Kratka priča u posljednje je vrijeme nepravedno postala nekakav manje vrijedan žanr, recimo poligon za prva ispucavanja književnih debitanata ili idealna forma za književnost na webu, dok je roman preuzeo ulogu «kralja proze» u kojem se, navodno, treba okušati svaki prozaik koji drži do sebe. Zašto je tome tako, kakve to i da li ima veze s duhom vremena, o tome se doista može danima teoretizirati uz...

Kad sam počela pisati te priče nisam ih pisala tako da budu po ičijem guštu nego onako kako sam u tom trenutku najbolje mogla i znala, pa pomalo i zbog toga što me kao čitateljicu iritirao dobar dio suvremene hrvatske proze prepune ne samo životnih, nego i književnih klišeja. To se prenosi kao zaraza, jer su uzori i književna moda opasna stvar. Pogotovo ako je ta moda zapravo demode.