologije tame" iz 2004.), naime, gotovo uopće ne poznajem: susreo sam se tek s nekoliko pjesama rasutih po gdjekojem časopisu, panorami ili antologiji. Jedina autorova knjiga koju sam zaista imao u rukama svezak je naslovljen "Ubojite pjesme", koji Kršulovi stihovi dijele s onima Damira Sirnika i Milorada Stojevića. U trenutku pisanja, zbog fizičke nedostupnosti, naznačeni deficit nisam u mogućnosti korigirati.

No, zašto je sve to, budući da se ne namjeravam baviti cjelokupnim pjesnikovim opusom, već se tek kratko osvrnuti na njegovu posljednju knjigu, uopće važno?

Prije svega jer je, kako u uredničkoj bilješci tvrdi Ervin Jahić, Zoran Kršul ispisivač jednog od najrelevantnijih poetskih rukopisa unutar svoje generacije, a Jahiću, kao pjesniku, antologičaru i uredniku nemam razloga ne vjerovati. Iako se pjesnički formirao pomalo van generacijskih tokova, domete njegova pjesnikovanja, prema navedenom, trebalo bi mjeriti s onima primjerice već spomenutog Stojevića, Branka Maleša, Gordane Benić ili Anke Žagar,  kao i po hitnom postupku popuniti neoprostivu rupu u čitanju.

Posljednja pjesnikova knjiga, "Mogućnost točke", gorespomenutoj generacijskoj konkurenciji, međutim, teško može parirati. Usprkos stilskoj ujednačenosti, visokoj razini konceptualizacije i generalno solidnoj zanatskoj izvedbi, čitamo vrlo neujednačenu i, čini se, pomalo nasilno sklopljenu knjigu. Njezin središnji, najuspjeliji, u pojedinačnim pjesmama i vrlo suvereno ispisan ciklus naslovljen "Na pikniku", koji udomljuje i naslovnu pjesmu, proširen i nadopunjen ponekom u druge cjeline zalutalom pjesmom mogao bi, čini mi se, sasvim lijepo funkcionirati kao zasebna, mnogo uspjelija pjesnička knjiga.

U ovih petnaestak sastavaka ispisanih, kao i ostatak knjige, u kratkim, strofički organiziranim (uglavnom distisi i terceti), mahom prebacivanjem i opkoračenjem ritmiziranim stihovima, Kršul donosi zanimljivo stihovno (para)propitivanje nekih od nosivih zapadnocivilizacijskih mema, od nekih njegovih središnjih filozofema, preko zakona njezine fizike, do krovnog i ukotvljujućeg pitanja njezina jezika. U njihovu podtekstu, formalno podcrtano dosljednim izostankom točke kao interpunkcijskog znaka (interpunkcija je, u cijeloj knjizi, sugerirajući otvorenost, nedovršenost, nedovršivost, svedena na trotočje i crticu - spojnicu), često čitamo neku vrstu otvaranja sustava, raščlanjivanja naizgled homogene i monolitne strukture, miniranje uvriježenih perceptivnih navika, bez obzira radilo se o (ne)euklidskom prostoru, jeziku, ili pitanjima društvenog angažmana.

U nekoj domeni Kršulova svjetotvorba (O načelu kugle, Mogućnost točke, Na margini točke) nedvojbeno priziva onu Šopovog "Osvajanje kocke", s tim da je Šopova kozmo-materijalna onto(teo)logija zamijenjena eklektičnim anti-sistemom u čijem figuralnom univerzumu središnje mjesto nerijetko zauzima upravo ironija. Homogenosti, osim formalnih datosti, "jedinstvene razjedinjenosti" lirskoga kazivača i dosljednosti registra pridonose i lutajući likovi/motivi, poput fantomskog novorođenog muzgavca s prigovorom savjesti, koje pjesnik instrumentalizira u najrazličitijim kontekstima. Prohodnost je i ekonomija pjesama, s druge strane, mjestimice opterećena nepotrebnim unutarstihovnim eksplikacijama te suvišnim bilješkama kojima nam se, u fusnoti, objašnjava, primjerice, tko je to Albert Speer ili što je "falovka".

Ova stihovno/stilska izvedba visoke (post)moderne, formalno dosta bliska gorespomenutoj generaciji, pogotovo njezinom kvarnerskom odvjetku, u dobrom djelu ostatka knjige ne funkcionira toliko učinkovito. Najbljeđe ona djeluje kada se javlja u kombinaciji s pasatističkim korpusom romantičko/herojskih prispodobi poput kao prevratnički smisao / nauznačke / neizreciv sklad // gdje slobodan kročiš / krajolikom / kroz bijelo stijenje // gdje cjelov je svečan / kao smrtna / osuda // i bizarna sestra / omča oko / vrata, kad u nju tko zna odakle zalutaju stihovi poput uronjen u krhotine / kreacije ne možeš iznjedriti što / ne prihvaćaš, ili eshatološki filozofemi poput, na primjer, kao da nisi nikad ni / postojao jer je... / Ništa - / potka stvari // iako se uzajamno / odvraćamo od svog / kraja // nestanak naš tu je / od početka.

Teško je, također, dokučiti zašto je pjesnik odlučio knjigu, smještajući je na njezino retorički gotovo najsnažnije mjesto, sam njezin početak, kao prolegomenom otvoriti izvan ciklusa donesenom pjesmom Vreteno. Osim što nas obavještava o demijurškoj osviještenosti protagonista (moja intencija pokreće svijet), ona ne donosi više od gustog grozda općih mjesta i njihove nemušte izvedbe, pa mi ne preostaje drugo no ove iskaze protagonista kojem je, dok je himben... izubijan, praiskonsko blato zašlo u žile i potom zapečatilo dušu / đavoljom inicijacijom / tamnom... // neproničnom - pokušati, prije zaključka, što prije i što temeljitije zaboraviti.

Jer, radi se, već je rečeno, o vrlo neujednačenoj knjizi, koja, što je najvažnije, udomljuje i naramak sasvim uspjelih, ponekad vrlo dobrih pjesama. Ne mogu, međutim, sakriti da sam, s obzirom na citiranu uredničku bilješku, od Mogućnosti točke ipak očekivao više. Ovdje mi valja završiti. Točkom?

 
Zoran Kršul: "Mogućnost točke"

HDP, 2010.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –