Sršen je uspio ostati barem stepenicu iznad memoarističkog žanra prepunog predvidljih emocija a mnoštvo kolokvijalizama oživljava grad i na jezičkom, a ne samo arhitektonskom nivou. Od svega što se u knjizi nalazi, možda je upravo to najvrijedniji element koji čitatelju otvara vrata u kulturu življenja i mentalitet koji se najbolje manifestira upravo kroz jezik.

'Otac' je portret svakog oca iz ruralnog miljea, posebno s hercegovačkog krša koji u svojoj povijesti nije imao previše vremena za poeziju, ali više nego dovoljno za dramu jer je svaki krvavi sukob za sobom ostavio neizbrisive tragove i narative koje u budućnost prenose nove generacije, preoblikujući ga u skladu s potrebama.

Možemo samo pozavidjeti autoru na paralelnom svijetu u kojem živi njegova poetika. Karuzina 'Krađa' je njegova potraga za besmrtnim, u kojoj nema ničeg sebičnog niti materijalnog jer teži utjelovljenju nedokučivog. Posve u skladu s morskom paradigmom otoka Visa čija je bezvremenska ljepota konstanta na koju se oslanja ne samo njegovo pisanje nego i on sam.

Književnost je okrenuta junacima i junakinjama koji su se usudili ispuniti žudnje, pogriješiti, otići, voljeti, prkositi društvenim konvencijama iako su svjesni da će ih to dovesti do odbacivanja obitelji pa i zajednice, a to je najgora moguća kazna. 'Svetkovina' govori upravo o njima.

Dualitet horizontalne i vertikalne strukture pjesama daje dodatnu dubinu koja intrigira jer izaziva vraćanje pojedine dijelove cjeline u kojima se krije svojevrsni paralelni narativ, i upravo to doprinosi inovativnosti po kojoj se Mandićeva knjiga ističe među drugima iz suvremene pjesničke produkcije. Iz tog razloga novo čitanje nije uzrokovano striktno dojmom koji je tekst ostavio, koliko osjećajem da traži...