Popovićevi ukoričeni eseji predstavljaju – osim ekspozea ljubavi prema muzici – i ono što običavamo nazivati svjedočanstvom vjere. Međutim, neovisno o čitalačkoj poziciji, ova knjiga je i neupitno svjedočanstvo muzike – poučno i nadahnjujuće – koje mnogima može poslužiti i kao vodič kroz žanrove/etape muzičke evolucije u 20. stoljeću i dalje.

Kompilacijski materijal, montiran u zasebnu umjetnički motiviranu cjelinu, naposljetku rezultira originalnim proizvodom – u ovom slučaju novom knjigom poezije – kojoj time valja pristupiti kao stvaralačkoj novotvorini. Osim što autor postupkom kompilacije zahvaća materiju vlastitog dosadašnjeg opusa (kako onog iz samostalnih pjesničkih zbirki, tako onog iz 'tekuće proizvodnje'), 'montažni postupak' –...

Literaturu ne smijemo opterećivati političkom korektnošću, apropos čega nisam posve siguran bi li ovakav prvijenac – da se dogodio negdje drugdje (recimo u Hrvatskoj) – imao šanse proći kao prvorazredna književna senzacija. Potomci imigranata, klinci suočeni s krahom iluzija potaknutim klasnom podjelom, teško da imaju želju (umjesto na autodestrukciju) usredotočiti se na politički korektni narativ...

Ovdje je riječ o kvalitetnoj, no na recepcijski neuspjeh osuđenoj zbirci: pisana na tipkovnici na kojoj su ispisane stotine stranica književnoteorijskog teksta, ona je ujedno i repozitorij iskustava, posveta marginaliziranoj poetici, a nadasve podsjetnik da se, usprkos stilski teško razlučivim 'hitovima' – u ovdašnjem recentnom pjesničkom stvaralaštvu piše različito.

Uzmemo li ukupnu Matičinu produkciju kao kontekst, Cvetnićevu ćemo knjigu priča naslovljenu 'Nulta tolerancija i druge priče' sasvim sigurno promotriti kao jedan od njenih važnijih recentnih literarnih trenutaka. Usporedimo li je, međutim, s ponajboljim proznim ostvarenjima u Hrvatskoj i regiji, nisam siguran hoćemo li doći do zaključka nalik onom u prvom slučaju.